Snimio Vedran KARUZA
Protiv Grkinja sam branila posljednju četvrtinu, a protiv Švicarske četvrtinu i pol. Za početak među seniorkama nije loše. Više sam nego zadovoljna samim time što sam dobila prigodu u kvalifikacijama – kaže Aleksandra
Aleksandra Ratković, mlada vaterpolistica »Primorja EB«, doslovno živi sa sportom. U sportskim krugovima bila je ponajprije zapažena kao cura koja nastupa za muške ekipe i redovito osvaja nagrade, kako one za plasman, tako i one za najbolju čuvaricu mreže na državnim završnicama. Priznanja je puno, a talent, upornost i predanost sportu doveli su je i na vrata hrvatske seniorske ženske reprezentacije. Nakon prvotnih priprema uslijedio je i premijerni nastup za najbolje hrvatske »kapice« i već na startu velik uspjeh – plasman »sirena« na Europsko prvenstvo, što će se od 9. do 23. siječnja iduće godine održati u Beogradu.
Aleksandra, poznatija kao vaterpolska Alex, njezina klupska suigračica Emmi Miljković i društvo pod vodstvom izbornika Nikše Savina izborile su beogradsku završnicu na kvalifikacijama u Portugalu. U dosta jakoj konkurenciji trebalo je pobijediti jednu od tri reprezentacije i vizirati euro smotru. Tako je i bilo, pobijeđena je Švicarska (17:4), a porazi su zabilježeni u ogledima s Grkinjama (3:24) i Portugalom (5:8).
– Trebale smo dobiti jednu utakmicu i eto, uspjele smo. Prvo smo igrale protiv Grčke i uvjerljivo izgubile, puno su jače i iskusnije od nas. Naš prosjek je 29 godina, a one su sve starije od nas. Imamo poprilično mladu reprezentaciju, a ja sam s 15 godina najmlađa – ističe Aleksandra Ratković. – Švicarke smo uvjerljivo dobile, a protiv Portugala je bilo tijesno, malo navlačenje sudaca na njihovu stranu. Protiv Grkinja sam branila posljednju četvrtinu i obranila dva udarca, a nakon toga protiv Švicarske četvrtinu i pol. Sveukupno dvije i pol četvrtine, što za početak među seniorkama na ovakvom jednom natjecanju nije loše. Više sam nego zadovoljna samim tim što sam dobila prigodu biti s njima i ići u Portugal. Sve je bilo super… Ranije sam odrađivala pripreme sa seniorkama, ali ovo su mi bili prvi službeni nastupi.
Emmi poput mame
Veliku potporu imala je u svojoj klupskoj kolegici Emmi Miljković, već prekaljenoj vaterpolistici. Ona joj je bila i smjernica u svemu što ju je čekalo na ovakvom jednom natjecanju.
– Emmi je jedna od naših boljih igračica, u reprezentaciji mi je bila kao mama. Non-stop smo bile skupa, njezina mama nas je vozila do Zagreba, došla po nas… Cijelo vrijeme me savjetovala, davala mi korisne informacije, bila mi potpora u svakom trenutku. Emmi i ja se znamo već duže, a treniramo zajedno posljednje dvije godine. Vaterpolska smotra Staroga kontinenta objedinjit će muško i žensko prvenstvo i trebala bi biti prava dodatna promocija ovoga sporta na području gdje baštini izuzetno veliku tradiciju. Aleksandra ju je izborila, no konačni popis putnica još nije obznanjen. Potajno se nada da će biti na njemu, iako je konkurencija poprilična.
Opuštanje uz Rokija
Osim što voli plivanje i borilačke sportove, Alex nema posebnog hobija. Vaterpolo i škola uzimaju joj puno vremena koje posvećuje tek druženju sa svojim kućnim ljubimcem.
– Malo je naporno ići na treninge poslije škole, posebno ako je ona popodne. Ali, imam psa Rokija, mješanca njemačkog ovčara i labradora, izvedem ga i to mi je veliko opuštanje nakon svih obveza – kaže Aleksandra.
