»Vezano za djelo na Viškovu, jutros u ranim jutarnjim satima, uhićena je osoba koja se dovodi u vezu s napadom na građanina RH od prije dva dana«, izvijestio je ministar Davor Božinović Božinović. 

U Viškovu je 20. kolovoza ozlijeđen 70-godišnji hrvatski državljanin Dobrivoje Arsić, koji je medijima rekao da je pretučen i vrijeđan na nacionalnoj osnovi.

- U suterenskom stanu u Mavrima na kućnom broju 22 u Viškovu, stanujem od 2008. godine. U nastavku od moje kuće, odnosno stana, slijepa je ulica, no, kada sam htio parkirati kombi gdje ga obično parkiram, nisam mogao jer je bio parkiran jedan drugi automobil, marke peugeot sive boje, kasnije sam zapisao i njegovu registarsku tablicu, RI 957 UV i predao je policiji, pripovijeda nam Dobrivoje Arsić kojega je prije četiri dana u večernjim satima napala za sada još uvijek nepoznata osoba.

Razgovarali smo s Arsićem koji tvrdi da je napad na njega nacionalno obojen, fizički je napadnut samo zato što je Srbin, ne vidi niti jedan drugi razlog s obzirom na to da mu je ta osoba s balkona prije incidenta vikala »Jebem ti srpsku majku, sad ću te ubiti«. Arsić ne zna tko je taj čovjek, ne zna po imenu i prezimenu niti susjeda kod kojega se ta osoba te večeri nalazila, ali je žalostan jer su obojica uzvikivala njegovo ime i prezime te večeri prijeteći mu ubojstvom.

A riječ je o incidentu koji je eksplodirao zbog parkirnog mjesta. Arsić nam pokazuje skicu kuće u kojoj stanuje i zgradu odmah do njegove na kućnom broju 23 gdje se vidi da svaka zgrada ima parkirna mjesta, ali ta osoba koja je njemu zagradila put da ne može parkirati na svome mjestu, zapravo je bila gost u drugoj kući.

U predinfarktnom stanju

– Ta osoba parkirala je peugeot tako da ne mogu proći, pa sam oko 20 sati upitao jednog čovjeka koji je ulazio u zgradu broj 23 zna li čiji je to automobil, ne bih li ga zamolio da se makne kako bi prošao. Rekao mi je da ne zna, no taj isti čovjek pojavio se na terasi vlasnika stana. Potom sam upitao djecu koja su se igrala da li možda oni znaju kod koga je taj čovjek došao u posjet. Jedan od dječaka mi je potvrdno odgovorio, rekao je da zna jer je taj čovjek došao baš kod njih u goste. Još je sin dobacio ocu na balkonu: »Tata, barba uvijek parkira na onom mjestu, treba pomaknuti peugeot«. Čekao sam još desetak minuta, misleći da će izaći i preparkirati, pogotovo zato što je parking oko njihove zgrade bio potpuno prazan. Otišao sam kući, kad sam čuo s ulice: »Jebem ti majku srpsku, sad ću doći da te ubijem«. Zovem policiju u 20 sati i 17 minuta, javi mi se ženski glas, objasnim im da trebam pomoć, da dođu, jer mi netko prijeti. Bio sam u kući sa suprugom i odlučim krenuti prema automobilu, napravim tri koraka po stepenicama izlazeći iz kuće kad je muškarac nasrnuo na mene, psujući mi srpsku majku. Uspio sam mu reći da sam bolestan, da sam operiran na srcu, a on meni uzvraća: »Umri, majku ti jebem«. Sljedeće što je učinio, udario me po sljepoočnici, nekoliko puta udario me po grudima što me zaboljelo jer imam još uvijek žice od operativnog zahvata u grudnom košu. Bio sam u predinfarktnom stanju, poslije mi je to i liječnik potvrdio kad sam otišao na Hitni trakt, pripovjeda nam svoju priču Arsić.

Kad sam se okrenuo toj osobi leđima jer sam krenuo u svoj automobil, uspio me udariti po glavi odozada. A vlasnik tog stana doviknuo mi je s terase: »Vidi koliko nas je svjedoka na terasi, oni će svi potvrditi da si ti najprije njega udario«.

Ušao sam u kombi, zaključao vrata, malo se pribrao pa ponovo nazvao policiju oko 20.30 sati i rekao im da se upravo dogodilo ono čega sam se bojao, da sam napadnut, a dobio sam odgovor da su uputili patrolu.... U međuvremenu je jedna žena ušla u taj spomenuti peugeot, isparkirala automobil da bi potom taj muškarac sjeo na mjesto vozača i dao gas, udaljio se iz naše ulice. Otišao sam u stan kad mi je na vrata u 21 sat pokucala policija. Samo sam ih pitao što su toliko čekali, jesu li htjeli da bude mrtvih?, priča nam Arsić detalje te večeri.

Pet sati u policiji

– Ispričam ja mladom policijskom službeniku što se dogodilo, a on meni kaže da pođem s njima, pa sutra kod suca za prekršaje. Ništa mi nije jasno, kažem im da ne idem nigdje, o kakvom to sucu za prekršaje uopće govori? Policijski službenik izađe i telefonira, pretpostavljam nadređenom šefu, pa se vrati s prijedlogom: ili da odem s njima, ili će oni upozoriti tu osobu? Ništa ne shvaćam, zapravo ne znam što to predlaže policajac, složim se s konstatacijom da tog čovjeka koji me je napao treba najprije naći, jer je u međuvremenu otišao automobilom. Drugi dan odmah reagiram, zatražim pomoć i sve ispričam Milanu Erakoviću, obavijestim Konzulat Republike Srbije što mi se dogodilo, obavijestim pučku pravobraniteljicu pa u policiju po zapisnik za koji sam najprije morao platiti biljege 20 kuna s obrazloženjem da ću ga dobiti na kućnu adresu. Kako je Eraković u međuvremenu u moje ime podnio kaznenu prijavu protiv nepoznatog, zovu me u policiju na razgovor. I tu sam se zadržao gotovo punih pet sati, od podneva do 18 sati, nema kome nisam dao izjavu, nekoliko puta sve ispočetka... izredali se silni inspektori, svakome sam ponavljao istu priču, kaže Arsić.

– Ispitali su i moju suprugu, došla dva inspektora kod nje kući, sve u svemu, ni činjenica da sam srčani bolesnik nije ih »smekšala«, dugo sam vremena proveo u postaji, sve im detaljno ispričao, ne znam ni sam koliko puta. Ne sumnjam da je to slučajno, ama baš nemam niti jedan razlog sumnjati u namjere tog čovjeka koji je znao da sam Srbin, uzvikujući moje ime i prezime na sav glas. Odakle može znati moje prezime, pita se Arsić, duboko uvrijeđen i rezigniran ne samo događajem, nego i ponašanjem policije.

Ja sam u Rijeci od 1969. godine, bio sam vozač hitne pomoći, instruktor vožnje, potjerali su mene i moju obitelj iz stana 1991. godine, vratio sam se kao povratnik 2000. godine, selio sam svugdje osam godina, da bih 2008. bio stambeno zbrinut u suterenskom stanu, kaže nam na kraju razgovora.