Od 21. studenoga izgubio se svaki trag 66-godišnjem umirovljenom policajcu Petru Manojloviću, nekadašnjem pomoćniku načelnika za krim policiju PP Trnje u Zagrebu. Nekoliko mjeseci ranije, 15. srpnja, netragom je nestao još jedan iskusni kriminalist u mirovini Stjepan Medvedec. Zadnji put je viđen kraj kuće na području Gornje Šemnice u Krapinsko-zagorskoj županiji. Osim Moguša, u posljednjih mjesec dana život si je službenim pištoljem oduzeo i policajac iz tima protueksplozijskog odjela PU krapinsko-zagorske, čije je tijelo pronađeno u vozilu na parkiralištu, a ruku na sebe digao je i 50-godišnji zaposlenik zagrebačke policije, Mogušev kolega.

Zakazao sustav

U proteklih 30 dana još dvojica policajaca pronađena su mrtva, dok se za dvojicom umirovljenih policijskih inspektora nestalih proteklih mjeseci još uvijek traga.

»Nema dvojbe, sustav MUP-a koji treba brinuti o svojem ljudstvu ozbiljno je zakazao«, upozorio je Kajkić koji je osobno poznavao Moguša.

– MUP-ov sustav nema psihologa koji bi morali biti na raspolaganju policajcima od 0 do 24. Vrijeme je da se to promijeni. Imamo kapelane što je jako dobro, ali budimo realni, ljudi koji rade ovaj težak psihički i fizički posao, nerijetko s traumatičnim slučajevima, moraju imati stručnjaka, bilo da je riječ o nekom malom savjetu ili nekom većem zahtjevu – upozorio je Kajkić.

– Radim ovaj posao već 26 godina i prošao sam cjelokupnu stukturu od običnog pozornika do krim-policajca. Čini mi se da nikad nije bilo gore od proteklih godina. Ministri se mijenaju, obećavaju reorganizacije svakih par godina, ali rupe u sustavu ostaju i dalje. Možete si zamisliti s kakvim iskustvima i pričama se suočavaju, primjerice, policajci koji rade na očevidima. To su dramatične situacije, od mjesta izvršenih ubojstva ili prometnih nesreća, krv, dijelovi tijela, djeca koja su bila svjedoci ili žrtve, to su teško zamislive situacije i slike koje negdje ostaju u čovjeku. Policajci pomažu i mrtvozornicima, situacije kada poprište krvavog događaja treba očistiti. Sve to jedan policajac nosi doma i mora se s tim suočavati. I vjerujte, takve priče teško možete podijeliti i s kolegama, a kamoli s članovima obitelji. Imali smo slučaj kada su se na Bajakovu nekoliko azilanata iz Sirije polilo benzinom i zapalilo. Ozlijeđeni su bili i policajci. Dobili su psihološku pomoć ali nakon tri dana – priča Kajkić.

– Za takve i slične situacije potrebno je da policija ima na raspolaganju psihologe. Primjer kako sustav loše funkcionira vidljivi je i u samoj praksi kad policajac zatraži pomoć psihologa. Za to mora uzeti bolovanje, a onda mu poslodavac po liječničkih doznakama ustanovi da je tražio psihologa.

Neugodna situacija

Po automatizmu službenika šalju na izvanredni liječnički pregled pod sumnjom da je postao nesposoban za posao. Sam policajac prestrašen da će izgubiti posao i egzistenciju. Naravno, sljedeći službenik koji se nađe u problemima, sigurno neće ni pomisliti da potraži psihologa. Radije će sve zadržati u sebi. Jednom kad se pročuje neugodno mu bude i zbog kolega – zaključio je Kajkić i upozorio da je zbog zdravlja policajaca potrebno promijeniti i dosadašnju hrvatsku praksu.

– U Francuskoj i Njemačkoj regule nalažu da tamošnji policajci mogu raditi u ekipama za očevid maksimalno do pet godina, a nakon toga idu na druge poslove, upravo zbog razloga koje sam naveo. U Hrvatskoj imate slučajeve da policajac na očevidima radi čak 20 godina! Naravno, imaju i psihologe koji su im na raspolaganju unutar i izvan službe – naglasio je Kajkić, podsjetivši i na probleme s kojima se suočavaju i policajci u mirovini. Mnogi od njih koji su glavom bez obzira otišli u prijevremenu mirovinu s duboko urezanim traumama nakon čega ih je sustav zaboravio, tvrdi.