RIJEKA Koronavirus, najspominjanije ime ovog našeg 21. stoljeća, probio se na prvo mjesto ove neformirane top liste i u Norveškoj, paralizirano je normalno odvijanje života i svakodnevica i tamošnjim sportašima. U toj zemlji je godinama već itekako zapažena riječka rukometna kolonija čije je najslavnije ime Željko Tomac, nekada istaknuti igrač i trener Zameta.

Popularni »Taske« je već dugo vremena trener u stručnom stožeru Vikinga, koji su dvostruki viceprvaci svijeta, nakon dramatične utakmice i poraza od Hrvatske u polufinalu, brončani su na ovogodišnjem Europskom prvenstvu. Sada su i oni, kao i ostali milijuni sportašica i sportaša diljem svijeta, na »mrtvom vezu«.

– Niti tu nema sporta. Sve je mrtvo. Možeš trenirati individualno – izvješćuje iz Trondheima Željko Tomac. – Možeš trčati sam negdje u prirodi, ali ne možeš u dvoranu, zatvorene su sve dvorane i svi trening centri. Sve je stalo i sada se čeka što će biti dalje. Već je puna dva tjedna tako.

Kao i u Hrvatskoj, sportski stručnjaci nastoje nekako »puhati u žeravicu«, nastojeći da jednog dana, kada ovo zlo prođe, sportski plamen opet polaklo bukne.

– Mi smo igračima dali programe da se koliko toliko fizički mogu održavati na određenoj razini. Uputili smo ih što i kako trenirati, ali sve je to jedna improvizacija, nije to nešto pravo. To je tek ono »da se održavaš na životu«, zapravo u ovoj situaciji i ne možeš pričati o sportu. Dobro je da su se odgodila sva ova natjecanja, ovdje u Norveškoj dečki ne igraju već dva tjedna i možete zamisliti na što sve ovo sliči jer ne igraš, a to je ono najvažnije. Sve se potom proba vratiti u nekakvu normalu, barem koliko toliko da se nešto proba. U stvari, ne znam kakva će biti situacija. Dobivamo informacije kao što ih dobivate i vi, kao što su i one od Međunarodnog olimpijskog odbora.

Odgoda Igara

Njegovo spominjanje MOO-a automatski asocira na odgađanje Olimpijskih igara u Tokiju, na do jučer teško zamislivu činjenicu koja je, međutim, iz dana u dan bila sve očekivaniji i logičniji potez, na koncu i jedini moguć u ovom izvanrednom stanju.

– Ovo što se učinilo je jedan normalan proces. Mi ne znamo kada će se završiti sve to s pandemijom, hoće li to biti u travnju, svibnju, lipnju, kada će završiti ovaj način života jer ovo nije uobičajeno. Ne možeš trenirati, ne možeš raditi, ne igraš, a trebao bi u kolovozu biti konkurentan na Olimpijskim igrama. Stoga, super je što su odgodili Igre.

Gledajući kroz rukometne naočale niti Hrvatskoj niti Norveškoj ne odgovara odgađanje Igara jer imaju momčadi za odličja. Sada je međutim sav sport, tako i rukomet, u drugom planu.

– Ma, vratimo se mi najprije u normalu pa onda možemo ponovo krenuti sa sportom. Vjerojatno će tu biti svega s igračima, selekcijom. Ima tu starijih igrača, pitanje je hoće li nastaviti igrati još godinu dana ili neće, uz to dolaze mlađi. Događat će se jedna normalna selekcija. Šteta što nas je sve ovo izbacilo, ali što ćemo u ovoj situaciji, sport je u drugom planu.

Dobro su znani razmjeri pandemije koronavirusa u susjednoj Italiji, brojke zaraženih u Hrvatskoj rastu, u Norveškoj, koja ima više stanovnika od naše domovine, broj oboljelih je veći nego kod nas.

– Ovdje u Norveškoj dnevno testiraju otprilike oko 4.000 ljudi, koliko pratim. Recimo, u utorak je novih oboljelih bilo oko 200. Hvala Bogu, umrlih nije neka velika brojka, njih je 14, ali zaraženih ima oko 300 u zemlji koja ima oko pet milijuna stanovnika.

U bliskom okruženju Norvežana stanje je nešto drugačije.

– U Švedskoj je potpuno suprotno. Tamo je sve normalno, rade im i škole, život im je skoro pa normalan. Oni imaju zabranu okupljanja više od pet osoba. Čitao sam članak u kojem govori glavni čovjek za praćenje ove krize kod njih, koji je poručio da ćemo na kraju se zbrojitil. Vidjet ćemo je li bolji ovaj sistem kako rade oni ili onaj kojem se okrenuo ostatak Europe. Bit će zanimljivo.

Filippa

Tomcu se, kao i skoro svima nama, promijenio ritam svakodnevice, uglavnom uskače u čuvanju unuke Filippe, koju se itekako dobro čuje dok ćakulamo s nonićem.

– Čuvam Filippu. Njena majka, moja starija kći Teodora radi. Mlađa kći Marta je u Oslu, u karanteni je jer je prije dva tjedna u Bukureštu igrala Ligu prvaka pa su po povratku iz Rumunjske morali u izolaciju. To je sada pri kraju i očekujem da će doći. Inače, bilo je planirano da ja idućeg tjedna dođem u Opatiju. Već sam kupio karte, ali normalno, sada ne mogu. Ostat ću ovdje. Inače, malo gledam snimke utakmica, nekako si upotpunjujem dan raznim stvarima. Nešto vrlo neubičajeno.

Supruga Magda radi normalno, ispada da je ovo najviše pogodilo mene jer nemaš gdje kavu popiti. Lokali rade na način da kavu možeš uzeti sa sobom, ali ne možeš sjediti unutra te možeš kavu piti hodajući, što ja nikada nisam radio. Ispada da nikad nisam bio toliko vremena doma. Ovo mi izgleda kao kada smo bili djeca pa kad si nešto pogriješio, stave te u kućni pritvor. Kako sam puno morao ići okolo, mislio sam si vidi srećkovića u kućnom pritvoru. Sada vidim da taj kućni pritvor nije nešto bajno, nema tu neke velike slobode. U stanu sam, sve je isto oko mene. Da sam proveo takav život, ne bih baš bilo zadovoljan. Najljepše je bilo kako smo ono živjeli. Otiđeš negdje, sretneš nekoga, malo popričaš, prodiskutiraš, provučeš kroz ćakulu malo sport, malo politiku.

Svi smo postali još svjesniji koliko smo društvena bića.

– Mi smo takvi. Za nas, barem u onom mediteranskom predjelu, ulica je uvijek bila sve. Tu je uvijek bilo druženja, još od malih nogu. Ovdje sada su zatvorene škole, vrtići, djeca se ne smiju međusobno igrati. Mogu doći na igralište, ali ih ne smije biti više od troje, to su ta pravila. Može se to izdržati za sada, to traje četrnaest dana, baš me zanima kako ću reagirati za mjesec dana, kako će raditi moja glava. Dobro, ja sam stariji, ali ti mlađi, ne znam kako će oni – poručio je na kraju Željko Tomac.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.