RIJEKA Mihovil Dorčić ovih dana itekako ima razloga za zadovoljstvo. Njegova »Rijeka«, koju je prije deset godina osnovao sa skupinom entuzijasta, prošle je subote proslavila prvi jubilej, a u rujnu je obilježio 70 godina kontunuiranog rada u plivačkom sportu. Čovjek koji je 1990. godine u Rijeku doveo bugarskog stručnjaka Dimitra Bobeva i svojom organizacijom kluba u »Primorje« privukao brojne plivače, poput Marijana Kanjera, Alena Lončara, Dorotee Bralić, Miloša Miloševića, Miroslava Vučetića, Marka Strahije, Krešimira Čača, Gabrijele Vuković, Smiljane Marinović, Duje Draganje, koji su traga ostavili i na međunarodnoj sceni, od alfe i omege kolektiva koji je dugi niz godina bio u vrhu hrvatskoga plivanja i iznjedrio svjetske i europske rekordere i prvake, kao i 17 sudionika Olimpijskih igara, preko noći je postao »crna ovca« hrvatskoga plivanja. Izdan od svojih najbliskijih suradnika i kolega 2008. godine, otišao je iz svoje nikad prežaljene ljubavi – »Primorja«. Rana je i nakon dugih deset godina još uvijek svježa…

– Joj, što se sve dogodilo u ovih 70 godina… Bilo je tu svega, puno lijepih stvari, ali i stvari koje me još uvijek bole. Kad te netko nakon 60 godina makne iz kluba koji te na neki način koštao i razvoda braka… Ali, idemo redom. Što mi se najljepše dogodilo u ovih deset godina? To što je »Rijeka« opstala. A nije nam bilo lako. Prve godine smo imali strašne probleme jer smo nailazili samo na opstrukcije. Moje ime je bilo tabu, iako nikada nisam nešto nikome ništa nažao napravio, niti sam se ikome zamjerio. Mislim da sam više napravio u interesu »Primorja« nego za sebe. Iako su poslije govorili da sam zaradio velike novce, a imam stan od 50 kvadrata i automobil star 13 godina. Ne znam zašto se tako priča, ali nije niti bitno. »Rijeka« je proslavila desetu godinu postojanja i tu ću ostati dok god budem mogao.

Financije

– Nije nam lako, najveći su nam problem financije koje su nevjerojatan limit. Došli smo do toga da nam djeca sama moraju plaćati natjecanja, dok nastupe na državnim prvenstvima ipak nastojimo svesti na račun kluba, iako ne znam da li uvijek sve uspijemo pokriti. Imamo tri profesionalca kojima treba osigurati plaće, Gregora Habjaniča, Smiljanu Marinović i mojega sina Roberta, kao i nekoliko honoraraca, i svaki mjesec je borba. Fond nam je 30.000 kuna, za to morate imati oko 150 plivača, a mi ih imamo 120 u kontinuitetu. Plivanje je nezanimljiv sport, lagan za naučiti, ali izuzetno težak za uspjeti, a djeca dolaze i odlaze. Na uvjete se ne možemo požaliti, prije deset godina počeli smo od nule i imali samo jednu prugu, danas ih imamo dovoljno. Jedini problem su nam financije. Teško je naći entuzijazam, puno nam pomažu Ivica Matković i njegova supruga, kao i Veljko Felker, te roditelji bez čije pomoći bismo teško funkcionirali, ne samo financijski, već i organizacijski. Danas svi žele jedino novac, a novaca nema. Nekada ste uvijek u nekoj firmi mogli naći čovjeka koji je mogao dati nešto novaca i tako pomoći klubu, danas bez blagoslova Zagreba toga nema. Privreda u Rijeci ne postoji, to je tragedija Rijeke kao sportskog grada. Zato nam je sport na ovako lošim granama i praktički vegetira.