– Raduje me što su u isto vrijeme oba prvenstva na jednome mjestu. Ambicije su nam vezane za plasman oko osmog mjesta jer je dosta jakih ekipa. Grkinje su definitivno najbolje, Talijanke jako dobre, kao i Španjolke, a naša su konkurencija Portugalke, Njemice… Radujem se, iako još nisam sigurna da ću biti izabrana kao putnica za Beograd. Naša pričuvna vratarka je iz splitske »Bure« odakle je i izbornik te je starija dvije godine od mene. Budući da su bila dva kvalifikacijska ciklusa, u Zagrebu i Portugalu, na prvom je branila ona, a na drugom sam šansu dobila ja. Ne znam koja će od nas dvije biti pozvana u Beograd, ali potajno se nadam da ću to ipak biti ja.
Za takvo jedno natjecanje nužne su i dobre pripreme. A hrvatski sastav dobrim dijelom čine srednjoškolke i studentice, što će zasigurno izborniku stvoriti određene probleme. A i curama jer nije lako uskladiti školske i sportske obveze.
– Najmlađa smo reprezentacija. Kao Domina Butić iz Splita i ja u našoj vrsti. Obje smo upisale prvi razred srednje škole. Ona je starija deset dana, a ima dosta cura koje su drugi, treći razred… Tako da sve to treba uskladiti, slati e-mailove po školama i fakultetima kako bismo prilagodili svoje obveze u reprezentaciji onima školskim. Inače, atmosfera u »repki« je ok, svi su me jako dobro prihvatili. Evo i u Portugalu smo našli vremena da izađemo zajedno, razgledamo grad i družimo se.
Gimnazija
Aleksandra zbog godina više nema pravo nastupa za muške ekipe. No, uspomene ostaju…
– Za mušku ekipu može se igrati u najmlađim kategorijama. Sada sam prestara za mlađe kadete. Mogu igrati jedno cure koje su dvije godine starije od određene kategorije, a ja sam sada već tri godine starija. A čujem i da će se uvesti pravilo po kojem igračica može biti starija samo jednu godinu. Uspomene? Nekako mi je najljepše bilo prošle godine na zimu u Dubrovniku, na toj završnici smo sve osvojili, ja sam bila najbolja vratarka, dečki iz »Primorja« najbolji igrač i strijelac. Lijepe su to uspomene, baš mi je lijepo toga se prisjetiti. A bilo je lijepo i prvi put s nadama na Korčuli. I tada sam proglašena najboljom u mojoj premijeri u muškoj ekipi.
Treneri su joj dosad bili Luka Križanec, Boban Voštić, Marijan Pichler i Davor Car. Upravo joj je suradnja s Carom jako bitna za daljnji sportski napredak.– Križanec je otišao, a trener nam je sada Darko Ažić. S Carom kao trenerom vratara nastavljam rad. To mi puno znači, veliko je vratarsko ime »Primorja«, mislim ujedno i najbolji izbor što se tiče mojeg daljnjeg razvoja.
Koliko joj je sport u krvi, pokazuje i upis u sportski smjer Prve riječke hrvatske gimnazije. Novopečena srednjoškolka priznaje da se puno toga mijenja u njezinom životu, ali privikava se. Obveze i odgovornost sada su na jednoj sasvim drugoj razini.
– To mi je bila želja, a i nekako mogu lakše opravdati sve moje izostanke s nastave, ha, ha… Bila sam druga na listi na upisu, a gledali su se sportski uspjesi i oni školski. Puno je zahtjevnije od osnovne škole, treba se dobro pripremiti za svaki sat. Polako se uhodavam i vjerujem da će sve biti ok. Predmeti? Mama mi je uvijek govorila da bih ja samo trenirala, a manje učila. Volim hrvatski i povijest, ako moram izabrati neke favorite. Inače, uvijek mi je draži trening i sport. Ali zadovoljna sam, napisala sam najbolji inicijalni iz hrvatskog u generaciji. To mi je bilo posebno drago. I sada kada sam srednjoškolka mnogi me pitaju postoji li ženski vaterpolo. Prvo su mislili da igram samo za dečke, bilo je upitnika iznad glave, ali sada već većina njih zna o čemu se radi. Polako ih upoznajem s tim, ha, ha…
