Slučaj nestalog Zorana Marevića

Jedanaest godina traži brata: Policija nije poduzela ništa da otkrije tragove

Mladen Trinajstić

Zašto se nisu pokrenuli s mrtve točke? – Goran Marević / foto  M. TRINAJSTIĆ

Zašto se nisu pokrenuli s mrtve točke? – Goran Marević / foto M. TRINAJSTIĆ

Sve u obitelji boli nas činjenica da ni nakon toliko vremena nadležni nisu učinili ništa smislenoga što bi rasvijetlilo njegovu sudbinu niti otkrili one koji su odgovorni za ono što mu se dogodilo, naglašava Zoranov brat Goran



Još jednom, kao i svih prethodnih godina, na obljetnicu nestanka krčkog poduzetnika Zorana Marevića, na mjestu na kojem je pred točno 11 ljeta ovaj posljednji put viđen susreli smo se s njegovim mlađim bratom Goranom, sveprisutnim krčkim maslinarom koji i nakon svih tih godina svim silama nastavlja »gurati« nadležne da napokon učine ključne korake o rasvjetljavanju Zoranova nestanka, ali i sankcioniranju odgovornih.


– Nažalost, prošlo je previše vremena od kad je moj tada 44-godišnji brat na ovoj terasi kafića na Dunatu posljednji put viđen, u predvečernjim satima u društvu dviju muških osoba. Od tad pa do danas, Zoranu je izgubljen svaki trag, a ono što nam je od svega »ostalo« i što nas sve u obitelji boli činjenica je da ni nakon toliko vremena nadležni nisu učinili ništa smislenoga što bi rasvijetlilo njegovu sudbinu niti otkrili one koji su odgovorni za ono što mu se dogodilo, naglašava Zoranov brat Goran, s izmiješanim osjećajima ljutnje, razočarenja, ali i volje za nastavkom vlastitog sudjelovanja u onome što bi trebali raditi krim policajci i predstavnici državnog odvjetništva.



Taj je dan, kad je Zoran nestao, ujedno i dan kad smo svi mi u obitelji na neki način s njime nestali. Našu teško bolesnu majku danas na životu drži tek nada da će jednog dana doznati gdje joj je sin i ako ništa drugo, da će ga na dostojan način sahraniti, kaže Goran.





Razočaranje u ljude


Upitan o tome je li i u kolikoj mjeri rezultatom urodio njegov lanjski poziv, odnosno objava spremnosti da sa 100 tisuća eura nagradi svakog tko bi korisnom informacijom rasvjetlio Zoranovu sudbinu i doveo do pronalaska počinitelja zločina koji se tog dana sasvim izvjesno dogodio, Goran kaže da je rezultat tog njegovog poteza bilo samo dodatno produbljenje razočaranja u ljude, ali i pravnu državu.


– Ono što se nakon tog mog javnog poziva dogodilo gotovo su isključivo bili pozivi i dojave ljudi »iz sustava«, dijelom umirovljenih, a dijelom i aktivnih djelatnika službi koje bi trebale rasvijetliti ono što se dogodilo mom bratu, ustvrdio je Goran, napomenuvši i da mu te i takve spoznaje o karakteru dijela ljudi koji sudjeluju u istražnim postupcima dodatno umanjuju vjeru u njihovu profesionalnost, etičnost i vjerodostojnost u onome što bi ovi trebali raditi.


– Ništa od onog što mi je tako »dojavljeno« nije bilo novo, niti u okvirima onog što već nisam znao, odnosno do čega, vodeći godinama vlastitu istragu, sam nisam došao i proslijedio istražiteljima, kaže GoranMarević, ustvrđujući da su mnogi javnosti posljednjih godina poznati slučajevi nestalih osoba »raspleteni« unatoč činjenici što su, kako drži, istražitelji u postupcima istraga raspolagali sa znatno manje informacija u odnosu na one kojima raspolažu u slučaju nestanka njegova brata.



Jedan od elemenata koji najbolje pokazuje »čari« hrvatske pravne države jest i onaj da novac, koji je po meni najvjerojatniji uzrok počinjenja ovog nedjela, koji je mom bratu Zoranu trebao biti vraćen samo koji dan nakon dana njegova nestanka ni do danas nije vraćen obitelji. A radi se o pozamašnoj cifri od oko 120 tisuća eura! Srećom, njegovoj obitelji o tom novcu nije ovisila egzistencija, ali da nakon 11 godina čak ni taj novac nije vraćen, da je zbog tog imovinskog dijela priče onaj na kojeg sumnjamo osuđen, a kasnije i pušten na slobodu, jednako kao i da je u postupku koji smo po privatnoj tužbi na koju smo s ciljem povrata tog iznosa bili upućeni doživjeli tek jedno ročište, najbolje govori o načinu djelovanja našeg sudstva, odnosno pravnog sustava u cijelosti, zaključuje GoranMarević. Unatoč svemu, on je još uvijek uvjeren da će jednog dana ipak dobiti odgovore na pitanja koja si već tako dugo postavlja.



Strah od promašaja


– S vremenom mi je postalo jasno da najveći problem ipak leži u nadležnim predstavnicima DORH-a u ovoj županiji jer se u svim ostalim dijelovima naše zemlje postupci unutar kojih je prikupljen takav raspon dokaza i osnovanih indicija stavljaju u sudski postupak. Ovdje se, očito zbog nečijeg straha od uvijek mogućeg sudbenog promašaja, nadležni u odvjetništvu na to ne odlučuju i to zbog, sad sam već siguran, straha da si ne naruše statistiku, odnosno omjer uspješnih i neuspješnih slučajeva o kojima im ovise karijere, nastavlja u dahu Zoranov brat, napominjući i da mu je sve to posebno bolno i frustrirajuće, tim više što je duboko uvjeren da je slučaj, uz postojeća saznanja, potvrđene činjenice i materijalne dokaze, sad već postao rješivim, naravno, uz razumnu dozu angažmana i kriminalističko-istražiteljske umješnosti.


– Posebno je bolno i to što se s osobama koje nedvojbeno imaju veze sa Zoranovom sudbinom i koje su nakon njegova nestanka zatečene u posjedu njegovih dokumenata i bankovnih kartica i danas srećemo po Krku te što su i dan-danas na slobodi, unatoč činjenici da policija s njima često ima posla zbog drugih nedjela koje povremeno čine, nastavlja Goran, ustvrđujući da bi protok više od jednog desetljeća, uz spoznaje kojima raspolaže on, a još više i »organi gonjenja«, morao biti dostatan da se stvari pokrenu s mrtve točke.