U ovoj struci se trener teško zadržava. Lakše mu je otvoriti fitness centar nego da bude trener. Mi smo 1990. godine doveli Bobeva u »Primorje« za višestruku plaću nego što je imao u Bugarskoj, a danas treneri odlaze u Bugarsku jer u Hrvatskoj ne mogu naplatiti svoj rad. Dok sam bio predsjednik Saveza, uvijek sam se borio da nam struka bude glavna. A danas je struka u Hrvatskoj slaba. Bobeva se pustilo da ode u Bugarsku, umjesto da mu se ponudilo mjesto tehničkog direktora jer ima koju godinu i ne može trčati po bazenu, a najboljeg plivačkog trenera kojeg imamo u ovom trenutku, Peru Kuterovca, pustilo se da ode raditi kao kondicijski trener rukometne i vaterpolske reprezentacije. A on je jedini uz Bobeva mogao stvoriti neko plivačko ime. Upravo je struka razlog zbog kojeg je plivanje u Hrvatskoj loše. Nemate niti jedan seminar trenera, Slovenci i Srbi takve seminare održavaju svaka tri mjeseca i uče što se novo radi. Kod nas ako imaju volje i želje treneri sami uče, srećom pa mi imamo takva tri ambiciozna profesionalca. Organizacija HPS-a je važan faktor rezultatskih nazadovanja.

Legija stranaca

Kako je nastala ideja o osnivanju »Rijeke«? Tu se moramo vratiti na »Primorje« iz kojega su me maknuli na vulgaran način. U Sportskom društvu »Primorje 08« jednostavno je postojala zavist prema plivanju. Ona se osjetila i na nedavno održanoj akademiji povodom 110. godišnjice Društva, na kojoj su opet 90 posto činili vaterpolo, 10 posto sinkronizirano plivanje, a plivanja nije bilo. A u 110 godina osim 1938. godine kada su vaterpolisti bili prvaci Jugoslavije, te 90-tih godina kada su osvojili kup i dvaput bili viceprvaci Hrvatske, plivanje je bilo nositelj kvalitete. Pogotovo od 1990. do 2007. godine, razdoblju u kojem smo imali puno svjetskih rekordera i prvaka. Štafeta Kanjer, Lončar, Vučetić i Milošević bila je brončana na Europskom prvenstvu 1993. godine, a nitko je nikada nije spomenuo, kao da ne postoji. A da ne govorimo da su odbili staviti Duju Draganju na ploču olimpijskih medaljaša na Zametu jer je Splićanin. A što su vaterpolisti Šetka, Muslim i ostali koji su u »Primorju« uzeli novac i otišli?!

Zavist prema plivačima je stara stvar, mi smo prvi 1990. uveli mirovinsko osiguranje, nitko od ostalih sportova nije ga plaćao, niti nogometaši. Plivači su imali 7.000 kuna stipendije, doveli smo Bobeva i plivači su zbog njega počeli dolaziti u Rijeku, kao i zbog organizacije kluba. Mićo Milošević je 2004. godine kada je prestao plivati imao 12 godina radnog staža. Osigurali smo ljudima trenere i uvjete, a i osigurali smo im stanovanje.

Pokojni Ćiro Kovačić, koji mi je bio vjenčani kum, rekao je da sam u »Primorje« doveo legiju stranaca, ali osim Draganje svi su ostali živjeti u Rijeci. A što se dogodilo s vaterpolistima? Svi su uzeli pare i otišli iz Rijeke. Zavist prema plivanju je bila nevjerojatno prisutna, a ona su odjednom plivači koji su bili na kraju svog puta, poput Miloševića i Strahije, osjetili neku averziju prema meni. Predsjednik kluba, neću ga sad imenovati, inače moj veliki prijatelj, s kojim ne razgovaram posljednjih deset godina, podnio je ostavku na nagovor određenih ljudi iz Sportskog društva, kojom je pao cijeli izvršni odbor, čiji sam bio član. Nitko me nije predložio u novi saziv i tako je došao moj rastanak s »Primorjem«. Zloba me maknula iz »Primorja«. Ja sigurno nikada ne bih otišao, meni je »Primorje« bilo sve. Žao mi je što sam otišao, ali da sam ostao, ne bih imao onda ovaj klub i ove mlade ambiciozne ljude oko sebe za koje vjerujem da možemo nešto napraviti.

Loši odnosi

– Ja sam još htio raditi, plivanje je bilo moj život, živio sam s »Primorjem« svaki dan. Tada sam zamolio Felkera, Matkoviće i Slobodana Škalameru da osnujemo klub. I tako je nastala »Rijeka«. Ponosni smo što imamo isključivo svoj kadar, osim Davida Ćustića, koji je nekada plivao u »Primorju«. Ne idemo na masovnost, zanima nas stvaranje plivača. Imamo perspektivne kadete, braću Gardašanić, Tomljanovića, Novinca… Dobar klub može imati najviše 500 članova, osim ako vas ne zanima isključivo novac. Tada imate pogon od 1000 plivača. Tu je riječ o megalomaniji i klub gubi vrijednost. Uvijek sam govorio da se sport sastoji od tri komponente. Sportaš, trener i uprava. Ako nemate sva tri elementa, ne možete opstati. Kvaliteta plivanja u Rijeci je loša, nije dobra niti u Hrvatskoj. Pogon »Primorja« nije garancija napretka, imaju lijep kadar, ali nema rezultata, ljudi im bježe iz kluba.

