Riječ je o najistaknutijem djelatniku modernog riječkog rukometa koji je promovirao Zamet u Prvu ligu bivše države. U njegovo doba stasali su Načinović, Matošević, Franković, Franović, Džomba, Sulić, Hrvatin...
RIJEKA U nekoliko godina su otišla tri najpoznatija Petra riječke rukometne scene. Najprije je u veljači 2009. godine umro Petar Ogurlić, neumorni rukometni entuzijast i novinar, zatim je u ožujku ove godine pokopan Petar Bracanović, uspješni čelnik MRK »Zameta«, da bi sada stigla vijest o smrti Petra Čarića, uvjerljivo najistaknutijeg djelatnika modernog riječkog rukometa. Šturi podaci govore da je Čarić, rodom iz okolice Trilja, rođen 21. travnja 1949. godine. Prije tri desetljeća ušao je u »Zamet« na nagovor prijatelja s posla, pokojnog karlovačkog igračkog asa Jurice Lakića i člana uprave Zrinka Hlače. Čarić je obilno pridonosio afirmaciji kluba u kojem, međutim, nije volio čelnu rolu. Bio je »šef«, ali predsjedničku funkciju obavljao je tek u jednom mandatu, od 1983. do 1985. godine.
Promocija
Riječ je o čovjeku koji je nakon dana romantike rukometa s asfalta i »Kvarnera« Vlade Stenzela i Ivana »Dunda« Munitića projurio riječkom scenom kao nadzvučni zrakoplov, iza njega se zbilja dimilo. On je od »Zameta« stvorio poštovani klub, a sebi priskrbio epitet jednog od najvećih ljudi u riječkom sportu čija je težina bila kao ona slavnog Ljube Španjola u NK »Rijeci« ili u današnje doba Livija Tončinića u ŽOK »Rijeci«. Pun ideja i ambicija Čarić je uspio skinuti dugogodišnje drugoligaške okove s kluba i 1987. godine ostvariti promociju u Prvu ligu bivše Jugoslavije s kormilarom Marijanom Seđakom. Odjednom se stvorio razlog za punjenje tribina Dvorane mladosti u što se sjajno uklopilo Svjetsko juniorsko prvenstvo te godine, osvojena je zlatna medalja s Riječaninom Alvarom Načinovićem koji je već iduće godine uzeo brončanu medalju na Olimpijskim igrama u Seoulu. Čarić je znao na koja se vrata kuca, na spomenuto SP u »Zamet« je kao goste doveo sve tadašnje prvoligaške sudačke parove…
Petar Čarić je bio iznimno uspješan i u izvansportskim aktivnostima. Istaknut u Upravi prihoda tijekom bivše države, nastankom neovisne Hrvatske postao je šef Financijske policije u Rijeci. Bio je jedan od najzapaženijih političara Hrvatske demokratske zajednice, a u svemu tome nije nedostajalo niti kontroverzi. Tako je svojevremeno bio i uhićen uz adekvatnu medijsku pompu, kakve nije bilo niti blizu kada je bio oslobođen po svim točkama optužnice.
Rejting kluba je naravno održavao i u neovisnoj Hrvatskoj, pamti se finale prvog hrvatskog prvenstva 1992. godine s trenerom Dragom Žiljakom, također i finala Kupa 2000. i 2001. godine s trenerom Damirom Čavlovićem. Ova dvojica, kao i Seđak, tek su dio lanca bivših igrača koji su se u Čarićevoj režiji transformirali u zapažene trenere, kao što su to još i Ivica »Gibo« Rimanić, Boris Dragičević, Darko Dunato, Valter Marković i na kraju Mladen Prskalo, Damir Bogdanović te Alen Kurbanović, također i »Norvežani«, Željko Tomac, svojevremeno izbornik ženske rukometne reprezentacije, Igor Terzić i Valter Periša.
Dopredsjednik HRS-a
Zapaženi funkcioner čiji se klub tada naigrao u Europi, bio je i dopredsjednik Hrvatskog rukometnog saveza, cijenjen na državnoj razini uz bok proslavljenog prijatelja iz »Zagreba« Zorana Gopca. Čarić se zajedno sa starim suradnikom Josipom Rechnerom i pokojnim nezaboravnim direktorom Marijom Radovićem i entuzijastom Joškom Hrvatinom radovao uspjesima svojih pulena, trofejnih hrvatskih imena kakva su Alvaro Načinović, Valter Matošević, Tonči Peribonio, Darko Franović, Valner Franković te potom Mirza Džomba, Renato Sulić i na koncu Mateo Hrvatin. Upamćen je Čarićev rukometni bum iz 1996. godine, glamurozni potez kada je u Rijeku vratio svježeg olimpijskog prvaka iz Atlante Valtera Matoševića, dodavši mu »zlatnu ljevicu« Irfana »Pipu« Smajlagića. Momčad je postala riječki hit, publika je punila tribine. Čarić je imao autoritet i reputaciju, kada je i otišao sa scene ostao je omiljen.
Upamćen je noćni susret na kozalskom »Bloku« kada je 28. svibnja 2003. godine tragično stradao ljevoruki golgeter Dean Ožbolt. Šokirani Načinović, Marin Mišković s prijateljem Romanom Rubinićem i ostalima su instinktivno pozvali Čarića, nisu ga potom puštali iz društva do kasno u noć. Sve su to samo tek nezaboravne uspomene na više desetljeća druženja s čovjekom koji je obilježio povijest riječkog rukometa i ušao u rukometnu legendu.
