Ivan Ljubičić u Monte Carlu / Foto Zlatko HORVAT
Za mene je Roger najveći igrač svih vremena i svaki put kad izađe na teren, očekujem da će pobijediti. Sad kad gledam unazad, sve se čini poprilično normalno, ali znamo da nije – kaže Ivan poslije Federerova trijumfa na Australian Openu, u Indian Wellsu i Miamiju
Ivan Ljubičić, Monte Carlo i – pet godina razmaka. Od posljednjeg meča velike karijere 15. travnja 2012. uz poraz od Ivana Dodiga, na terenima na kojima je ostvario prve velike pobjede, do ugodnoga razgovora u lobiju obližnjeg, službenog turnirskog hotela Monte Carlo Bay.
– Uzet ću malo vremena za razmišljanje, ali volio bih pomoći tenisu, a još ćemo vidjeti na koji način. Želio bih da ovaj sport bude još bolji – rekao je prije pet godina. I uspio u tome! Danas je menadžer, trener najboljeg tenisača svih vremena Rogera Federera, televizijski komentator…
Nije dao intervju od kada je počeo suradnju s Rogerom Federerom. Takva su pravila. Ali sada je znao da nema izlaza. Predugo se znamo, još od njegovih juniorskih dana. Uvijek korektan, susretljiv. I nije se promijenio. Ovo je njegova priča o posljednjih pet godina.
– Želio sam neki smjer nakon teniske karijere, ali da će se posložiti ovako kako se posložilo, to ne možeš kontrolirati. Kad igraš, imaš stvari pod kontrolom, ali kad ne igraš, onda više ne kontroliraš sve.
Meni se dododilo da su me, kad sam izašao s terena nakon posljednjeg meča, još se nisam doslovce ni oprostio, već zvali s talijanskog Skyja. Bili su zainteresirani za suradnju jer imali su jaku žensku ekipu, ali muška je bila tanja. Pozvali su me u Milano na razgovor.
Sve je krenulo u stilu idemo probati i ja i oni da li nam to odgovara. To je bila prva priča. Jako mi se svidjela, bila je jako uspješna jer mi se u Italiji činilo da sam bio puno popularniji tada kao dio Skyja nego kao igrač. Sada me nekako svojataju kao da sam njihov, Talijani uvijek vole kad je nešto njihovo. Ta je priča sad na čekanju dok radim s Rogerom jer te dvije stvari nisu kompatibilne.
Želio sam stvoriti agenciju
Krenuli ste i u menadžerske vode, osnovali tvrtku »Sporting Advantage Monaco«. Prva akvizicija bio je Tomaš Berdych?
– Menadžerska karijera je krenula krajem te godine. S Tomašom sam napravio nekoliko stvari. Svidjelo mu se i proširili smo priču, ali ja sebe nisam vidio kao agenta. Više sam imao viziju stvoriti firmu, agenciju, okupiti ljude, ali ideja je bila koncentracija na mlađe igrače. Ta se pak priča usporila zbog trenerskog posla koji je 2013. krenuo s Milošem Raonićem. Dok sam radio s njim, paralelno sam razvijao te priče.
Nisam ih osobno radio direktno, ali sam ih razvijao. Onog trenutka kad sam počeo raditi s Rogerom, Sky je stavljen na čekanje, a menadžersku ekipu sam proširio da ne moram osobno investirati vrijeme.
Naravno da se uključim kod velikih projekata, ali ekipa je sada sama, firma ide sama, a ja radim stvari koje me najviše raduju, a to je razvijanje mladih igrača. Imamo pristojnu ekipu i velike talente s kojima radimo.
Ivan Ljubičić, Roger Federer i Severin Luthi / Foto REUTERS
Okružen ljudima kojima vjerujem
U tom segmentu velika je borba agencija, a konkurencija strašna?
