NA KROVU SVIJETA – Alvaro Načinović u akciji prije 30 godina / arhiva NL
Još uvijek osjećam to silno uzbuđenje, adrenalin, napetost. To je prvenstvo obilježilo mene i moju karijeru više nego sve što sam kasnije napravio. Poslije njega smo stasali. To je bila prekretnica koja je odredila naše sportske puteve. Nikad neću zaboraviti kako sam se osjećao pred svojim ljudima, na vrhu svijeta – kaže Alvaro Načinović
Vrijeme leti, brzo prolaze godine i desetljeća, ali neki događaji odolijevaju valovima zaborava. Jedan od njih svakako je i Svjetsko juniorsko prvenstvo rukometaša održano od 4. do 14. prosinca 1987. godine u Rijeci, Delnicama i Umagu, a epicentar tog sportskog potresa bila je trsatska Dvorana mladosti u kojoj je tadašnja Jugoslavija igrala sve svoje utakmice dolazeći iz baze u opatijskom hotelu »Adriatic«, da bi na kraju u Rijeci postala prvak svijeta. Riječki je to jubilej za pamćenje, navršava se trideset godina od dana kada je grad na Kvarneru bio domaćin sastavima iz šesnaest zemalja. Najznačajnije je to loptačko natjecanje što je održano u Rijeci, uz skupinu Europskoga košarkaškoga prvenstva 1973. godine, Europskoga prvenstva odbojkašica 1975. godine te fazu natjecanja Europskoga prvenstva rukometaša 2000. godine.
»Zamet« je na tome prvenstvu dao dva junaka u osvajanju svjetskoga zlata, pivota Alvara Načinovića, prethodnika svih proslavljenih riječkih međunarodnih asova, koji je poslije godinama ostvarivao trofejnu karijeru za pamćenje, te vratara Željka Hornjaka, koji je zablistao na prvenstvu, no ubrzo je otišao iz Rijeke i kasnije nije dostigao visove do kojih su stigli neki od njegovih suigrača iz dana kada je Trsat bio rukometni centar svijeta.
– Pred vratima smo Europskoga prvenstva što će se igrati i u Hrvatskoj, jest da je ono bilo juniorsko prvenstvo, a ovo je seniorsko, ali svejedno, kada se ovako veliko natjecanje održava u tvojoj zemlji osjećaji su dublji nego inače. Odgovornost i želja su veći, možda je i trema veća – kaže jedan od protagonista Svjetskoga juniorskoga prvenstva 1987. godine, proslavljeni riječki as Alvaro Načinović. – Sjećajući se onih dana ne mogu vjerovati da je već proteklo trideset godina, sve kao da je prošlo u trenutku. Uskoro će biti trideset godina da smo postali svjetski juniorski prvaci. Ta je godina i inače bila plodna za sport ondašnje Jugoslavije. Prvaci svijeta bili su i vaterpolisti i mladi košarkaši u Bormiju te mladi nogometaši u Čileu, stvarale su se nevjerojatne generacije.
Zlato s Trsata pokrenulo je Alvarovu seniorsku lavinu. Teško da je mogao očekivati olimpijsku broncu iz Seoula 1988. godine te olimpijsko zlato iz Atlante 1996. godine, naslov viceprvaka svijeta, europsku broncu i klupski naslov prvaka Europe.
– Naravno da nisam ni pomišljao na sve to. Rukomet se igrao na raznim mjestima u Rijeci, no bio je to prvenstveno zametski sport. Imao sam sreću da sam odrastao sa strašnim rukometašima »Zameta«. Imao sam od koga učiti i sportsko ponašanje i ono izvan terena. Stariji suigrači bili su moji idoli, zato sam zavolio rukomet i uživao u njemu. Sigurno da je jedan od mojih najvećih uspjeha plasman sa »Zametom« u Prvu ligu baš te 1987. godine. Bilo je predivno, sve to me odredilo kao sportaša i čovjeka. Zahvalan sam, prvenstveno, »Zametu« i suigračima koji su me podržavali, uz koje sam lakše stasao. Nisam očekivao žetvu medalja, ali sve se promijenilo pozivima u juniorku reprezentaciju Jugoslavije. Zahvalan sam našem tehniku, pokojnom Ivici Biliću »Bilketu«, koji me preporučio ondašnjem izborniku Abasu Arslanagiću. Pokazao sam se kao »dobar materijal«, uspio sam se uklopiti u te reprezentacije. To je bila odskočna daska, a Svjetsko prvenstvo u Rijeci bilo je njezin vrhunac. Zahvalan sam Arslanagiću što mi je pružio šansu i u A reprezentaciji i išao sam na Olimpijske igre 1988. godine u Seoul. Kasnije je sve povijest. Kada si na popisu sa svim tim klasnim igračima, znači da nešto vrijediš, počneš vjerovati u sebe. Kao klinci smo se divili šabačkoj »Metaloplasitici«, uživali smo u njima, a onda sam za nekoliko godina postao njihov suigrač. To onda promijeni dosta toga glavi. Odjednom vidiš da je sve moguće ako imaš vjere u sebe. Imao sam gomile ozljeda koje su me malo omele u karijeri, ali ona je bila bogata. Ponosan sam da sam prvi iz »Zameta« koji je otvorio put svim mojim nasljednicima u reprezentaciji. »Zamet« je rasadnik tolikih talenata, to je jedna od stvari koja me najviše raduje.
