Jednostavno je neobjašnjivo da smo u ono vrijeme izazivale toliko interesa u ovom gradu. Skoro cijela Rijeka živjela je s našim utakmicama. Navijači na tribinama i brojni drugi simpatizeri bili su nam velika podrška - prisjeća se Tatjana Dukić
RIJEKA Davno je, davno bilo to, spontano čovjeku u uhu odjekuju stihovi jedne nekad popularne pjesme gledajući oko sebe sve redom poznate riječke odbojkašice iz zlatnih »šezdesetih« i »sedamdesetih«, državne prvakinje i brojne reprezentativke, dok na tradicionalnom susretu razmjenjuju zagrljaje, poljupce i šale. Pod imenom »Partizan«, a kasnije »Rijeka«, harale su jugoslavenskim parketima, a čovjeku se učini »kao da je bilo jučer« kada je u ondašnjem Liceu nastavnik tjelesnog odgoja, legendarni Štromar, obavještavao učenike da ima ulaznice za žensku odbojku. Oni koji su ih uzeli imali su što vidjeti. Došli su u svježe izgrađenu Dvoranu mladosti na Trsatu, prvi puta kročivši u neko takvo zdanje. Slušali su glazbu, gledali zagrijavanje zgodnih djevojaka, od kojih su mnoge danas bake, i potom su pred nekoliko tisuća gledatelja za njih zdušno navijali uživajući u njihovim efektnim potezima i pobjedama dok su »Rijeci« donosile prvu državnu titulu prvakinja bivše Jugoslavije u loptačkom sportu, predvođene blistavom Čehinjom Julijom Bende. Brojni naslovi državnih prvakinja, osvajačica Kupa, kao i uspomena iz reprezentacije u kojoj su bile Tatjana Dukić, Vlasta Pesaressi, Majda Novak, Nada Zrilić, Mira Stojčić i Verica Kramarić, dosta govori o tom blistavom valu riječke ženske odbojke.
Super ekipa
Na tradicionalni susret evociranja uspomena u društvu jednog od ondašnjih predsjednika Ivana Borasa u Brasseriji »As« na Korzu došle su iz Rijeke i inozemstva Tatjana Dukić, Majda Novak, Anita Srića, Vlasta Pesaressi, Mira Stojčić, Sonja Poropat, Verica Kramarić, Nada Zrilić, Mirna Siminchen, Ivka Majetić, Ana Forgo, Ksenija Petrović i Slavica Šćulac.
Davna prvoligaška promocija je doslovno zaslađena, nagrada je bila u skladu s tadašnjim »profesionalnim« nagrađivanjima.
– Kada smo ušle u Prvu ligu za nagradu smo dobile čokoladu s lješnjacima od pola kilograma – s osmijehom se prisjeća Ivka Majetić epizode danas teško zamislivog loptačkog Amarcorda. – Podijelile smo si je, svaka je dobila jednu štangicu.
Ana Forgo, odbojku je zaigrala 1968. godine, iza nje je pola stoljeća od ulaska u dragi joj svijet.
– Ni sama nisam svjesna da je prošlo toliko godina – kaže Ana Forgo. – Istina, poslije toga nisam dugo igrala jer sam bila pri kraju studija. Bio je izbor ili odbojka, ili fakulet. Bile smo super ekipa. Putovale smo u vlakovima s drvenim sjedalima, krajnji domet nam je bio kada smo dobile sendvič i sok. Tada je u tom smislu to bila profesionalna odbojka, ali se igralo srcem.
Mira Stojčić je također iz starije garde igračica, sudionica kvalifikacija u Beogradu kada je ostvaren prvoligaški status 1967. godine.
Aplauzi
– Te 1967. godine smo postale prvoligašice, prve u riječkom ženskom sportu – podsjetila je Mira Stojčić. – Kasnije je ekipa postala prva u Rijeci s titulom državnih viceprvakinja i prvakinja. Ja sam deset godina trenirala, nakon toga sam prestala zbog bolesti. Nisam igrala u kasnijem periodu, bila sam prava »partizanovka«, kasnije je ekipa išla u novoizgrađenu Dvoranu mladosti. Tada su se zvale »Rijeka«. Nismo imale dvoranu, trenirale smo na Omladinskom igralištu, budući da strop nije bio dovoljno visok morale smo odlaziti igrati u Pazin.
