Foto V. KARUZA
Posvetio sam se maksimalno sebi. Sve to normalno uz maksimalnu podršku moje obitelji. Stvarno se super osjećam, a igram s 15-ak godina mlađim dečkima. Bez problema pratim taj tempo igre - kaže Sulić
RIJEKA Renato Sulić, slavni riječki rukometaš opet može prošetati svojim Trsatom i baciti pogled na Kvarner i Učku.
Doma je na odmoru čekajući povratak u Poljsku, u tamošnju Wislu Plock za koju igra u domaćem prvenstvu i u Ligi prvaka. Riječki dani prolaze između obavljanja raznih obaveza i susreta s dragim osobama u blagdanske dane, ali u svemu je termin za trening neizostavan. Za tog velikog sportaša i vrhunskog profesionalca riječi totalno opuštanje i odmor su apstraktni pojmovi.
– Dani u Rijeci brzo prolete. Dosta vremena smo slobodni, no i ovdje imam i puno obaveza. Želim provesti što više vremena s obitelji, ali i vidjeti prijatelje.
Dan je kratak za sve ono što želiš obaviti kada dođeš kući – kaže Renato Sulić, rođen još 1979. godine, koji će kod kuće biti do 14. siječnja. Svakako, doma emocije prorade uz suprugu, četvero djece, roditelje i druge drage osobe…
– Sve mi je teže zbog toga što djeca rastu. U Poljskoj sam uglavnom sam, a u Rijeci djeca idu u školu i ispunjavaju druge obaveze. Najstarijoj Doriji će sada biti 16 godina, igra odbojku. Tomo i Nera su blizanci, deset i pol im je godina. Oni su u košarci. Najmlađoj Rozi su tri godine. I u Renatovu slučaju vrijedi davna poruka naših starih kako »žena drži tri kantuna od kuće«.
– Supruga Maja se bavi s njima cijelog dana, kao taksi ih razvozi u školu, na treninge…
U Ligi prvaka smo ne znam ni ja kojom ludom srećom prošli u drugi krug. Poklopili su se neki rezultati i sada je sve u našim rukama. Igramo s Bidasoom za prolazak u osminu finala. Domaće prvenstvo je takvo kako jest, uglavnom za sada je sve super, s obzirom na stanje na ljestvici, to je više od očekivanoga.
Posljednji Mohikanac
Sulić se nakon deset godina u mađarskom Veszpremu sada se udomaćio u Plocku.
– U tom mjestu je jedna od najjačih naftnih industrija u Europi, Orlen, koji nam je generalni sponzor. Grad u biti leži na leđima te tvrtke. Plock je udaljen sat vremena vožnje sjeverozapadno od Varšave. Riječ je o lijepom gradu na rijeci Wisli s otprilike 130.000 stanovnika.
U svom sportskom, odavno formiranom prepoznatljivom stilu ovaj rukometni globtrotter je dio tamošnjeg rukometnog mozaika. Pritom ima pri ruci starog dobrog vjenčanog kuma.
– Sam sebi postavio sam neke okvire u kojima živim. Inače, grad je OK. Sve je drugačije nego kod nas. Bio sam u Mađarskoj deset godina, sada sam dvije godine u Poljskoj. Mentalitet ljudi i način života je drugačiji, ali obzirom na moje godine, sve mi se svodi na ono »kuća-posao«. Moj vjenčani kum Tomislav Ćikulin već 11 godina živi u Varšavi. To je dečko s Trsata, zajedno smo još od malih nogu. I on je igrao rukomet, igrali smo skupa. Super mi je što je on tu. Družimo se, vidimo se. Dođe on k meni i ja k njemu, to mi je super stvar. To mi je, uostalom i bio dodatni motiv da odem u Poljsku.
Činjenica da tamo imam nekog našega s kojim se mogu podružiti i to nekog s kojim sam proveo djetinjstvo. Budući da sam u Plocku sam to mi svakako jako puno znači.
Legendarni kapetan nogometaša Betisa Joaquin Sanchez je s 39 godina produžio ugovor s klubom iz Seville do 2021. godine. Sulić je još stariji, odolijeva zubu vremena igrajući već dvadeset godina na najvišoj europskoj, u biti svjetskoj klupskoj razini. Od junaka, osvajača hrvatskog »zlata« 2003. godine u Portugalu on je »Posljednji Mohikanac«, jedini još igra na tako visokoj razini.
Igranje glavom
– Kao prvo mislim da je riječ o genetici. S druge strane tu ima jako puno rada i jako puno odricanja. Čovjek dođe u neke godine kada jednostavno mora shvatiti da mora slušati svoje tijelo.
To je kod mene bilo kada sam imao 31-32 godine. Moraš to slušati, tijelo ti jednostavno daje svoje znakove. Mišljenja sam da ako to ne poštuješ, onda je jako blizu kraj karijere. U spomenutim godinama sam se okrenuo, posvetio sam se maksimalno sebi. Sve to normalno uz maksimalnu podršku moje obitelji.
Stvarno se super osjećam, a igram s 15-ak godina mlađim dečkima. Bez problema pratim taj tempo igre. Sada je možda čak u ovim dobima i najljepše igrati, s velikim iskustvom u ovim godinama čovjek može u igri zamijeniti puno stvari. U ovim godinama naime izgubiš malo na brzini i na eksplozivnosti, ali igrač to zamijeni onim što bismo u žargonu rekli »igranjem glavom«. tako da sada uistinu uživam u rukometu. Motiva ima, želje i motiva također, rekao sam da ću igrati dok bude tako. Kada osjetim da nije tako, da me priječe neke ozljede, svakako da to više ne bih trpio i definitivno bih se vratio kući.