I dalje nemamo nikakav odnos s njima, sada smo organizirali rođendanski miting da bismo osigurali sredstva za isplatu plaća, nažalost, nismo uspjeli, ali »Primorje« je radije odabralo miting u Trstu uz objašnjenje da su im naše startnine preskupe. Kod nas je startnina za četiri discipline 100 kuna, a u Trstu sedam eura po nastupu, pa vi meni recite gdje je jeftinije nastupiti. Meni je žao što je tako. To ne znači da mi nećemo nastupiti na njihovom mitingu, dapače. Ja sam »primorjaš«, u autu imam zastavicu Primorja. Ne mogu mi oduzeti 60 godina članstva, iako nikada nisam dobio nikakvo prizanje. Bolno je, nije mi ni danas svejedno.

Danas je situacija još i gora jer su prevladali ljudi koji nemaju veze s »Primorjem«. Nemam ništa protiv Darka Ćuruvije, on je vrstan liječnik, bio je predsjednik sinkro kluba, Željko Vidan je iz vaterpola, a Zoran Jukica iz sinkra. Teško mi je govoriti o nečemu gdje nisam unutra jer ispada da olajavam, ali to nije olajavanje. Mene boli saznanje da je plivanje, iako će oni to sve negirati, nebitno u Društvu. Pa niti jedan plivač nije bio na fotografijama ispred gradske vijećnice. Pa zar niti jedan nije zaslužio?!

Kako sam počeo plivati? Igrom slučaja. Moj je otac bio u drugoj partizanskoj vojnoj oblasti, u dramskoj sekciji Otokar Keršovani, koja je kad je oslobođena Rijeka 3. svibnja, pretvorena u jezgru kazališnih glumaca i radnika. Trebalo je čim prije osposobiti kazalište i dramsku sekciju pa su svi najbolji hrvatski glumci došli u Rijeku. Moj otac je bio demobiliziran i mi smo na Badnjak 1945. godine iz Baške stigli u Rijeku. Tako sam 20. listopada 1946. godine bio na prvoj predstavi u HNK-u u kojoj smo brat i ja statirali u »Dubravki« Ivana Gundulića i otvarali gajbe za golubove. Stanovali smo u Grohovčevoj ulici i prvo smo se vezali za gradsko kupalište i svaki dan prelazili granicu. Direktor Školjića je bio moj stric i svaki smo dan bez problema prelazili granicu, a naši su roditelji bili sretni što smo na sigurnom jer je Rijeka tada bila nesiguran grad. U »Primorje« smo se učlanili 1946., a dvije godine kasnije smo prvi put nastupili.

Plivao sam 22 godine, osam sam godina bio trener, a 30 godina član uprave, od čega 20 direktor »Primorja«. Klub sam preuzeo 1978. godine, deset godina kasnije smo osvojili ekipno prvenstvo i Kup Jugoslavije. Kada je došao Bobev odmah smo imali 11 državnih prvaka, trebao nam je iskorak, čovjek koji će to dignuti. Imali smo masu, ali ne i kvalitetu. Na zadnjem prvenstvu Jugoslavije 1991. u Ljubljani osvojili smo 13 zlata. Znate čime? Određenim planom i programom. Na kraju samo dali 17 predstavnika na Olimpijskim igrama, u jedno je vrijeme hrvatsku reprezentaciju činilo pola »Primorja«.

I što se onda dogodi? Maknu me na vulgaran način. Mislim da to nisam zaslužio. Sedamdeset godina života je lijepa brojka, a kamoli za biti u jednom sportu sve to vrijeme. Ali, toga se nitko nije sjetio, a kamoli priznao da sam nešto napravio u »Primorju«. Ovo nije olajavanje, nisam ljut, već povrijeđen. Ja sam cijelog sebe dao u »Primorje«, a kako sam završio. Jedno je sigurno, mojim odlaskom »Primorje« je izgubilo dušu. Srećom da imam »Rijeku«. Tu ću ostati dok god budem mogao disati.