– Ne smatram da nam je ijedna velika agencija konkurencija jer mi radimo stvari drugačije od ostalih. Nismo mi klasična agencija gdje potpišem igrača, i nađem lovu. Novac je bitan za juniora ili profesionalce, ali moja je ideja da ja osobno pomažem trenerima koji rade s tim juniorima. Spojio sam klasični menadžment s idejom svojeg trenera Riccarda Piattija, on educira isključivo trenere.
Ja sam spojio te dvije stvari, iskustvo igrača i trenera i menadžersko iskustvo, tim juniorima dajem ono što njima treba. Shvatio sam da je trener i roditelj, to su prepoznali, što je jako bitno. Oni koji od nas očekuju da ćemo se mi baviti isključivo menadžmentom, bolje da idu s nekim drugim. Igrači su to prepoznali i cijene. U dane kad nisam s Fedederom, ali čak i kad sam s njim, u stalnom sam kontaktu preko mobitela s trenerima i roditeljima igrača.
Kad nisam s Rogerom, volim vidjeti juniore, dođu ovamo, treniraju, vidim ih, ali pokušavam se ne petljati jer ih ne vidim dovoljno da mogu mijenjati neke stvari. Ali u stalnom smo kontaktu.
Borna Ćorić je protekle nedjelje osvojio prvi turnir u karijeri. Očekivao se jedan takav uspjeh, za njega je ovo značajan korak?
– Mislim da će ga to smiriti, njega i ekipu oko njega. Sada znaju da su na pravom putu, što je bitno jer nekad radite jako dobro i dugo, ali rezultata nema, stvara se nervoza koja vas natjera da donosite pogrešne odluke. Njegovi rezultati nisu bili briljantni na početku godine, ali Borna je možda prvi put u karijeri inzisitirao na onome na čemu radi i drago mi je da se pokazalo da je rezultat došao. Odgovore na pritanje je li to to ili nije, morat ćemo malo duže pričekati.
Čilićeva kriza dugo je trajala?
– Problem je u tenisu što o Čiliću ne znam ništa više od vas. Znate što se događa u vašoj ekipi, sve drugo vidite na televiziji. Ne znam što mu se događa i da li se ista događa.
Možda je u pitanju umor i jedno pražnjenje nakon finala Davis Cupa?
– Sigurno je da ga je Davis Cup dosta uzdrmao, to uopće nije upitno. On je s pravom očekivao da će osvojiti taj Davis Cup, bio je jako blizu i kad se to nije dogodilo, bio je to veliki šok za njega. Prvo to, a onda sve ostalo. I na nas i gledatelje to je ostavilo traga, on nije tip koji će se tako lako riješiti neke situacije, držao je sve u sebi i očito još uvijek drži i nikako da krene naprijed. Koliko će mu trebati, ne znam. Možda je sad napokon prešao preko toga i krenuo dalje. Davis Cup je jedna specijalna stvar koja vas emocionalno može dignuti, ali i spustiti. Imao sam i ja u karijeri i super pozitivnih i super negativnih iskustava s Davis Cupom, jako malo ljudi vas mogu shvatiti i pomoći vam kad je to u pitanju. Marin, vidim, igra dobro, nije problem u forhendu i bekendu, pitanje je samo kad će uloviti ritam i krenuti igrati kao što zna.
Hrvatsku u rujnu čeka gostovanje u Kolumbiji u »play offu« za svjetsku skupinu Davis Cupa?
– O Davis Cupu imam najmanje informacija, tko će igrati nemam pojma. Ali Kolumbija poslije US Opena, situacija nije komotna – kaže Ivan.
Trenirajući Miloša Raonića dali ste priliku riječkom kondicijskom treneru Daliboru Široli, kod Berdycha angažirana je hrvatska šestorka, počevši od kondicijskog trenera Azuza Simcicha. Niste bili nimalo sebični?
