Matanović nastavio niz

Riječki rukomet ponosi se s kolekcijom od čak 24 medalje na velikim natjecanjima

Igor Duvnjak

Valter Matošević i Mirza Džomba/Foto Arhiva NL

Valter Matošević i Mirza Džomba/Foto Arhiva NL

Riječki rukomet je okončao četverogodišnji post, nakon brončane medalje Ivana Stevanovića 2016. godine na Europskom prvenstvu u Poljskoj, cijenjenu kolekciju odličja obogatio je Vlado Matanović



RIJEKA Riječki je rukomet kao tiha voda ponornica na velikim međunarodnim natjecanjima. Ako i nestane s vidika, nakon nekog vremena opet nekako izbije na površinu, pojavi se na velikoj sceni kao što je upravo sada slučaj s netom okončanim Europskim prvenstvom, s kojeg se Hrvatska vratila iz Stockholma kao viceprvak našeg Starog kontinenta.


Riječki rukomet je pritom okončao četverogodišnji post, nakon brončane medalje vratara Ivana Stevanovića 2016. godine na Europskom prvenstvu u Poljskoj sada je ovu cijenjenu kolekciju odličja obogatilo kozalsko desno krilo Vlado Matanović 24. riječkim odličjem na najvećim međunarodnim natjecanjima, nastavljajući dugu lijepu priču o kojoj je svojevremeno u knjizi »50 godina rukometa u Rijeci« za razdoblje od 1954. do 2004. godine svjedočio naš pokojni kolega, nezaboravni Petar Ogurlić, prepričavajući podvige brojnih riječkih rukometnih asova. Pokojni Pero, koji je preminuo uoči polufinala Svjetskog prvenstva 2009. godine, koje se igralo u našoj domovini i na kojem je bivši Zamećanin Jakov Gojun uzeo srebrnu medalju, kao da se sada smješka sa drugog svijeta i raduje se novim uspjesima koje ostvaruju mladi nasljednici slavnih imena o kojima je on tada pisao.


Ogurlić i brojni drugi su se itekako radovali kada je u Rijeci radio legendarni Vlado Stenzel, trener najveće međunarodnje klase koji je vodio Kvarner. Slavni »šjor Vlado« je pošao dalje svojim putevima, ali je očito iza njega ostao dobro zacrtan smjer kojim su kasnije kretali brojni treneri koji su otkrivali riječke talente i marljivo sa njima vježbali kako bi nadarenost tih raznih igrača iz generacije u generaciju došla do punog izražaja i bila na koncu međunarodno priznata.




Prva brazda na međunarodnoj sceni je zaorana vrlo davno, najavio ju je Alvaro Načinović, prvi riječki osvajač odličja na velikim međunarodnim natjecanjima, a onda su ga slijedili Valter Matošević, svojevremeno najbolji svjetski vratar, golgeter Mirza Džomba, tada najbolje desno krilo svijeta, sjajni pivot Renato Sulić, koji odolijeva godinama i još uvijek igra (sada je u poljskom prvaku Wisli Plock), Valner Franković, Nikola Blažičko, Darko Franović, Jakov Gojun, Ivan Stevanović te sada Vlado Matanović, ostajući tako zauvijek upisani u povijest ovog sporta u gradu na obalama Rječine.


Načinović je svoj pohod prema vrhu itekako gromoglasno najavio baš ovdje, bilo je to, naime, na Trsatu gdje je pred nakrcanim tribinama Dvorane mladosti sa suigračima iz ondašnje Jugoslavije slavio naslov svjetskog omladinskog prvaka da bi već iduće godine bio osvajač brončane olimpijske medalje u Seulu. Započeo je tako lijepu priču o neugasivom sjaju riječkog rukometa koja traje desetljećima sve do ovih dana i samo se može poželjeti da se ona nastavi i dalje. U njoj je čitav niz uzbudljivih epizoda sa sretnim završecima, puno ih je za spomen, dovoljno je pritom istaknuti najveće uspjehe, olimpijske zlatne kolajne koje su oko vrata visile njemu, Matoševiću čak u dva navrata i Džombi, naslove svjetskih prvaka Džombe, Matoševića i Sulića.


Riječki rukomet, u promjenljivim okolnostima koje su često znale biti i nepovoljne po sport, nastavlja iskazivati začuđujuću otpornost na probleme, brojni entuzijasti u raznim klubovima se snalaze kako god znaju i umiju radeći uporno i marljivo, gorljivo se zalažu kako bi igračima koji su im na raspolaganju omogućili čim bolji sportskii razvoj i, srećom, kad tad bivaju nagrađeni za veliku odanost sportu koji im toliko mnogo znači.Tako je i sada slučaj sa Vladom Matanovićem i njegovom Kozalom, klubom u kojem je on rukometno prohodao da bi sada poletio visoko, do finala Europskog prvenstva.