Ovo je definitivno bila njezina godina. Godina u kojoj je ostvarila svoj najveći san i postala najljepša priča Olimpijskih igara u Rio de Janeiru. Olimpijska pobjednica u bacanju koplja. A do prošloga kolovoza zbog 15-mjesečne pauze uzrokovane operacijom ramena o tome nije maštala ni u svojim najluđim snovima. Ona je Sara Kolak, 21-godišnja atletičarka »Kvarnera«, koja je u Rio de Janeiru kao druga najmlađa sudionica olimpijskog finala hicem od dalekih 66,18 metara drugi put očitala lekciju kudikamo starijim i iskusnijim suparnicama, među kojima je bila i svjetska rekorderka i dvostruka olimpijska pobjednica, Čehinja Barbora Špotakova. Mjesec dana ranije na Europskom prvenstvu u Amsterdamu osvojila je brončano odličje (63,50), državni rekord ukupno je popravljala pet puta…

– Još uvijek nemam riječi kojima bih opisala 2016. godinu, još uvijek tražim savršenu rečenicu kojom bih najbolje mogla obuhvatiti sve što se dogodilo, ali nikako da je smislim jer uvijek nešto nedostaje – započela je Sara Kolak. – Tako da mislim da je nikada neću biti sposobna smisliti ma koliko je dugo tražila. Ali, ova će godina definitivno uvijek biti neopisiva.

Suze i smijeh

Da će to biti njezina sezona dalo joj je nagovijestiti prvo povratničko natjecanje, Otvoreno prvenstvo Slovenije u Ptuju krajem veljače, na kojem je hicem od 60,24 metara za 2,45 metra popravila svoj državni rekord iz Rietija 2013. godine i osigurala mjesto među putnicima na Europsko prvenstvo u Amsterdam. Tjedan dana kasnije u Splitu je hicem od 62,75 metara opet popravila državni rekord, ali i za 75 centimetara prebacila normu za Olimpijske igre u Rio de Janeiru.

– Nije se bilo lako vratiti, ali ja na to gledam kao na veliku lekciju iz koje sam puno naučila i koja mi je na neki način otvorila oči. Na neke stvari sam počela potpuno drugačije gledati. Maksimalno sam se trudila, više sam toga izvukla iz sebe. Znala sam da puno toga ovisi o meni, da sam sposobna, ali sam si ipak dala vremena za velike stvari. Ali, nije počelo sjajno. Prve tri serije u Ptuju bile su katastrofa, znala sam da se moram opustiti, ali jednostavno sam bila u grču. Tada sam skupila hrabrost, pustila koplje i odlično je ispalo. Dobila sam toliko potrebnu sigurnost koja me samo vukla naprijed i prema novim ciljevima. Vidjela sam da sam u formi, u meni se skupljala glad za natjecanjem.

Tko zna, da nije bilo te operacije, možda danas ne bih bila olimpijska pobjednica, možda ne bih naučila sve što sam naučila kroz tih 15 mjeseci boli, suza i smijeha. Mislim da me to definiralo kao sportašicu. Mnogi su mi govorili da se nakon takve ozljede kopljaši teško vraćaju, što je u meni probudilo još veći inat. A ja sam se definitivno vratila – kaže Sara Kolak, kojoj slava nije udarila u glavu. Dapače, sa sjetom se sjeća dana kada nitko nije znao tko je 21-godišnja Ludbrežanka koja se kao 16-godišnjakinja preselila u Rijeku samo s jednom željom. Napredovati.

Promjene

– Olimpijsko zlato donijelo je puno promjena u mojem životu, jako puno promjena koje mi se sviđaju, ali i puno promjena koje mi se ne sviđaju. Ja sam cura sa sela, koja je naučena biti u sjeni. Što mi je jako odgovaralo jer nisam naučena na svu tu pažnju i zvonjavu mobitela svakih pet minuta. Moja jedina želja je trenirati i pomicati granice svojih mogućnosti i jednostavno ne želim izgubiti fokus. Znam da vas novinare to ljuti, ali želim biti fokusirana na trening.