Gdje idu ovi ljudi
Alvaru Načinoviću poseban je gušt bio boriti se za zlato u svome gradu, igrati u dvorani u kojoj je trenirao i nastupao za »Zamet«.
– Prvenstvo koje se igralo u mom rodnom gradu Rijeci značilo mi je stravično puno. Obilježilo je mene i moju karijeru više nego sve što sam kasnije napravio, bez obzira što sam kasnije postao olimpijski pobjednik. Riječko prvenstvo mi znači izuzetno puno jer smo poslije toga stasali, postali smo vrhunski igrači. To je bila prekretnica koja je odredila naše sportske puteve, naše karijere, sportske i životne. Rođeni sam Riječanin i nikad neću zaboraviti kako sam se osjećao pred svojim ljudima, na vrhu svijeta.
Tribine u Dvorani mladosti, koje tada nisu imale stolice nego klupe, bile su pune, gledatelji su bili natisnuti kao u kutiji sardina.
– Trsat je doslovno gorio. Još uvijek osjećam to silno uzbuđenje, adrenalin, napetost. To je nevjerojatno. Za to je prvenstvo vladao velik interes, rijeke ljudi su dolazile prema dvorani pješice još od »Orijentovog« igrališta. Kao danas se sjećam kako sam dolazeći iz Opatije na utakmice pomišljao: Pa gdje idu ovi svi ovi ljudi? Nisam vjerovao da ih baš toliko ide na polufinale i finale sa SSSR-om i Španjolskom. Tko je ušao u dvoranu bio je svjedok naše rukometne povijesti. Uživao je jer je atmosfera bila stvarno veličanstvena. U gradu je zaista vladala euforija, a da je dvorana bila većeg kapaciteta, i ta bi mjesta bila popunjena.
Brojni navijači pružili su itekakvu podršku domaćoj reprezentaciji.
– To je bila potpuno neopisiva euforija. Mi smo bili mladi igrači željni dokazivanja i postali smo svjetski prvaci. U onome trenutku smo mislili da je to ostvarenje svih naših snova. Tako sam se i osjećao, kao da sam na nebu. Ostvarili smo dječačke snove u dresu reprezentacije. Osvojili smo vrh, a ono je bila fantazija od navijanja i atmosfere. Od onih mlađih koji su u nama vidjeli svoje idole, do starijih muškaraca i žena, svi su pratili to Svjetsko prvenstvo.
1. Goran Stojanović (Crvena zvezda)
2.Vladimir Jelčić (Zagreb)
3. Zoran Tomić (Proleter, Zrenjanin)
4. Senjanin Maglajlija (Borac, Banja Luka)
5. Anđelko Milošević (Sloboda, Tuzla)
6. Iztok Puc (Borac, Banja Luka)
7. Alvaro Načinović (Zamet)
8. Ivica Obrvan (Mehanika Metković)
9. Tomaž Jeršič (Aero Celje)
10. Igor Butulija (Crvena Zvezda)
11. Dragan Kukić (Crvenka)
12. Dean Perić (Crvena zvezda)
13. Dalibor Brajdić (Železničar, Niš)
14. Ratkop Tomljanović (Zagreb)
15. Bruno Gudelj (Zagreb)
16. Željko Hornjak (Zamet)
Izbornik: Kasim Kamenica
Finalna utakmica: Jugoslavija – Španjolska 28:26 (13:12).
JUGOSLAVIJA: Stojanović, Jelčić 1, Tomić 6, Milošević 1, Puc 7 (4), Načinović 2, Obrvan 2, Butulija 1, Kukić 3, Brajdić 3, Tomljanović 2, Hornjak.
ŠPANJOLSKA: Mauri, Masip 2, Pradas 1, Fernandez 3, Villaldea 9 (2), Garralda 1 (1), Barbon, Hermida 2, Urdiales 1, Franch 2, Garcia 5, Nunea.
Iztok Puc
Alvaro Načinović i prijatelji odoljeli su pritisku, matirali su SSSR, plasirali se u finale te osvojili titulu prvaka.