Fenomen njegove dugotrajne karijere je još izraženiji radi uloge u kojoj igra, na »crti« gdje se pivoti nadobijaju batina, a s druge strane uz istrčavanje kontri nakon napornog rada u obrani, od njih se očekuje točna realizacija u napadu. Mentalno čvrst, itekako učinkovit u obrani, eksplozivan i točan u napadu on tako dugo udovoljava svim tim zahtjevima modernog rukometa.
– Jednostavno sam navikao igrati obranu i napad, to mi je normalno. Nije lako, prošle godine saam jako puno igrao, to mi je, moram priznati, bila jedna od težih sezona. Tu je bio novi trener, Španjolac Xavi Sabate. Meni osobno nije bio novi nego ekipi, radio sam s njim u Veszpremu. Jedini sam znao njegov sistem, te sam morao igrati jako puno. Ove sezone igram nešto manje. Inače, kada me pitaju nešto o pivotu, jedino cijenim igrače koji igraju i obranu i napad.
Recimo, to kakva je situacija možeš vidjeti tek kada puls skoči na 200 otkucaja, a iz obrane dotrčiš u napad i imaš zicer te poslije pitaju kako si promašio. Nije ponekad jednostavno, pogotovo igrati 60 minuta. No, »takav mi je horoskop«, ali zadovoljan sam. To stoga jer uživam igrati u obrani.
Guštam igrati u obrani, možda čak više nego u napadu. Kroz tu obranu sam se možda najviše i probio. To pogotovo u ovom španjolskom sistemu našeg trenera koji igramo i koji inzistira da »dvojke« i »petice« igraju dosta agresivno, da napadaju izvan zone.
To je nešto slično našoj obrani »3-2-1« tako da sam to vrlo lako prihvatio. Bilo mi je puno lakše nego drugim igračima koiji zonu »3-2-1« nisu prošli, a znamo da je ona naša, balkanska obrana. U momčadi stoga imaju dosta problema za pronaći igrače koji bi odigrali ono što se želi.
Portugalska sjećanja
Iza njega je plejada znatno mlađih hrvatskih kružnih igrača, navijači se nadaju da će netko od njih biti njegov nasljednik i zaigrati na tako visokoj razinu u obrani i napadu na kojoj je u reprezentaciji tradicionalno godinama igrao Renato Sulić, u stotinu nastupa za Hrvatsku prvak svijeta 2003. godine u Portugalu i viceprvak Europe 2008. godine u Norveškoj.
– Gledao sam par utakmica Hamburga i mislim da Brozović igra dosta dobro u ovom sistemu Carlosa Ortege, koji mi je inače bio trener u Veszpremu tri godine. Tu je i Musa, standardni u Magdeburgu, igra i obranu i napad. Imamo i mladog Šipića, koji dolazi, ali ne znam koliko može napraviti bez obrane.
Iskreno, dobar je u napadu, no teško je danas bez obrane. Moraš stvarno biti klasa, top kvaliteta da bi igrao samo u napadu, da ekipa to može trpiti.
Malo je pivota na svijetu koji to rade. Nekada Urrios, Aguinagalde, možda Nilsson u Veszpremu, malo je danas kružnih igrača te klase. uglavnom, mi imamo dobre pivote, igraju Bundesligu. Imamo i Šušnju, koji se malo ozlijedio, nije igrao. Dosta ga muče ozljede, radi njih nije tu. On je inače pivot koji igra obranu i napad.
Sadašnja hrvatska reprezentacija bez mnogo pompe, pod vodstvom trofejnog izbornika Lina Červara, čeka skorašnje Europsko prvenstvo. Vrijeme jako brzo leti, ali uspomene ne blijede na onu 2003. godinu kada je »Mago di Umago« poveo momčad na Svjetsko prvenstvo kada su njegovi igrači otišli kao autsajderi, a vratili su se kao svjetski prvaci.
Među tim junacima je bio i Renato Sulić, tada je naslov u našem listu o njegovim igrama bio »Zlatni let trsatskog orla« u danima kada se slavilo portugalsko zlato. Nakon toga za godinu dana je stiglo i olimpijsko »zlato«. Generacije prije one, kao i one potonje, su navijačima hrvatske rukometne reprezentacije otvorile velike apetite, ta »repka« je u Hrvatskoj manje praćena samo od one nogometne.
– Kada smo odlazili u Portugal normalno da nitko od nas nije ništa očekivao, kao uostalom niti mi sami. Išli smo tamo s ciljem da se probamo plasirati među sedam reprezentacija, da izborimo kvalifikacije i odlazak Olimpijske igre 2004. godine. Prijeto tog SP-a smo bili posljednji, 12. na Europskom prvenstvu.
Stvarno nije bilo razloga da se od nas bilo što očekuje. I dogodilo se što se dogodilo. Mislim da je ono što smo napravili u Portugalu uistinu za povijest. Ono što smo mi kao mlada ekipa napravili, mislim da će se teško ponoviti u rukometu. Kada sada odvrtimo film vidimo da smo stvarno imali odličnu generaciju.
