Labinski as Valner Franković, koji je kao klinac s prijateljem Mladenom Prskalom došao u »Zamet«, vinuo se do svjetskih visina postavši olimpijskim pobjednikom u Atlanti 1996. godine. Sve to dugo vrijeme svjedoči fenomenu hrvatskog rukometa, višedesetljetnom kontinuitetu zapaženih plasmana na najvećim natjecanjima, zaključno s večerašnjim polufinalom Svjetskog prvenstva s Norveškom u Parizu.

– Vjerojatno je riječ o nečem genetskom. Mi smo talentirana nacija za sve sportove koji su možda i bijeg iz neke svakodnevnice. Djeca se već u školi uče sportu, tako i rukometu – kaže Valner Franković, nekadašnji visoki bez Zamećana i potom »zagrebaša«, o razlozima tolikih hrvatskih rukometnih reprezentativnih i klupskih uspjeha.

Trošenje trenera

– Poslije se to diže na višu razinu. Kredit moramo dati i Savezu. Uz to, tu su i kvalitetni treneri. Imamo i jaki »PPD Zagreb«, koji je jedini ostao na visokoj razini od doba onog »socreala«, kada je država uvijek imala neki veliki klub. Svi mladi igrači završe u njemu, kada tu prođu filter, odu u financijski puno moćnije strane klubove.

Mijenjaju se generacije kroz tolike godine, na obzorju se kontinuirano pojavljuju nove hrvatske rukometne nade.

– Uvijek imamo čvrsti kostur. Recimo, ova reprezentacija je ostala bez pola ekipe, a opet, pojavili su se neki novi klinci. Marko Mamić se polako profilira, tu su Luka Stepančić, Luka Cindrić, Lovro Mihić. Kvaliteta je neupitna, jedino nam možda nedostaje neke njemačke upornosti, koncentracije i malo više sustavnog rada u Savezu.

Mijenjaju se izbornici od Zdravka Zovka, Velimira Kljajića, Lina Červara do Željka Babića, sve u dugoj eri glavnog čovjeka hrvatskog rukometa Zorana Gopca.

– To je sve 50:50, ili si dobar, ili loš. Zoran Gobac vibrira na tankoj liniji između velikih zasluga i nekih nerezonskih poteza. Recimo, mijenjaju se treneri unatoč tome što smo više puta bili olimpijski pobjednici i svjetski prvaci te u vrhu klupskog rukometa. Mijenjamo trenere kao na traci, to nije dobro niti za njih, jer se potroše, a isto tako nije dobro ni za igrače.

Osvrnuo se pritom kritički i na odnose prema raznim stručnjacima.

– Htjeli smo profilirati ekipu za Europsko prvenstvo iduće godine u Hrvatskoj, ali promijenjen je kostur ekipe, igrači upadaju i ispadaju i to olako, a treneri se troše. Imali smo Slavka Golužu, sada je tu Babić. Ostvaren je super rezultat ovim polufinalom, no što ako se izgubi od Norveške i potom u borbi za »broncu«? Trener će ispasti nepopularan. Možda se mladim trenerima čini medvjeđa usluga. Super je da dobiju šansu, ali postoji hijerarhija. Tu su Goran Perkovac, Irfan Smajlagić, da ne spominjem one starije, Hasanefendića, Serdarušića. Sve u svoje vrijeme, treba ići pomalo a čini mi se da brzamo. I onda to rezultat ili pokrije, ili rasturi do kraja.

Valner se ne razbacuje optimizmom uoči večerašnjeg nadmetanja za finale s Norvežanima.

– Definitivno je bolje da igramo s Norvežanima nego s, recimo, Dancima, Nijemcima, Francuzima… Međutim, uvijek sam neki »kontrol frik«, spominjem zakon velikih brojeva. Dobili smo ih na prošla dva natjecanja, na Europskom prvenstvu u Poljskoj za medalju te na kvalifikacijama za Olimpijske igre, a oni su takav nararod da su studiozni. Vjerujem da će se dobro pripremiti za ovu utakmicu. Uz to mi je upalo u oči da su se u skupini nakon poraza od Francuza pokoškali s njima, jer su osjećali da su zakinuti, odnosno, očekivali su pobjedu.

Nastavio je potom redajući komplimente rukometnim Vikinzima, hrvatskim suparnicima.

Pita se i Hrvatsku

– To je nabrijana ekipa, dobro organizirana s mladim igračima kao udarnim iglama. Tu je lijevi vanjski Hansen, srednji bek Sagosen, imaju odličnog vratara i superiskusnog Mythola na crti, krila im pak imaju više od 80 posto efikasnosti. Čvrsti su i kompakni u obrani, igraju plitku, ali jako rastezljivu zonu i potom »furaju kontru«. Mislim da imaju najbolju kontru na ovom prvenstvu.

Nešto se srećom pita i Hrvatsku, koja će, prema njegovom mišljenju, obavezno morati naći odgovore na neka večerašnja polufinalna pitanja.

– Morat ćemo obavezno zadovoljiti neke točke. U prvom redu, vratari nam moraju imati više obrana, između deset i četrnaest. Obrana treba biti kompaktna kao što je bila u nekim razdobljima igre protiv Španjolske sa Musom i Gojunom u sredini. Moramo spriječiti njihove i »pustiti« naše kontre, a napad ne smije biti statičan. Budemo li ih krenuli napadati »jedan na jedan«, gušit ćemo se i daviti cijelu utakmicu. Bude li lopta dobra i ako tranzicija bude brza, onda imamo velike šanse – smatra Valner Franković.