– Bili smo već igrači s ulogama u svojim klubovima. Kasim Kamenica nas je fantastično vodio, bio je strašan motivator. Imao sam osjećaj da bih bio u stanju na terenu ispuniti bilo koji zadatak koji bi mi on dao. Bilo je bitno da utakmica počne, da se isključimo iz atmosfere i koncentriramo se na igru. Utakmica sa SSSR-om bila je fantazija. Od njihovih reprezentativaca njih sedam-osam poslije su postali vrhunski igrači. Znači da smo pobijedili zaista respektabilnu reprezentaciju. To je sigurno bila najbolja utakmica na prvenstvu. U finalu sa Španjolcima bilo je kudikamo teže. Bili su izuzetno kvalitetni i dosta njih su kasnije postali seniorski reprezentativci. Trebali smo dobiti taj finale, privesti posao kraju, što je bilo izuzetno teško. Ispucali smo se sa Sovjetima, a ubrzo smo morali igrati sa Španjolcima. Pobijedili smo i postali prvaci, ali susret sa SSSR-om je obilježio Svjetsko prvenstvo. Bili smo u transu, odigrali smo fenomenalno.
Načinović u prvi plan stavlja nezaboravnog Iztoka Puca, golgetera prvenstva i vođu reprezentacije, kasnijeg asa s kojim je Načinović kasnije osvajao razne seniorske medalje.
– Iztok Puc bio je naš kapetan i predvodnik te daleko najbolji mladi igrač svijeta u to doba. Na njegovim leđima smo mi ostali povukli koliko je trebalo u obrani i u napadu. Priveli smo sve kraju na veselje nas i naših navijača u dvorani i izvan nje. Puc nas je učinio boljim igračima, igrao sam s njim u »Zagrebu«, u hrvatskoj reprezentaciji i u Celju. Fenomenalan igrač, da njega nije bilo, od nas kasnije ne bi bilo ništa. Postali bismo dobri igrači, ali nisam siguran da bismo ostvarili takve karijere. To prvenstvo nas je obilježilo, na tom valu smo ostvarili kasnije uspjehe.
Hornjak junak
Alvaro Načinović već je iduće godine osvojio brončanu medalju na Olimpijskim igrama u Seoulu.
– Te 1988. godine ušao sam u seniorsku reprezentaciju Jugoslavije u kojoj je Puc već bio starosjedioc. Iz te generacije je bilo još jugoslavenskih A reprezentativaca, no onda je došlo do raspada države i do rata.
Jedan od junaka prvenstva bio je i tadašnji vratar »Zameta« Željko Hornjak, koji je na mala vrata ušao u reprezentaciju da bi zablistao na Trsatu.
– Tako je to u sportu, dok nekome ne smrkne, drugome ne svane. Prva tri vratara bila su Perinović, Stojanović i Perić. Perinović se ozlijedio i uletio je Hornjak, koji je imao dobru sezonu u »Zametu« u koji je došao iz Vojvodine. Postao je heroj prvenstva, od trećeg vratara je postao prvi, fenomenalno je branio. Drago mi je da je »Zamet« bio zastupljen s dva igrača. Ostao je upamćen po tom Svjetskom prvenstvu, branio je izvanredno, s tim da je ključnu loptu protiv SSSR-a obranio Beli Stojanović, koji je kasnije ostvario vrhunsku karijeru u Njemačkoj. Perić je pak bio četiri godine mlađi od nas i također je ostvario fenomenalnu karijeru. Prijatelji smo, zajedno smo igrali u Celju puno godina poslije prvenstva u Rijeci.
Životni putevi
Život je trsatske junake odveo raznim putevima.
– Neko vrijeme sam s nekima bio u kontaktu, ali sada ne znam gdje su neki od njih i čime se bave. Obrvan je ostvario respektabilnu trenersku karijeru od »Metkovića«, preko Makedonije i sada do »Chamberryja«. Jelčić je u rukometu, Gudelj živi mirnim, obiteljskim životom u Zagrebu, Tomljanović se prestao baviti rukometom, kći mu je tenisačica.
Alvaro Načinović je sportski direktor prvoligaša »Kozale«.
– Trenutno sam u »Kozali« jer želim biti blizu rukometa. Iz tog kluba uvijek izlaze kvalitetni igrači, da li za »Zamet«, »Zagreb« ili Francusku. Drago mi je da sam tamo, nije to neka specijalna pomoć, ali drago mi je ako im nekim savjetom ili pozivom mogu pomoći. U nekoliko proteklih godina bio sam u »Zametu«, pratim karijeru mojega sina Verona, koji se među Zamećanima razvija u dobrog igrača. Koliko dobro, najviše ovisi o njemu.
