Norveška kartolina

‘Život ovdje je vrlo jednostavan i ugodan’: Slavni riječki rukometni trener već godinama radi u Norveškoj

Igor Duvnjak

Foto I. Tomić

Foto I. Tomić

Najviše mi se sviđa što stvari koje te ne trebaju opterećivati – ne opterećuju te. Živiš svoj život, radiš, a sve drugo je sređeno, od školstva, zdravstva... Lako se prilagoditi takvom načinu življenja – kaže Tomac



RIJEKAŽeljko Tomac, slavno riječko sportsko ime, jedan je u dugačkoj koloni naših sugrađana koji su ostavili i ostavljaju traga u norveškom sportu. U toj dalekoj zemlji živi »samo« 32 godine, itekako ima što kazati o životu u Norveškoj te o tamošnjem sportu uoči ogleda nogometaša »Rijeke« sa »Sarpsborgom«. Trener je u norveškoj ženskoj reprezentaciji koja je jedna od svjetskih velesila i za koju igra njegova kći Marta, živi i radi u Trondheimu.


– Kako smo onda bili mladi… – kaže Željko Tomac uz smijeh, ali i sa sjetom sjećajući se svog odlaska u Norvešku daleke 1986. godine. Odmara se u Voloskom, često dolazi u Rijeku sastajući se s brojnim prijateljima na Korzu a s druge strane je pun hvale kada govori o životu u svojoj drugoj domovini, jednoj od najuređenijih i najbogatijih zemalja na svijetu.– Otišao sam kada sam bio trener »Zameta«, rekao sam si da idem malo probati i vidjeti kako je tamo, kako je biti u inozemstvu.

Sve pod kontrolom


U novoj sredini mu se dopalo mnogo toga, ova skandinavska zemlja ga je oduševila.


Željko i Nikola Tomac / Foto I. Tomić


Željko i Nikola Tomac / Foto I. Tomić





– Kada sam nakon dvije, tri godine vidio kako je tamo, kako je sve sređeno, kako je »sve pod kontrolom«, bio sam zadovoljan. Naročito mislim na brigu o djeci.Tada smo dobili prinove, imali smo malu djecu i vidio sam da je tamo za njih super. Supruga i ja smo onda odlučili ostati u Norveškoj. Tada rukomet kao sport još nije bio toliko jak, ali je život bio jako, jako sređen te smo se dobro snašli.


Ovaj riječki Norvežanin uživa u blagodatima zemlje u kojoj je sa obitelji više od tri desetljeća.


– Što se tiče tamošnjeg načina života, najviše mi se sviđa što stvari koje te ne trebaju opterećivati – ne opterećuju te. Živiš svoj život, radiš, a sve drugo je sređeno, od školstva, zdravstva… Život je vrlo jednostavan i ugodan, vrlo lako se prilagoditi takvom načinu življenja.


Norveški ženski, sada i muški rukomet, vinuo se u međunarodne visine, tamošnji nogomet ide svojim putevima.


Ulaganja u nogomet


– Kada sam došao u Norvešku, klub iz grada u koji sam stigao, »Rosenbrog« je bio državni prvak. U ta doba »Orijent« s trenerima Joškom Skoblarom pa Đalmom Markovićem djelovao mi je jači od njih. Stadioni su im bili nikakvi, što me je baš začudilo. Kantrida je bila puno ljepši stadion od onih njihovih. Međutim, »Rosenborg« je krajem osamdesetih dobro gurao u Ligi prvaka te su oni odjednom počeli ulagati u nogomet. Napravili su jako lijepe, divne stadione. Primjerice, moj Tronheim, gradić od 200 tisuća stanovnika, ima stadion za 22 tisuće gledatelja. Alesund sa 60 tisuća stanovnika ima stadion za 12 tisuća ljudi. Molbe ima stadion za 15 tisuća gledatelja, tu su Lillestrom, Kristijanstand i da dalje ne nabrajam. Imaju jedno petnaestak fenomenalnih stadiona. Infrastruktura im je odlična, Napreduju i u rezultatima.


»Rijeka« se večeras sastaje sa »Sarpsborgom«.


– O ovoj norveškoj momčadi ne znam puno. Riječ je o klubu iz lijepog malog grada, manjeg od Pule, ako kažem da ima 30 tisuća stanovnika, možda sam puno rekao. Nalazi se između Osla i Göteborga.



Nikola Tomac, mlađi Željkov brat, jedan je od najpoznatijih riječkih nogometnih imena još od kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada se neviđenom upornošću i igračkim kvalitetama probio u veznu liniju tadašnjeg sjajnog »Orijenta« koji je osamdesetih pred krcatom Krimejom igrao dva puta u četvrtfinalu Kupa bivše države. Iza njega je također duga norveška epizoda. Uz nogomet je bio i zapažen student. U Norvešku je otišao 1987. godine, tamo je bio čak deset godina. Bio ga je pozvao prvak »Rosenborg« s kojim je i trenirao, ali je odustao od tog angažmana zbog fakultetskih obaveza, uostalom, tamo je otišao radi studija za doktorat na Tehničkom fakultetu, strojarski smjer. Doktorirao je i potom je radio na NTT-u, jednom od najačih tehničkih fakulteta na svijetu. Usput je igrao za »Bergkok«, kojeg je i trenirao a u Rijeku se vratio 1997. godine, bio je tri godine direktor »Rijeke«, bilo je to u vrijeme kada je »bijelima« nepravedno 1999. godine izmakao naslov državnog prvaka. Sada na Pomorskom fakultetu u Rijeci predaje strojarske predmete, tehnologiju materijala i obrade, robotiku, čistoču materijala, tehnologiju elektrotehničkih materijala, koroziju i zaštitu materijala. Ima što reći o suparnicima »Rijeke«.– »Sarpsborg« je klasična norveška ekipa. Igraju čvrsto, na prekide. Tu su opasni – kaže Nikola Tomac. – Nezgodno je što iza sebe imaju već 17 kola prvenstva, ostvarili su 8 pobjeda, imaju pet remija i zabilježili su četiri poraza. Negdje su oko petog mjesta na ljestvici. Važno je paziti na te prekide te kada se ima lopta, nastojati se nadigravati, »gledati lijevo, odigrati desno«, kao što je nekada igrala mađarska »laka konjica«. Mora ih se varati. Napravi im se lažnjak, svi će »pasti«. Treba odigrati i sve drugo što je njima neprirodno kao brzo izvođenje prekršaja, izvesti sve ono što oni ne mogu razumjeti. Treba uvijek finta, i u primanju i u dodavanju. Tako ih se može uništiti. Strašno su fizički moćni, ide li se s njima nadmetati na snagu, teško ih je dobiti. S njima se ne smije utrkivati nego nadigravati, uostalom zašto bi se i utrkivali? Neka trče oni, napravi mu li se lažnjak, suparnik ode u prazno i eto mu problema…