Sebično bi bilo pisati o Miši Cvijanoviću – Cviji samo kao o ocu, bez obzira što je bio najbolji otac na svijetu. Onaj koji ne sputava, nego potiče, koji voli bezrezervno i bezuvjetno, gromobran koji štiti od svih nevera i zala i učitelj od kojega se imalo što naučiti. Svakim novim danom. Učitelj, koji uči da u prvom redu budemo dobronamjerni i velikodušni, čestiti i nesavitljivi, da poštujemo tuđe i ne damo na sebe, da budemo otvoreni za sve i svakoga, ali da ostanemo svoji. Onakvi kakav je i on bio. Oduvijek i zauvijek. U nekim bezbrižnim danima i godinama, ali i u nekim zlim vremenima bezdušja i nepravdi, kada je, da »prostite, trebalo imati muda« i ostati svoj. Nije posustao. Do odlaska u najljepša spominjanja ostao je jedan i jedini. Unikat.

Takve su, uostalom, bile i njegove rečenice. Jedinstvene. Tečne i pitke, a opet snažne i dojmljive. Žive i autentične. U njima nikad nije bilo suvišnih riječi i zareza, zagrada i ograda, ustručavanja i ustezanja. U njima su njegovi subesjednici uvijek imali potpunu slobodu, ne strepeći da će postati ono što nisu ili ne bi htjeli biti. Bio je novinarčina od glave do pete. Umjetnik pisane riječi, esejist i kolumnist, temeljit i pedantan u izričaju, ali i vječni zanesenjak i radoznali dječarac, željan istraživanja i novih izazova, rerporter u duši, onaj kojem nikad i ništa ne bi promaknulo, majstor zanata koji će od vijesti napraviti priču za naslovnice. Pritom je bio i ostao jedan od rijetkih koji se nisu odali pomodarstvu, zastranili i zagazili u žutilo. Birao je sugovornike i uvijek pisao o ljudima iza kojih je nešto ostajalo, koji su imali što reći, čije su misli i poruke trajale duže od dnevnog broja i vrijedile više od milijun klikova.

Odgajao je i odgojio generacije novinara, kao profesor i mentor, ali u prvom redu kao prijatelj i drugi roditelj. Za katedrom i u bezbrižnim ćakulama. Sretni su njegovi suvremenici koji su imali čast učiti od najboljega, odrastati na njegovim kolumnama, ploviti u njima morima nekih svojih najvećih ljubavi, sjetno i nostalgično prisjećati će nekih prošlih vremena i divnih ljudi, zaboravljenih običaja i zametenih priča, događaja koji su mijenjali čovječanstvo i naoko sasvim banalnih anegdota iz života što su na njegovim stupcima postajale bestseleri. Besjedio je i pisao zrelošću čovjeka golema životnog iskustva i širokih svjetonazora, a istodobno oduševljavao jednostavnošću i spontanošću. Svojim je čitateljima pritom bio silno odan i uvijek iskren do srži. Dijelio je s njima sreću i tugu, radosne vijesti i bolne gubitke, prošlost i svakodnevicu. I baš nikad od njih ništa nije krio i tajio. Kad je trebalo nešto reći, rekao je. Bez uvijanja i ustručavanja. Šćeto – neto. U glavu! Drukčije nije znao. Ni onda kad bi njegovim čarobnim potezima u hipu nastajale karikature znanih i neznanih, koje nije trebalo prepravljati i dotjerivati. Sve su bile originali.

Cvijo zaslužuje dostojan oproštaj i na sportskim stranicama, jer je uvijek bio odanik sporta. Nogometa pogotovo. Nogometa, koji ga je do zadnjega dana obuzimao jednako strasno kao i prvoga, kada ga je njegov i naš Matan odveo na prvu pravu nogometnu utakmicu. Pored Dubračine. U njegovoj voljenoj Crikvenici. Nogometa, koji je silno osjećao iako ga je igrao samo na juniorskim i veteranskim utakmicama, nogometa o kojem je znao više od protagonista, nogometa zbog kojega su nastajali neki njegovi najljepši tekstovi i knjige, nogometa o kojemu je ovako znao reći:

– Znaš li zašto je nogomet najljepša igra na svijetu? Zato što i na malim utakmicama, u najnižim ligama, možeš vidjeti maestralan potez i diviti mu se.

Divio se, pisao o njima i crtao karikature mnogih velikih nogometaša. Najvećih. Gledao je uživo Pela, Maradonu i Messija, koji je bio njegov posljednji veliki »skalp«. Dvije karikature s potpisom najboljega nogometaša na svijetu svih vremena ostat će trajna uspomena na predivne zajedničke trenutke u vječnom Rimu, u moru inih zajedničkih nogometnih noći i dana u Milanu, Parizu, Münchenu, Beču, Gdanjsku, Maksimiru, na vječnoj Kantridi i Rujevici…

Silno nedostaje. Nedostajat će još više. Tražit ćemo ga još danima na njegovom i našem Korzu, čekati da nam se sretnu koraci i pogledi i da u njegovu oku zasja onaj prepoznatljivi žar, da nas umije njegova čovječnost i dobrota, da nas obraduje njegov kompliment i prosvijetli njegova misao, da nas potakne njegov savjet i nasmije njegov vic, utješi i ohrabri topla ljudska riječ. Ako i ne dođe, nećemo mu zamjeriti. Srest ćemo se u sjećanjima i dragim spominjanjima. Điravati i ćakulati. Smijati se i plakati. Nastavit ćemo koračati njegovim putem. Gordo. Uzdignuta čela. Ponosni što smo ga imali uza se. I voljeli.