Reuters
Hvala mojoj djevojci. Ona mi uvijek nosi sreću u finalima. Ponosan na nju u svakom pogledu, a mislim da je i ona ponosna na mene jer zna kroz što sam sve prošao u karijeri. Naravno, ona mi je cijelo vrijeme bila velika potpora – otkrio je Marin prošle godine
Danas će Marin Čilić postati drugi tenisač pod hrvatskom zastavom koji je osjetio što znači igrati u finalu najvećeg i najpoznatijeg turnira na svijetu. Doduše, plasman u završni meč osigurao je prošlog petka, no činjenica je da će tek danas saznati kako izgleda meč za ulazak u društvo teniskih besmrtnika, onih koji su u proteklih 140 godina pokosili sve suparnike na travi Wimbledona.
Zdrav razum nalaže da u ovoj zemlji ne postoji osoba koja ne zna identitet prvog Hrvata u tom prestižnom finalu. Uostalom, čudesni let Gorana Ivaniševića na terenima All England Lawn Tennis and Croquet Cluba u proteklih je šesnaest godina epski opjevan nekoliko tisuća tisuća puta u svim medijskim formama, a poslužio je i kao predložak za britanski film »Wimbledon«, s Paulom Bettanyjem i Kirsten Dunst u glavnim ulogama.
Nije teško dokučiti zbog čega su scenaristi Adam Brooks, Jennifer Flackett i Mark Levin 2004. godine potražili nadahnuće u trijumfu prvog zadnjeg i jedinog tenisača koji je osvojio Grand Slam turnir s pozivnicom organizatora. Ivanišević je tada imao problema s ozljedama, na početku tog Wimbledona iz 2001. godine nalazio se na 125. na ATP-ove rang-liste, a u njega su vjerovali samo roditelji i bliža rodbina.
Povrh svega toga, bio je jedan od najživopisnijih likova u svijetu bijelog sporta. Njegovi su mečevi ljubitelji tenisa servirali ludu vožnju kroz spektar svih emocija, od kidanja živaca, preko nevjerice, do totalne euforije, a većina medijskih istupa nudila je osebujno izražavanje, začinjeno ponekom psovkom. Ivanišević je tom svijetu donio dašak svježine kroz osebujan karakter koji nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Ukratko, bio je mangup, fakin, frajer, huncut, lola, deran… Kako je već kome draže reći.
Stisnuta šaka
Reuters
Bez obzira na ishod današnjeg meča s Rogerom Federerom, sasvim je jasno da Marin Čilić neće poslužiti kao nadahnuće za scenarij nekog filma. Doduše, svi koji su pratili njegov put do finala Wimbledona vrlo dobro znaju da i on može dosta kvalitetno kidati živce kada je na terenu. Međutim, usporedni test s Ivaniševićem pokazuje da Čilić savršeno odgovara predlošku dobrog dečka iz susjedstva.
Način proslave osvojenog poena može poslužiti kao idealan primjer razlike između njih dvojice. Ivanišević je skakao, vikao, gestikulirao… Vjerojatno čak ni on nije znao na koji će način proslaviti osvojeni poen. Čilić, pak, gotovo uvijek podigne stisnutu šaku. Oni malo stariji sjetit će se Alana Shearera, engleskog centarfora koji je nakon svakog gola podigao desnicu i i lagano se vratio na svoj dio terena.
Jednom zgodom Shearer je zatresao mrežu suparnika i počeo je skakati i gestikulirati. Istog trena mediji su se zapitali što ga je to spopalo da je iznenada postao toliko temperamentan. Ista stvar bi se vrlo vjerojatno dogodila da i Čilić napravi nešto takvo. Jednostavno, dobri dečki iz susjedstva nikada ne iskaču iz okvira u koji ih je okolina ukalupila.
– Taj je uvijek isti, i kad gubi, i kad dobiva. Na njemu ništa ne možete primijetiti – opisao je svojedobno umirovljeni američki tenisač Andy Roddick odmjerenog, mirnog i samozatajnog Marina.
Skup sport
Reuters
A nije da u Čilićevoj životnoj priči nema materijala za film, počevši od trenutka kada njegov otac Zdenko odlučio napraviti teniski teren iza obiteljske kuće u Međugorju, kako bi nadarenom sinu omogućio što bolje uvjete za trening. U američkom filmu »Polje snova« susjedi su čudno gledali Kevina Costnera kada je na farmi počeo raditi igralište za bejzbol, a ista stvar se dogodila Marinovom ocu.
