Lino Červar

Dijelile su nas možda dvije minute da uspijemo, ali borili smo se do kraja

Igor Duvnjak

Lino Červar/D. KOVAČEVIĆ

Lino Červar/D. KOVAČEVIĆ



RIJEKA Dočekom na Trgu bana Jelačića u Zagrebu stavljena je još jedna zimska točka na nastup najboljih hrvatskih rukometaša. Razne generacije hrvatskih rukometnih asova već godinama u ovo doba godine privlače veliku popzornost hrvatske sportske javnosti, tako je bilo i ovog puta kada su igrači trofejnog izbornika Line Červara postali novi viceprvaci Europe nakon što ih je u finalu nadmašila Španjolska, obranivši titulu najbolje na kontinentu, osvojenu prije dvije godine. Izbornik je nakon svega bio itekako zadovoljan reakcijom ljudi koji su jučer došli pozdraviti reprezentativce na povratku iz Stockholma.


– Ovaj doček i ovo što smo doživjeli za mene je bilo neočekivano. Ugodno sam iznenađen time kako su ljudi prepoznali nas i naš doseg. Vratili smo se s Europskog prvenstva kao srebrni, a ljudi su nas dočekali kao da smo zlatni. Bilo je toliko emocija, doček je bio fantastičan. Jako sam sretan i zadovoljan kako su ljudi sve ovo prepoznali, vladala je fantastična atmosfera, lijepa i nezaboravna – kaže Lino Červar.


Gledajući bodrenje s tribina hrvatskih navijačica i navijača tijekom Europskog prvenstva kao i jučerašnji zagrebački doček, nije pretjerano tvrditi da je brojnim ljubiteljima sporta u Hrvatskoj rukometna reprezentacija odavno »ušla pod kožu«.




– Ljudi se identificiraju s reprezentacijom, ovo je bila velika promocija rukometa, pobjeda rukometa i naše reprezentacije, svih naših dečki koji su na Europskom prvenstvu pokazali iznimnu mentalnu hrabrost.


Izbornik je zadovoljan reakcijama igrača do samog kraja turnira, odnosom već umornih igrača koji su se naigrali produžetaka u dramatičnom nadmetanju za pobjedu nad Norvežanima.


– Pokazali su čvrstinu, jer smo bili izrmcvareni, utakmice su bile za infarkt. Tijekom nekih naših utakmica ljudi su uzimali »Normabel« da se smire. To su bili horor susreti. Imali smo pehova, ozljeda, vidjeli ste da nam Cindrić nije mogao pomoći u finalu. Bili smo hendikepirani još od polufinala, od one iscrpljujuće bitke s Norveškom. Ljudi su cijenili i poštovali našu borbenost do kraja unatoč svim teškoćama. Vratili smo se kući s puno ponosa i gordosti.


Lino se naigrao finala na velikim natjecanjima, ovo završno nadmetanje u Stockholmu mu je već sedmo takvo finale, u završnim dvobojima je slavio dvaput, 2003. godine na Svjetskom prvenstvu i godinu dana kasnije na Olimpijskim igrama. Ostalih pet puta, računajući i ovo Europsko prvenstvo, slavili su njegovi suparnici. Svaka noć nakon velikog obračuna je specifična za izbornika, tako je i sa ovom švedskom nedjeljnom večeri.


– Znate kako je, srce vuče, čovjek hoće osvojiti sve, želi prvo mjesto, to je normalno. Dijelile su nas možda dvije minute da uspijemo, ali, s druge strane, ponekad treba biti zadovoljan onime što imaš. Valja biti zadovoljan time što si postigao i trebaš biti ponosan na to. Ne možeš u životu dobiti sve što možda i zaslužuješ. Život je takav, mora ga se prihvatiti. Na kraju, bez obzira na sve, ne kajem se poslije finala. Još uvijek sam zadovoljan, ispunjen zbog našeg uspjeha, zbog tih igrača. Satisfakcija je kada vidiš kako ljudi poštuju naš rad i našu reprezentaciju, što god razmišljali u noći poslije finalne utakmice. Pritom govorim o onim mislima da smo za dvije minute mogli ostvariti uspjeh, a u tom finalu smo bili hendikepirani jer smo igrali bez Cindrića. Naši dečki su se svejedno dobro držali dok su ih noge nosile, dok su mogli nekako parirati suparnicima. Borili su se do samog kraja, a sjetite se što je bilo samo dan ranije… Ona utakmica s Norvežanima je bila živi horror. Ti silni produžeci…


OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU