Jedan od najvećih hrvatskih teniskih stručnjaka

NIKOLA PILIĆ Nisam tip za slavlja i velike riječi. Nosi me osjećaj da sam napravio nešto pozitivno

Zlatko Horvat

Nikola Pilić/Foto Arhiva NL

Nikola Pilić/Foto Arhiva NL

Jako sam zadovoljan s time što sam napravio u Davis Cupu. Jedanaest godina s Njemačkom nismo izgubili kući, a triput smo osvojili. S Hrvatskom sam od četvrte lige, sa Srbijom od treće lige stigao do vrha. Poštovali su me i zato im hvala. Becker mi je tako nakon sedam, osam godina suradnje rekao da je malo promislio i shvatio da su »Boris i Niki jači su nego sam Boris«. Trebalo je biti diplomat, imati nos, imati znanje i ući u dušu i psihu igrača. Trebalo je raditi na ljudima i dobiti kredibilitet, koji ide s rezultatima. Hvala Bogu, toga je bilo - kaže Pilić



Nikolu Pilića je jednom jedna ljubiteljica tenisa nazvala »gospodin Davis Cup«. S razlogom. Pilić je šest puta osvajao prekrasan trofej, jedini u povijesti s tri različite reprezentacije. Sutra u Madridu počinje jedan novi Davis Cup. Umjesto dviju reprezentacija kao lani u Lilleu, kada je Hrvatska drugi put osvojila trofej pobjedom nad Francuskom, sada se 18 reprezentacija u sedam dana bori za titulu.


– Ne da nisam oduševljen novim sistemom Davis Cupa, ovo je skandal! Došao je nogometaš Gerard Pique i s japanskim poslovnim čovjekom Hiroshijem Mikitanijem promijenio tradiciju dugu 130 godina. Ako se već željelo nešto mijenjati, moglo se igrati na dva umjesto tri dobivena seta, moglo se igrati u dva umjesto u četiri tjedna. Imam osjećaj da će se to igrati u Europi koju godinu, a zatim će se preseliti u SAD i od Davis Cupa će napraviti neki »show«. Gdje je tu atmosfera? Naći će se 150 gledatelja na tribinama. Atmosfera je u Davis Cupu bila je sve, taj naboj i čast kada igraš za svoju zemlju je velik, samo se tada rađaju velike inspiracije. Ako su najbolji igrači tražili promjene, one su se mogle učiniti. Uostalom, najbolji ionako igraju 20 tjedana godišnje. Drugo, pogledajte što se događalo na turniru u Milanu u »Next Gen« turniru, pogriješiš servis i dobiješ poen!


Nije bio idealan ni odlazak reprezentacije Hrvatske u Madrid. Izbornik Željko Krajan smijenjen je prije puta.




– Ne znam odnose Krajana i igrača, ali termin raskida ugovora s izbornikom dva dana prije puta nije najbolji. Ako je trebalo nešto promijeniti, trebalo je to učiniti mjesec dana ranije. Međutim, žalosno je da se izbornika koji je osvojio Davis Cup rješava na taj način. Ali takve se stvari događaju kod nas.



U Brazilu na Olimpijskim igrama 2016. osvojili smo deset medalja, a za sport dobivamo samo 0,1 posto BDP-a. Šteta što se ne daje više, rezultati bi bili još i bolji. Dovoljno je pogledati zemlje u okruženju, koje više ulažu u sport. Više nisam želio biti ni u Hrvatskom vijeću za sport. Tamo se ništa ne događa, ništa se ne odlučuje i nema novaca. Kako ćemo mi napraviti plan za pet godina ako nema novaca? Čudno je što jako volimo kada napravimo nešto veliko u sportu, ali ne razmišlja se kako bi se više uložilo. Ovisimo o igrama na sreću… – smatra Pilić.



Gotova misija


I kada je Pilić odlazio, bilo je šušura.


– Te nedjelje 2005. u Bratislavi rekao tadašnjem predsjedniku Saveza Radimiru Čačiću da je moja misija gotova. Nekoliko tjedana kasnije u Zagrebu sam dobio nagradu za najboljeg trenera u svim sportovima. Tada smo se Čačić, Ivanišević i ja dogovorili da Goran u ponedjeljak preuzima reprezentaciju. Putovao sam iz Zagreba prema Opatiji kroz Gorski kotar. Putovao sam četiri, pet sati jer je padao snijeg i uspio sam se jedini probiti jer sam imao pogon na sva četiri kotača. I kada sam došao, moj odvjetnik Ljubiša javio mi je da se nisu dogovorili. Odmah sam nazvao Gorana, koje je počeo govoriti da bih mogao ostati još dvije godine jer je on još mlad… Nisam želio ostati ni sekunde poslije četiri i pol godine. On je valjda mislio da ja želim biti savjetnik i uvrijedio se. Vjerojatno i dan-danas misli da je to bila muljaža. Jednom zauvijek, da se zna: ja sam tada završio svoju misiju, poslije četiri i pol godine, od četvrtog razreda Davis Cupa došli smo do trofeja. Ali ja neću nikom biti savjetnik.