– Ne znam što uopće znači ta riječ – sebičan. Moj način razmišljanja je da za igrače s kojima radim moram napraviti maksimalno sve kako bi bili uspješni, štogod to značilo. Zvati Piattija za rad s Raonićem, proširiti ekipu od Berdyha, da li pomoći Romeu Ajdukoviću oko Duje… Idem u startu s idejom da igrači moraju imati sve najbolje moguće što mogu imati. Volim se okružiti ljudima kojima vjerujem, koji su profesionalni i kvalitetni. To je sve, stvar je jednostavna.
Ponudili ste posao Goranu Ivaniševiću nakon njegova prekida suradnje s Čilićem?
– Kad sam čuo da je Goran prekinuo suradnju s Marinom, zvao sam ga isti čas da vidim da li bi radio s Tomašom. Mislio sam da stvar može biti zanimljiva. Oni su se dogovorili, stvar je krenula i ja se više ne petljam. S Tomašom u životu nisam progovorio o tenisu. Zato to može funkcionirati jer se zna tko što radi i stvari su strukturirane tako da nema kaosa i pomutnje.
Ljudi dolaze i odlaze
Malo ljudi zna da ste Berdychu riješili jedan unosan ugovor, ulaz jedne velike kompanije na tenisko tržište?
– To je bilo zanimljivo razdoblje jer radio sam s Li Ningom prije i uveo ih u tenis jer su bili moji sponzori. I Tomaš je imao isti put s H&M-om. Suradnja je bila obostrano uspješna. H&M je na kraju, nažalost, izašao iz tenisa, ali oni su naučili puno, baš kao i Tomaš i ja na kraju krajeva. Po meni, tenisu više nego ikad treba još više tvrtki koje nikad nisu bile u sportu ili u samom tenisu.
To je ta kreativnost, dio gdje mislim da menadžment može biti zanimljiv, uvesti novu firmu u sport, raditi na tenisicama za tenis, na novom reketu, kao što sam ja radio s Headom…
Te stvari se ne mogu ni platiti ni opisati novcem. Uostalom, moj žuti reket »extreme« je moje dijete, ja sam išao u tvornicu i napravili smo reket. To je nešto što ide iznad klasičnog menadžmenta tipa ja ću uzeti postotak, ti ovo i doviđenja. Ova je priča puno zanimljivija.
Ivan Ljubičić ne namjerava ništa mijenjati u skoroj budućnosti / Foto Z. HORVAT
Svojedobno se šuškalo o vama kao budućem direktoru umaškog turnira. Vidite li sebe kao direktora nekog turnira jednog dana?
– Nemam pojma. U ovom trenutku ne, ali nikad ne znate gdje ćete završiti jednog dana. U Umagu – teško. Bio sam u kontaktu s bivšim vlasnicima, nismo uspjeli, priče se nisu poklopile, ali sve što ima veze s tenisom me zanima. Obožavam tenis. Danas, ako nisam na tenisu, gledat ću ga na televiziji. Za doručak, ručak i večeru jedem tenis, to je dio mog života i volim ga. Sve što ima veze s tim me zanima, ali u ovom trenutku nemam vremena ni prostora za nešto drugo. Što će biti za pet, deset godina, to ne mogu znati.
Monte Carlo, čudesno mjesto, vaš je dom?
– Tu sam već 20 godina, tu se osjećam doma. Došao sam prvi put 1997. godine. Moj trener Riccardo Piatti imao je tu bazu i zvao me da dođem. Tako je krenulo. Dvadeset godina kasnije i dalje sam tu, djeca Leonardo i Zara su tu odrasli, idu u školu, tu se osjećamo ugodno i doma. Nisam promijenio puno apartmana, dva ili tri, to je normala u Monte Carlu jer je takav ritam.
