Alessandro Alex Zanardi, bivši vozač Formule 1, prvak američkog Champ-Cara, talijanski sportaš godine i zlatni paraolimpijac iz Londona i Rio de Janeira, bio je sudionik ovogodišnje međunarodne triatlon utrke Ironman 70.3 koja se održala u Puli. S obzirom na njegov buran sportski put, zanimalo nas je otkud želja za sudjelovanjem na ovom triatlonu, i to ne bilo kojem. Njegov zacrtani cilj vrlo je visoko – ponovo biti na završnici Ironmana na Svjetskom prvenstvu u mjestu Kailua-Kona, na Havajima.

– Lijepo je imati privilegije, ali ne želim ih previše iskorištavati. Volonteri obraćaju pažnju na sve potrebe sportaša s invaliditetom i nadam se da će moja nazočnost ići u smjeru poticanja znatiželje ostalih sportaša s invaliditetom da ubuduće dođu i utrkuju se, živeći tako ovaj nevjerojatan događaj.

Zanardi je istaknuo kako je natjecanje sportaša s invaliditetom postalo sve masovnije, a čini mu se kako je sve krenulo eksplozivnom brzinom nakon Paraolimpijskih igara u Londonu. Tada su, kaže, mnogi s hendikepom shvatili da je moguće sudjelovati u brojnim sportovima i ostvarivati svoje snove. A onda nešto što postaje subjektivni izazov, i objektivno postaje velik i značajan rezultat.

– Nije sve moguće, ali kada se proba, onda se nekad probijaju i granice nemogućeg. Iako volim za sebe reći da sam kao crno vino, što stariji to bolji, pitanje je koliko ću se godina još i moći natjecati. Ovo je ipak natjecanje sa samim sobom, a tko to jednom proba, uđe mu u krv i više ne može stati. Tako i ja. U ovome se ogleda prava vrijednost sporta – kaže nam Zanardi.

Slučajna odluka

Na upit kako je pala odluka da se krene natjecati u Ironmanu, odgovara da je u Ironman došao posve slučajno. Bilo je to, kaže, 2013. kada mu je u Indianapolisu na utrci »500 milja« prijatelj i klupski kolega (koji se još natječe u Indicaru), Tony Kanaan, pričao o vlastitom iskustvu natjecanja u Ironmanu na Havajima.

– Stalno je pričao kako je to teško i zahtjevno, pa sam ga u šali pitao koliko mu je trebalo da svu tu muku i završi, a kada mi je rekao da mu je trebalo 12 sati, ja sam mu rekao da ću ići ispod deset sati. I to je bilo to! On se jako angažirao da me prijavi i krajem te godine javio mi je da su organizatori pristali. Iduće godine sudjelovao sam tako na završnoj utrci na Havajima i završio je za 9,47 sati. Prva stvar koju sam napravio je da sam nazvao prijatelja Tonyja i pohvalio mu se. I naravno da mi nije vjerovao, ali tako je ispalo. To je zanimljivo jer, gledajte, mene su cijeli život fascinirali automobili, a ovo je ispalo kao da sjednete u auto i odete na Formulu 1 u Monzu. To tako ne ide, ne bi vam to nitko dozvolio.

A ova utrka na Havajima bila je upravo to, završnica svih Ironmana. Normalno, ni meni to ne bi dozvolili, ali sam već imao dosta rezultata u paraolimpijskom sportu, bio sam već paraolimpijski pobjednik, pa su organizatori znali da sam bio tehnički sposoban odraditi te sportske discipline. S druge strane, tu udaljenost nikada nisam prošao. No, proći cijelu tu razdaljinu za jednu hendikepiranu osobu ponekad je jednostavnije nego za druge natjecatelje. Zašto? Gledajte, najteži dio Ironmana, to što je stvarno za »čelične« ljude, je trčanje maratona, nakon što si već prošao četiri kilometra plivanja i 180 kilometara na bicikli. Maraton nakon svega je doista nehumana sportska provjera koju mogu savladati samo najjači.

Nakon cijelog napora koji si prošao prije, trčanje maratona je, kažem vam – pravi Ironman! E sad, znajući to, ja, kada siđem s handbikea, ipak idem u invalidska kolica i ostajem na kotačima pa mislim da je tako daleko lakše napraviti 42 kilometra nego trkačima na nogama. Istina, ništa nije lako, sve je to relativno, ali po meni, u tom trenutku za mene taj dio utrke postaje lakši u odnosu na druge natjecatelje, pogotovo ako je još i staza jednostavna i nema puno uzbrdica i nizbrdica. Do tog trenutka je sve jednako komplicirano – rezimira Zanardi.

Nezaustavljiv