Split je hit, dođi u Split! Adventski je to slogan kojim Turistička zajednica grada podno Marjana svake godine poziva domaće i strane goste da osjete čaroliju došašća u srcu Dalmacije, naudišu se morskoga zraka i osjete blagodati mediteranske klime u danima iščekivanja, nade, budnosti i čežnje… Iako je advent već odavno završio, subota je bila dan kao iz najljepših promidžbenih spotova. Bonaca, pučina, sunce, palme… Split je doista zasjao punim sjajem. A onda se odjednom sve zamračilo dok su Rivom »promarširali« splitski »legionari« u crnim odorama i palicama u rukama i počeli dijeliti neku svoju pravdu, misleći valjda da štite svoj grad od mrskih neprijatelja i četnika dok su mlatili vaterpoliste Crvene zvezde, koji su samo poželjeli odmoriti dušu i tijelo uoči utakmice s Mornarom. Trojica mladih beogradskih sportaša dobila su batine, jedan je živu glavu spašavao skokom u more.

Mučne scene su, naravno, u hipu preplavile hrvatski medijski prostor, a u moru kojekakvih komentara još jednom je svojim sadržajem zgražanje izazvalo obraćanje javnosti vijećnika Grada Splita, Martina Pauka, prepuno šovinizma i mržnje. Taj mali čovjek iz Splita, kao personifikacija zlokobne paučine što je odavno zamračila um hrvatskoga društva, poručio je nesretnim vaterpolistima Crvene zvezde da »sad pričaju kakvo je more u februaru«. Kada gradski vijećnici tako govore, nije čudno da ulica uzima stvar u svoje ruke. Nije prvi put.

Split je već izvjesno vrijeme talac razularene horde željne krvi koja palicama naganja sportaše, crta svastike, pali automobile… I za to u pravilu ne odgovara. Vjerojatno neće ni sada. Pritom se ne zna što je ove tužne subote na Rivi bilo jadnije, divljački napad palicama nekih usijanih glava, prešutno odobravanje nasilja okupljene mase ili tragikomično policijsko »privođenje« nesretnog Aleksandra Kralja koji, ponižen i mokar do kože, usred zime preklinje za milost uslijed javnog linča.

Dok nesretni beogradski vaterpolist u veljači »otvara sezonu kupanja«, kao što bi to posprdno rekli neki Paukovi jataci, splitska policija po običaju tapka u mraku hrvatskoga sporta i društva pa krvoločna splitska mladež po tko zna koji put otvara sezonu lova na svakoga tko u njihovim bolesnim glavama postane nepoželjan. Janice, Mamiće, Mariće, HNS-ovce, »zvezdaše«, »dinamovce«, Beograđane, Zagrepčane, Riječane… Umjesto da teži javnom prokazanju »heroja« koji se iživljavaju nad nedužnim sportašima, »opsežna i temeljita istraga« više se bavi pitanjem jesu li vaterpolisti Crvene zvezde smjeli šetati gradom bez nadzora i jesu li njihovi klupski simboli stršali ispod skafandera ili ne!? Prevedeno na jezik ulice: Što su tražili, to su dobili. Srami se, Splite!

Šteta zbog grada što je nekad bio pojam za toleranciju i slobodu u svakom smislu, šteta zbog onih čestitih Splićana, koji već godinama ispaštaju zbog manjine koja neartikulirano urliče, o čemu u stihovima pjesme »Hulje će nam doći glave« slikovito govori nekad visoko pozicionirani nogometni djelatnik i splitski roker, ogorčen metamorfozom grada kojim se nekad ponosio:

Fake paradni templari
Trash hulje, reketari
Samozvane svete krave

Ni obraza, ni časti
Tal huškački pri vlasti
Hulje će nam doći glave

Miševi iz kuće strave
Hulje će nam doći glave

Zašto smo se borili da bi ovo stvorili
Što se nismo predali, ne bi ovo gledali
Možda ipak ima nade… Možda ruka spasa Aleksandru Kralju one hrabre djevojke na Rivi i ovaj snažni rokerski riff nešto promijene. Možda…