Ono na što se Aida i ja ne možemo naviknuti je da ljudi dolaze i odlaze. Zbližiš se s nekim, družite se puno vremena, postanete praktički obitelj. Naime, ljudi su tu bliski jer nitko tu nema obitelj, svi su osuđeni na prijatelje i ta prijateljstva su puno jača nego možda negdje drugdje. Ali ljudi jednostavno odsele, ta dinamika je malo kruta i surova, sad su nam se baš prijatelji odselili u Južnu Afriku i to je nešto na što se teško naviknuti ali je dio svakodnevnog života Monte Carla.
Dolasci u Hrvatsku?
– Rijetko. Ljeti da, kad smo na odmoru, ali u godinu dana jako rijetko. Otiđemo u Rijeku i Opatiju, tamo su roditelji od supruge, moji su u Zagrebu. Kad dođemo, obiđemo Opatiju, Rijeku i Zagreb i vratimo se natrag. Malo južnije? Preko ljeta da. Ipak nam se sviđa južni dio Jadrana…
Putovanja su dio karijere tenisača, ali i trenera?
– Nikad se nisam skrasio. Ako želite raditi u tenisu, morate biti spremni na putovanja. Ne postoji posao u tenisu bez putovanja, to je sastavni dio života svih. Bilo bi čudno biti doma, na jednom mjestu. Nakon 25 ili 30 godina, od 38, čudno bi bilo ostati na jednom mjestu. To je najnormalnija stvar, pitanje je samo putujete li 15-20 ili 30-40 tjedana godišnje, ovisno o poslu.
Da moram toliko putovati, bilo bi puno teže, a ovako se još uvijek možemo iskoordinirati da obitelj ne pati. Ali kad sam tu, 24 sata sam za obitelj i djecu. Prije, kad sam radio s Raonićem, bilo je malo napornije jer je i on bio tu pa bismo uvijek radili, ali sad je situacija ležernija.
Šef Roger Federer ima četvero djece pa razumije?
– Apsolutno. Kad nisam doma sa svojom djecom, na putu sam s Rogerovom. Djece nam nikad ne nedostaje.
Karijere traju duže
Od prvog dana vaše suradnje izbjegavate pričati o Rogeru, koji se nakon šest mjeseci stanke vratio osvojivši Australian Open, Indian Wells i Miami.
– Sad kad gledam unazad, sve se čini poprilično normalno, ali znamo da nije. Napravili smo sve što smo mislili da trebamo. I dalje radimo. Rezultati su takvi kakvi jesu. Za mene je Roger najveći igrač svih vremena i svaki put kad izađe na teren, očekujem da će pobijediti. Bit će razočaranja, ali činjenica je da ga je jako teško dobiti kad igra dobro.
Je li bilo upitnika nakon njegova poraza u Wimbledonu i operacije koljena? Dugo ste spremali povratak.
– Wimbledon kao takav nije bio neki stresan trenutak, tu odluku nismo donijeli zbog Wimbledona, nego proces zbog koljena nije bio onakav kakav smo željeli. Iskreno, nije bilo nikakvih upitnika u glavi ako on bude zdrav.
U trenutku kad smo shvatili da je sve u redu, jer ne možete zaboraviti igrati tenis, sve je bilo poprilično jasno. Zato i imamo toliko 30-godišnjaka koji dominiraju ATP-om ili su u velikoj većini. Što ste stariji, igrate bolje, imate više iskustva, stvari su jasnije, manje ste nervozni, a tijelo je još uvijek s 30 i sitno na vrhuncu.
Mene ne iznenađuju brojke i stvari koje se događaju u tenisu i bilo kojem drugom sportu. Sa 32 će ti reći da si još uvijek mlad u odnosu na prije deset godina kad je to bilo malo drugačije. Ali sva ta fizička priprema i dijete, sve je otišlo toliko naprijed da se produžuje karijera. Prije se igralo do 24, 27, sada karijere duže traju.
Koliko ćete još ostati u Monte Carlu?
– Ne mislim ići nigdje. Nemam planove mijenjati definitivno ništa u skoroj budućnosti.
