Lino Červar nije ispunio očekivanja. Trofejni izbornik je trebao povezati konce, a u biti ih je zamrsio kako vođenjem utakmica tako i odabirom postave. Duvnjakovo neigranje je svakako olakotna okolnost kod ocjenjivanja hrvatskog učinka, ali ne i amnestija za neuspjeh
RIJEKA – Španjolskim trijumfom i nastavkom rasprodaje mukom stečenog ugleda hrvatskog rukometa u Zagrebu je okončano itekako bučno i dugotrajno najavljivano Europsko prvenstvo rukometaša. Peto mjesto je plasman koji neće zadovoljiti navijače, isto tako i igrače, stručni stožer, a naravno ni vodstvo Hrvatskog rukometnog saveza. Španjolci su u finalu nadigrali Šveđane, momčad koja je baš Hrvatskoj očitala lekciju da bi prije toga zauzdali Francuze koji su s pola gasa pretekli miljenike domaće publike zalupivši im vrata polufinala. U toj utakmici je samo potvrđeno da su Galski pjetlovi istina vrlo kvalitetna momčad, ali ne neki »vanzemaljci« s kojima se Hrvatska ne bi mogla nositi.
Tom konstatacijom asocijacije ovdašnjih ljubitelja rukometa automatski lete prema odlučnom duelu za polufinale Hrvatske s Francuskom. Pritom je neizbježna dvojba da li je za konačni ishod zaslužniji francuski učinak ili hrvatski podbačaj. Skloniji smo ovoj drugoj tvrdnji jer bi kritike i primjedbi bilo manje da je ekipa Line Červara pružila svoj maksimum, onda joj nitko ne bi mogao ništa zamjeriti. Isto vrijedi i za izbornika koji je jobovom strpljivošću ustrajavao na igri bez golmana, toliko dugo da neki zlobnik u šali reče da je »dobro što veterana Guigoa nije zabolio zglob od šutiranja u prazan gol«. Suparnici su se nadavali pogodaka, postigli su ih čak 19 pa je ispalo da im je domaća momčad dala »poluvrijeme fore«. To je prevelik luksuz i s daleko slabijim reprezentacijama nego što su »trikolori«. Kada je u nastavku krenula neka druga, uobičajenija taktika, suparnici su skoro dostignuti, ali na koncu ipak nije bilo ništa od dostizanja, osvajanja boda kojim bi se ušlo u toliko željenu i najavljivanu borbu za medalje.
Tresla se brda…
Priča se i pričati će se toliko o toj utakmici jer je ona bila raskrižje s kojeg je Hrvatska, nažalost, potonula u sivilo, a mogla je doći pod reflektore polufinala, možda čak i finala i tada bi ocjene i dojmovi bili sasvim drugačiji. Tako je to u sportu, jedna ili dvije utakmice mogu biti ključne u ocjenjivanju. Zna dobro to Červarov prethodnik Željko Babić sjećajući se prošlog Svjetskog prvenstva kada u finišu polufinala Horvat nije pogodio sedmerac s Norvežanima te je umjesto finala morao igrati za »broncu«.
Da stvar izgledaju gore u susretu za treće mjesto je neobjašnjivo u finišu prokockana prednost od osam golova prednosti protiv Slovenije, a da nije bilo tog drugog refula koji ga je pomeo, možda bi ostao na hrvatskoj klupi. Červar je pak odigrao krive karte sa Francuzima, ali taj poraz nije »izuzetak od pravila«. Naprotiv! Ukupni dojam koji je u napadu i obrani ostavljala momčad koju se tako bučno najavljivalo i od koje se jako puno očekivalo nije bio onaj koji odaje budući europski prvak. Na koncu je tek ispalo da su se tresla brda, a rodio se miš.
Zamršeni konci
Hrvatska je sišla s konja na magarca, lani četvrta na Svjetskom prvenstvu je sada peta na europskoj smotri, koja se, da bude gore, igrala na njezinom terenu. Lino Červar nije ispunio očekivanja. Trofejni izbornik je trebao povezati konce, a u biti ih je zamrsio kako vođenjem utakmica tako i odabirom postave. Točno je da je veliki hendikep bila ozljeda najboljeg igrača Domagoja Duvnjaka na prvoj utakmici sa Srbijom, ali možda se to moglo izbjeći pravovremenom izmjenom? Duvnjakovo neigranje je svakako olakotna okolnost kod ocjenjivanja hrvatskog učinka, ali ne i amnestija za neuspjeh.
Točno je da ova hrvatska momčad možda nema asove kalibra Linovih »Portugalaca« iz 2003. godine poput Balića, Metličića, Džombe, Lackovića i ostalih ali ipak ima kvalitetnih imena. Uostalom, stara je poruka da »što manje znaju glumci, više mora znati režiser«. U ovom hrvatskom slučaju zakazali su i oni na pozornici i oni u režiji. Inače, sadašnji igrači ne mogu tvrditi da su favoriti s bilo kojom reprezentacijom iz kruga najboljih, ali s druge strane, uz pravu igru, koje uglavnom nije bilo, mogu se nadmetati sa svakim iz kruga najboljih.
Silazni trend
Ovaj neuspjeh nije slučajan, uklapa se u negativan, silazni trend sporta koji jej Hrvatskoj dao dva olimpijska i jedno svjetsko zlato. U posljednjih osam godina Hrvatska je igrala tek jedan veliki finale, 2010. na Europskom prvenstvu u Beču, u protekle dvije godine igrana su dva polufinala, kada je osvojena bronca na EP-u 2016. godine u Poljskoj i na već spomenutom prošlogodišnjem SP-u u Francuskoj.
Očito, od stare slave se sve teže živi. Červarovu nasljedniku neće biti lako, rukometna stvarnost je liga tanke kvalitete s klubovima na izdisaju, s prvakom »PPD Zagrebom« koji ništa ne znači u Europi te s igračima koji sve mlađi odlaze u inozemstvo. Sve to su međutim problemi koje mora rješavati Savez, a izbornik, bio to nekadašnji strateg Slavko Goluža, čije ime se spominje ili netko drugi, treba čim prije pokrpati rupe jer je propuh u hrvatskom rukometu sve neugodniji.