Nikola i Mija Pilić u Mileniju / Foto Ivica TOMIĆ


Nikola i Mija Pilić u Mileniju / Foto Ivica TOMIĆ



Gorana je povrijedila i činjenica da nije zaigrao u Bratislavi.


– Kako ga postaviti kada naš par nije izgubio nijedan meč? Njega je to jako povrijedilo, a uzeo sam ga iz zahvalnosti za godine kada nam je pomogao da se dignemo do prve lige.


Ipak je Pilić bio savjetnik. Barem se tako zvalo. Krenulo je 2007. i završilo osvojenim trofejom 2010. godine s reprezentacijom Srbije.


– Izbornik Obradović je znao koliko imam iskustva pa sam bio – sve. Bio sam puno dublje involviran u momčad nego što ljudi misle. Toliko da sam u četvrtak uoči finala jednom malom krugu novinara rekao da će u petom meču u nedjelju odlučivati Troicki i Llodra, iako nisu bili prijavljeni za taj meč. Samo, to nije bilo za javnost. Ali dogodilo se! Ja sam vještica… Imao sam i sreću i nos.



Iz igračkih dana jedino mi je žao što sa 17 nisam tri-četiri godine imao trenera koji mi može pokazati neke stvari. Ja sam imitirao druge, nadograđivao se s 29-30 godina. Uostalom, finale Roland Garrosa igrao sam s 34 godine. Ne mislim tako samo ja, već i moji prijatelji, napravio bih puno više samo da sam imao logistiku koja bi mi pokazala neke stvari u mladosti – kaže Pilić.



Paralele


Živimo u vremenu Nadala, Đokovića i Federera, oko kojih se lome koplja tko je najbolji svih vremena.


– Rafa Nadal je igrač kojeg u idućih tisuću godina nitko ne može nadmašiti po onom što je napravio na zemljanim terenima. Roger Federer tehnički igra najljepši tenis, održava visoku razinu i s 38 godina. Veliki je majstor, ali ako je Novak Đoković u šestoj brzini, osim na zemlji, onda je najbolji na svijetu. To se dokazalo u posljednjih deset godina. Kad je Novak u udarcu, kad ima »timing«, onda je najjači na svijetu s izuzetkom zemlje, gdje Nadal ima prednost.


Neki tu dodaju još i Roda Lavera, tenisača koji je dvaput osvojio Grand Slam, sva četiri najveća turnira u istoj godini.


Nikola Pilić: Život u tri slike... / Foto Roni BRMALJ


Nikola Pilić: Život u tri slike… / Foto Roni BRMALJ



– Lavera sam dvaput pobijedio. Teško je vući paralele, ali on je 1962. osvojio Grand Slam, sva četiri najveća turnira u kalendarskoj godini. Ponovio je to sedam godina kasnije, u međuvremenu je išao po SAD-u i igrao ekshibicije, svaku večer u drugom gradu. Šest, sedam godina nije nastupao po turnirima. Rod Laver bio je fantastičan igrač, tu nema diskusije. Reketi su se promijenili, ali potencijal igrača koji su tada bili u vrhu bio je takav da bi se i danas vrtili u prvom igračkom redu.


Šjor Niko je München zamijenio Opatijom. Osamdeseti je rođendan proslavio 27. kolovoza, ali još uvijek je tri-četiri sata dnevno na terenu. Šest puta tjedno.


– Vrlo sam zadovoljan. Dolazio sam često u Opatiju, u Milenij. Moja kći Danijela i sin Niko su se složili s time jer je to pet sati vožnje od njih iz Münchena, gdje smo živjeli 35 godina. U Opatiji smo pronašli gabarite koji nam odgovaraju. Mislim da smo napravili dobar porez, a ja radim koliko mislim da trebam raditi. Na terenu sam tri, četiri sada dnevno, šest dana u tjednu. Imamo neki svoj program, ja treniram, supruga ode do Thalassotherapije…



Boris Becker i Michael Stich osvojili su u Barceloni 1992. godine olimpijsko zlato iako nisu razgovarali. Pilić je u tom pothvatu odigrao veliku ulogu.– To je bila umjetnost laganja. Sve je krenulo s porazom Sticha od Charliea Steeba. Stich nije najbolje igrao i pogriješio je na set loptu. Steeb je dobio poen, stisnuo šaku i glasno reagirao. Poslije meča došao mi je Stich i rekao da više nikad u životu neće razgovarati sa Steebom. Uhvatio sam kasnije Steeba i rekao sam mu da sam mu sve dao, a nikad nisam ništa tražio. Sada sam tražio da se ispriča Stichu. Jest da su Stich i Becker ispali u singlu, ali još su bili u turniru parova… Kada sam došao do Stichove sobe, njih dvojica su gledali atletiku. Jedan problem manje. Sada je trebalo riješiti Beckera i Sticha. Otišao sam do Beckera i rekao mu da sam igrao sa Stichom stolni nogomet i da ga je Michael nahvalio za retern. Becker se iznenadio. »Čudno«…Dan poslije bio sam sa Stichom. S njim sam imao poseban odnos. Uostalom, ja sam ga napravio. Došao je iz Hamburga kod mene kad je bio 504. na svijetu. Da su u životu neke stvari oko njega bile drugačije, mogao je biti 1993. broj jedan. Dakle, njemu sam rekao da je Becker komentirao da je odlično servirao. »Molim?« I tako su oni došli do zlata…


Tri fotografije


U kafiću TK-a Opatija tri su fotografije, jedna do druge. Jedna s Beckerom, jedna iz 2001. s Goranom Ivaniševićem i trofejom u Wimbledonu, jedna s trofejom Davis Cupa iz Bratislave 2005. godine. Izbornik, trofej za povijest i reprezentativci.


– Divan je osjećaj prisjetiti se 2005. godine i osvajanja Davis Cupa, počevši od one divne pobjede u SAD-u… Mi smo prije toga igrali u Latviji, protiv Obale Slonovače u Rijeci, ali u mojim snovima imao sam osjećaj da ta reprezentacija ima taj potencijal. Ali dobiti SAD na način na kojima je to nama uspjelo, kada su se oni predstavljali kao »dream team« u LA Timesu, dok nas nisu ni spomenuli… To nam je donijelo poseban naboj da odigramo maksimalno. Ivan Ljubičić i Mario Ančić odigrali su s inspiracijom i nakon 106 godina Amerikanci su prvi put izgubili na svom terenu. A mislili su da ne mogu izgubiti od nikoga. Ne želim time oduzeti ništa od prošlogodišnjeg trijumfa u Lilleu, ni Čiliću ni Ćoriću, to je skroz drugi put i druga kvaliteta. Druga fotografija je s Borisom Beckerom, legendom njemačkog i svjetskog tenisa.


– Becker je dobio meč nakon šest sati i 20 minuta igre, Johna McEnroea u Hartfordu. To je jedan od najdužih mečeva u povijesti Davis Cupa. No, meni je draža ona pobjeda nad Amerikancima 2005. godine… Jako sam zadovoljan s time što sam napravio u Davis Cupu. Jedanaest godina s Njemačkom nismo izgubili kući, a triput smo osvojili. S Hrvatskom sam od četvrte lige, sa Srbijom od treće lige do vrha. Poštovali su me i zato im hvala. Becker mi je tako nakon sedam, osam godina suradnje rekao da je malo promislio i shvatio da su »Boris i Niki jači su nego sam Boris«. Zahvalio sam mu se što mi je to nakon toliko vremena rekao. Trebalo je biti diplomat, imati nos, imati znanje i ući u dušu i psihu igrača. Trebalo je raditi na ljudima i dobiti kredibilitet, koji ide s rezultatima. Hvala Bogu, toga je bilo.



Nikola Pilić nije devet godina bio u Splitu.– I neću ići. Nisam kao Picasso, ali… Strašno sam volio Split. Previše. Pogledajte što se događa, ove godine imate 39 zapaljenih automobila. Što radi policija? Pa smo imali Keruma za gradonačelnika. Ne, nije to za mene. Uostalom, moji prijatelji više ne žive u Splitu. Pero Skansi živi u Lovranu, Nikola Franulović je u Lausannei, Toni Kukoč u Chicagu, Mario Ančić u New Yorku. Gdje su ti ljudi? Zašto? Zašto nisu ostali u Splitu? Sjećam se šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih, kada si uživao živjeti u Splitu. Nema to veze s politikom, ja nikad nisam bio ni desna ni lijeva strana, nikad nisam bio u partiji. A mogao sam biti. Jedan važan čovjek je to tražio, ali rekao sam da ne mogu… – kaže Pilić.