Teško prihvaćam medijski interes za mene, to je druga kategorija obaveza s kojima se, iskreno, neki put dobro nosim, ali neki put mi je to stvarno teško i umara me. Svi mi govore da ostanem ista, hiperaktivna i pomalo neozbiljna, ali mislim da sam svemu ipak dodala jednu dozu ozbiljnosti i organiziranosti, pokušavam uklopiti sve svoje obaveze, a da pritom sve bude kako sam si zacrtala u glavi. Dobro je što je motivacija još veća nego prije jer ne želim stati na ovome, želim se i dalje boriti i ostati zdrava. Iskreno, nisam mislila da će ovo biti sezona snova, na neki način sam se pripremala u glavi, ali nije me bilo 15 mjeseci, praktički sam zaboravila kako je to bacati, nedostajao mi je adrenalin, natjecanje… Kada sam ležala u krevetu i nisam se mogla pokrenuti od bolova, došlo mi je u glavu da ne želim biti osoba koja neće ništa raditi i biti kod kuće. Tada sam vidjela koliko mi sport znači.

Pripreme za novu sezonu u punom su jeku, ali 19. kolovoza i Rio de Janiera još će se dugo sjećati.

– Rio će definitivno uvijek biti moje najdraže natjecanje, iako je svako natjecanje posebno. Ipak su to Olimpijske igre i još uvijek mi ne ide u glavu da sam sa 21 godinom postala olimpijska pobjednica. Iskreno, još se uvijek ne mogu na to naviknuti. Teško je to opisati, u užurbanom ritmu obaveza nisam imala prilike shvatiti što sam napravila. I, da, iskreno, u jednom mi je trenutku došlo da spakiram kofere, isključim telefon, posvetim se sebi, naspavam, ujutro bez stresa i strke skuham kavu, prošećem… Tako da sam jedva čekala prvi dan treninga da se napokon odmorim. Da, odmorim. Moja trenutna želja je samo razmišljati o treningu, a u ovom ritmu to jednostavno nije moguće. Zato se nakon blagdana definitivno povlačim u svoja četiri zida, gasim mobitel i spremam se za novu sezonu.

London

U kojoj ima samo jedan cilj, Svjetsko prvenstvo u Londonu, što će se održati od 4. do 13. kolovoza. Sezonu će otvoriti krajem veljače na mitingu u Domžalama, potom slijedi Otvoreno bacačko prvenstvo Hrvatske u Splitu i Zimski europski bacački kup na Tenerifima. Pa završne pripreme za ljetni dio sezone u kojem će se naći i poneki miting Dijamantne lige.

– Bit će to moje prvo svjetsko prvenstvo, što opet ima neku svoju posebnost i na kojem trebam probiti led. Plan je isti kao i prošle sezone, biti spremna, za što znam da hoću, baciti normu, a onda korak po korak. Prvo se plasirati u finale, a onda ćemo vidjeti. Daljine? Ne zamaram se brojkama, iako imam neke koje vrtim u svojoj glavi, ali mislim da sada nema smisla pričati o tome jer se svašta može dogoditi dotad. Najvažnije je da ostanem zdrava i da napredujem. Probat ću opet iznenaditi sebe i druge, ali bila bih sretna i da ostanem tu gdje jesam. Imam još jako puno posla, bacači eksplodiraju poslije 30. godine pa nek se sve odvija svojim tijekom. Nigdje mi se ne žuri, idem korak po korak, samo da budem zdrava i bit će sve u redu.

Dio priprema za novu sezonu sa svojim trenerom Andrejem Hajnšekom, zbog kojega se prije dvije godine preslila u Celje, odradit će i u svojem drugom najdražem gradu, Rijeci.

– Moja Rijeka! Kada ti u finalu Olimpijskih igara padne kiša, prvo se sjetiš Rijeke. Rijeka me naučila kako bacati po vjetru, kako bacati po kiši i ja s tim nemam problema. Za razliku od ostalih kopljašica kojima je kiša na natjecanju uvijek velik minus. A ja se kiši čak i radujem. Jer ako živiš u Rijeci, moraš zavoljeti kišu.