– Svoju namjeru sam morao kriti od svih, ljudi su mislili da gradim skladište za našu obiteljsku trgovinu – prisjetio se jednom zgodom pater familias obitelji Čilić.
Budući da je tenis skup sport, na prijelomnici 20. i 21. stoljeća stiglo je kritično razdoblje financijske naravi. Srećom po nadarenog dječaka iz hercegovačkog svetišta, kum Tihomir Elez pritekao je u pomoć. Tada je bilo jasno da između golobradog Marina i uspjeha stoje samo elementi na koje sam može utjecati. Talent je imao, a trud, rad i upornost odveli su ga do Zagreba nakon četrnaestog rođendana.
– To je bilo teško razdoblje u mom životu. Međutim, nikad nisam požalio zbog odluke da dođem u Zagreb jer tamo sam upoznao sam nekoliko ljudi koji su bili od velikog značaja za mene u tim godinama – rekao je svojedobno Marin.
Nakon toga više nije bilo prepreka za razvoj vrlo lijepe karijere. Čilić je osvajao turnire svih kategorija, probio se među deset najboljih tenisača na ATP rang-listi, a istodobno je ostao jednako odmjeren, miran i samozatajan. Zapravo, njegov privatni život uvijek je bio udaljen od teniskih terena.
Vjerna pratnja
No, to bi se sada moglo promijeniti. Uspješni pohod kroz Wimbledon zaintrigirao je svjetske medije koji su itekako željni detalja iz njegovog života. Tako je The Sun prije nekoliko dana objavio kratku priču o njegovoj djevojci, Kristini Milković. A nije da znatiželjni Englezi nisu htjeli napisati nešto više o njoj.
Reuters
No, u tom su tekstu tek mogli konstatirati ono što ovdašnja javnost zna od Marinovog trijumfa na US Openu iz 2014. godine. Tako su naveli da je Kristina diplomirana psihologinja, rodom iz Konavala, koja je u vezi s najboljim hrvatskim tenisačem već sedam godina. Na kraju tog kratkog literarnog uratka otkrili su da ona, za razliku od mnogih djevojaka i supruga poznatih sportaša, ne koristi društvene mreže.
Pored djevojke Kristine, najveća podrška Marinu Čiliću su roditelji, Zdenko i Koviljka te braća Vinko, Goran i Mile. Budući da dolazi iz Međugorja, jasno je da u njegovom životu važnu ulogu ima i vjera.
– Kada kažem otkuda dolazim, ljudi najčešće pomisle na Gospu. Teško mi je reći ima li ona veze s ovim mojim teniskim čudom, ali znam da mi je vjera jako puno pomogla u karijeri. To se pogotovo odnosi na razdoblje u kojem sam proživljavao teške trenutke. Znam da mi je vjera dala puno snage i unutarnjeg mira, a u mom Međugorju osjećam posebnu energiju koja me ispunjava – objasnio je svojedobno Čilić.
– Hvala mojoj djevojci. Ona mi uvijek nosi sreću u finalima. Ponosan na nju u svakom pogledu, a mislim da je i ona ponosna na mene jer zna kroz što sam sve prošao u karijeri. Naravno, ona mi je cijelo vrijeme bila velika potpora – otkrio je Marin prošle godine.
Kristina je već niz godina vjerna pratnja trenutno najboljeg hrvatskog tenisača na svim turnirima. Stoga nema niti malo sumnje da će i danas često biti na meti televizijskih kamera tijekom finala Wimbledona, odnosno najvećeg, a vjerojatno i najvažnijeg meča u uspješnoj karijeri Marina Čilića.
BiH ga nije htjela
Do rane tinejdžerske dobi Marin Čilić je nastupao pod zastavom države u kojoj je rođen 28. rujna 1988. godine. No, ispostavilo se da Bosna i Hercegovina nije pretjerano zainteresirana za nadarenog dječaka.
– Trebao je negdje putovati da nastupi za reprezentaciju BiH, ali očekivali su da sve troškove plati sam. U Hrvatskoj su se ukazali bolji uvjeti, i to je bio taj put. Jednostavno, tako se moralo napraviti – objasnio je Zdenko Čilić novinarima Dnevnog Avaza u rujnu 2014. godine, kada je Marin osvojio US Open.