Niko je imao i veliku potporu supruge Mije, koju je upoznao u Novom Sadu.


– Zeznuli su me Hrvati, ha, ha… Studirao sam na odsjeku brodogradnje i Ivo Kaleb i Oleg Mandić rekli su mi da upišem Pravni fakultet u Zagrebu i da nakon toga mogu otići van. Tri mjeseca sam čekao i ništa se nije događalo. Jedan se razbolio, drugi je otišao u SAD. Dobio sam ponudu iz Novog Sada, finu ponudu za dva treninga tjedno, te da će me ubaciti u upravnu školu, u kojoj sam bio jedini bez partijske knjižice. Mija me tada vidjela na korzu i rekla »to je taj«. Vjenčali smo se deset godina kasnije. Nismo baš bili u nekom kontaktu. Međutim, kao prvaka Jugoslavije pozvali su me na jedan doček Nove godine u Esplanade od strane Tita, 1969. ili 1970. godine. Tada sam je zamolio da dođe sa mnom. Rekla je »da« iako je mislila reći – ne. Vjenčali smo se 1971. u Londonu. Glumila je u Ateljeu 212 i kad se rodila Danijela, ona je prekinula svoju karijeru, žrtvovala se da bi bilo dobro i meni i kćeri. Nije to bila jednostavna odluka. Mija je bila talentirana glumica, imala je dobre uloge i morala se opredijeliti za drugačiji život.


Oboje su ponosni na djecu. Niko je arhitekt, Danijela novinarka i književnica.


– Ona radi za tri različita magazina, zadnja stranica InStylea je uvijek njezina. Napisala je i tri knjige.


Nagrada


Nedavno je na Noći hrvatskog tenisa dobio nagradu HTS-a za životno djelo.


– Drago mi je zbog te nagrade, pogotovo jer je u pitanju matični Savez, ljudi mogu vidjeti da sam nešto napravio. Sve te emocije doživljavam na jedan svoj način. Nisam ja za slavlja po trgovima, velike riječi. Nosi me taj osjećaj da sam napravio nešto pozitivno, to mi daje zadovoljstvo. Ali znam koliko je trebalo znanja i volje da bih se približilo igračima koji su bili megazvijezde.


U tih sedam dana u Davis Cupu igrači su davali više nego to objektivno vrijede.


Krajem kolovoza proslavio je 80. rođendan. Čestitke su stizale sa svih strana svijeta.


– Nema tko mi nije čestitao rođendan. Svi momci iz njemačke reprezentacije, od igrača, fizioterapeuta do španera… Najvažnije je da je čovjek zdrav. Zadovoljan u obiteljskom okruženju. Supruga i ja ponosni smo jer smo dvoje djece odgojili da budu pošteni i rade za svoje obitelji.Među čestitarima bio je i Novak Đoković.

– S mnogim ljudima imam dobar odnos, do jučer prvi tenisač svijeta je jedan od njih. Novak je zahvalan na svemu što sam za njega napravio. Ali i na njega sam jednom zavikao kada je zakasnio. Razgovarao je s majkom… Ali ja sam namjerno vikao na njega da bi ovi drugi znali. Jedan izbornik, ako ima respekt igrača, ako mu vjeruju… Slušali su me. Odlučivao sam gdje će se igrati, na kakvom terenu, s kakvim loptama. Imali smo čak gram i pol teže lopte zbog Beckera. Jedanaest godina nismo izgubili u Njemačkoj. Da nisam slušao Savez, ne bih izgubio ni 12. godinu. Ne bismo nikad igrali u Hamburgu. Sve je bilo krivo, a još je i Stich dobio prijeteće pismo i uplašio se. U svakom slučaju, kada je god iskrsnuo neki problem, rekli bi – Niki će riješiti. I rješavao sam. Tako su jednom došli neki novi reketi uoči finala 1989. godine u Stuttgartu. Becker je izgubio jedan set na treningu prvog dana i rekao da reketi ne valjaju. Pokupio sam vozača i otišao u njegov rodni Leimen i pokupio stare rekete. Držao ih je u jednom bazenu bez kojem nije bilo vode. Uzeo sam deset reketa i dao mu ih, rekavši da su to oni s kojima je sve osvojio. To su bili oni pravi… A Becker je izgubio onaj set samo zato što je ostatak reprezentacije već deset dana trenirao na tom terenu.