1967. Partizan ulazi u Prvu jugoslavensku ligu, trener Marcel Smiljan, predsjednik Damir Massari
1972. osvojena titula viceprvaka, trener Zvonko Bujanić
1973. Riječanke postaju državne prvakinje i to bez izgubljene utakmice, trenerica Julija Bende, predsjednik Milan Brkić
1974. Pod novim imenom »Rijeka« osvojeno je prvenstvo Jugoslavije i Kup, trenerica Julija Bende, predsjednik Milan Brkić
1978. osvojen Kup, trener Mihajlo Plamenac, predsjednici Nikola Mikuličić i Ivan Boras
Nada Zrilić, kojoj su suigračice nadjenule nadimak »Žena«, atraktivna je izgleda, kao što je atraktivno igrala u Dvorani mladosti i na svim drugim parketima, povlačeći duhovita rješenja na koje suparnice jednostavno nisu imale odgovora, dok su navijači oduševljeno pljeskali.
– Moje zanimanje je sada vezano za atletiku, za bacanje koplja, kugle, kladiva i diska – rekla je Nada, došavši iz Italije pozdraviti prijateljice. – Već sam 42 godine u Italiji. Došla sam zbog djevojaka, da napravimo jednu lijepu feštu jer se neke od nas ne uspiju vidjeti godinama. Neke čak nisam vidjela otkad sam otišla, bilo je to 1976. godine. U Italiji sam nastavila igrati, igrala sam aktivno ukupno 36 godina, do svoje 49. godine. Ovi susreti su nešto predivno. Bez obzira što sam tolike godine u Italiji, uvijek sam mislila na Rijeku.
Brojni navijači
Tatjana Dukić, Nadina suigračica iz prve klupske šestorke i reprezentativka, na voljeni je Korzo stigla iz Njemačke.
– Jednostavno je neobjašnjivo da smo u ono vrijeme izazivale toliko interesa u ovom gradu – kaže Tatjana, nekada vrsna igračica. Jedina je u klubu među onima koje su ušle u Prvu ligu i ostala u sastavu do nastupa zlatne generacije riječke odbojke. Ona i Zvonko Brozić su uz to u povijesti riječke odbojke prva riječka odbojkaška reprezentativna imena u ondašnjoj Jugoslaviji.
– Postigle smo da je skoro cijela Rijeka živjela s našim utakmicama. Navijači na tribinama i brojni drugi simpatizeri bili su nam velika podrška. Mislim da smo ostvarile velik uspjeh i pronosile ime ovoga grada. Sigurno da smo jako ponosne. Što je također vrlo bitno, mi smo bile cure iz Rijeke, sve smo bile Riječanke, izuzev Julije Bende, koja je došla kasnije. To je velika stvar, ogroman uspjeh za ovaj grad.
Vlasta Pesaressi, igračica razornih smečeva, jedno je od imena o čijoj bi se karijeri moglo pisati u nastavcima. Počela je još u petom razredu osnovne škole. Igrajući do 34. godine za sobom ima nastupe u čak 16 prvoligaških sezona, za reprezentaciju je nastupila 107 puta, osvajačica je dvostruke titule prvakinja te četiri Kupa bivše države.
– Sve su to lijepe uspomene, presretna sam i naravno da se nadam da ćemo se opet ovako susresti. Sve smo se odazvale pozivu, tu su i one najstarije, Ivka Majetić i Ana Forgo iz generacije koja je 1967. godine ušla u Prvu saveznu ligu, ja sam im se priključila iduće godine, imala sam 16 godina – poručila je Vlasta Pesaressi.
Sadašnji susret slavne generacije odbojkašica »Rijeke« je 35. po redu, što samo za sebe jako puno govori. Druženje je počelo 16. svibnja 1990. godine, hvalevrijedna tradicija je nastavljena i sada, nema dvojbe da će tako biti i tijekom idućih godina.
Ivan Boras, nekadašnji predsjednik kluba, višedesetljetno istaknuto ime riječke odbojke, inicijator je ovih simpatičnih susreta.
– Ovo su uspomene na prošlost, druženje te pomaganje jednih drugima. To nam je bio cilj kada smo osnovali naše veteransko društvo. Tada, 1990. godine, bio je prisutan prvi predsjednik Zvonko Lovrenčić. Željko Vučković je bio predsjednik, pokojna Sonja Šćulac je bila zamjenica, Zvonko Brozić je bio tehnički organizator, ja sam bio tajnik. Gledajući iz sadašnjeg kuta teško je uspoređivati vremena. Onda su naše igračice uz obrazovanje svaku večer trenirale. Nisu naučile plesati, nisu imale dečke. Mi iz uprave smo čak obilazili njihove škole, ako bi lošije učile nije bilo ni treninga ni igranja. Većina njih je na kraju završila visoko obrazovanje. U takvom ozračju brojne od njih postale su reprezentativke. Imale su velike obaveze i nikakve uvjete. Tek 1973. godine izgrađena je Dvorana mladosti, do tada se igralo na igralištu Đure Đakovića, u dvorani Partizana na Omladinskom igralištu te u Pazinu.
