Vertikala

MARKO CVIJANOVIĆ: Čovječe, ne ljuti se!

Marko Cvijanović

Leo Messi/Foto REUTERS

Leo Messi/Foto REUTERS

Utakmica između Barcelone i Liverpoola bila je baš kao omiljena društvena igra prvotimaca katalonske momčadi u kojoj je Messi još jednom bio pobjednik. Nitko u Liverpoolu pritom nema razloga tražiti smislene razloge uvjerljiva poraza na Camp Nou.



Prašina se još nije slegla. Zvjezdana prašina. Nogometni svijet još uvijek se divi Lionelu Messiju koji je Barcelonu odveo do uvjerljive pobjede (3:0) nad Liverpoolom u prvoj utakmici polufinala Lige prvaka, poslije koje su sve analize o »finalu prije finala« pale u vodu onoga trenutka kad je argentinski virtuoz iz slobodnog udarca maestralno »skinuo paučinu« u gornjem desnom kutu vratara Alissona. I završio priču o dominaciji Redsa u pojedinim razdobljima igre, dvjema bravuroznim Ter Stegenovim obranama i neobjašnjivim promašajima Salaha i Dembelea. Sve je stalo u tom jednom činu Messijeve genijalnosti s kojom se jednostavno rodiš.


Kamere su među televizijskim komentatorima na Camp Nou uhvatile Garyja Linekera i Rija Ferdinanda kako u »boxu« BT Sporta dječačkom zaluđenošću slave fantastičan Messijev gol. Naravno da je oduševljenje Messijem legendarnih engleskih nogometaša izazvalo burne reakcije na »otoku«, ponajviše među navijačima Liverpoola. Osebujnom Linekeru, međutim, nije palo na pamet ispričavati se. Taman posla…


– Čini se da sam uzrujao navijače Liverpoola slaveći Messijevu veličinu. Priznajem, bilo je to pomalo dodvoravajuće, ali kao bivši igrač Barcelone koji jako voli taj klub nemam se namjeru ispričavati za odavanje počasti malom Bogu.




Lineker je u kratkom razdoblju još jednom doveo Messija u kontekst Svevišnjeg. Prvi je put prije mjesec dana briljantno »replicirao« Papi Franji koji je vjernicima poručio da Messi nije Bog: »Možda nije, ali, srećom – postoji!«.


Dežurni »hejteri« su se po običaju počeli baviti trivijom da bi umanjili Messijevo božanstveno umijeće loptanja i zanijekali činjenicu da ga mnogi s pravom smatraju najboljim nogometašem svih vremena. Messi se ne zamara, on, uostalom, i nije od onih s grabežljivom strašću za osobnom promocijom i pojedinačnim počastima. On još uvijek nogomet igra strašću dječaka s prašnjavih ulica Rosarija. To je jedina istina. Oni koji su stekli rijetku privilegiju boraviti u njegovoj neposrednoj blizini znaju o čemu je riječ.


Zahvaljujući Ivanu Rakitiću svojedobno se dogodio »Jedan dan s Lionelom Messijem«, kada je iz prve ruke doista bilo moguće otkriti veličinu nogometne magije što izvire iz svakog njegovog dodira s loptom koja drukčije odzvanja kad je pomiluje ili udari ljevicom, upoznati Lionela Messija u kojemu se baš na svakom treningu i utakmici probudi mali »Lio« iz Rosarija koji sanja svoje nogometne snove, ali i neutaživa glad za loptom koju nevjerojatnom vještinom i lakoćom sakrije i gura kroz noge suigračima i protivnicima ili neobranjivo šalje u »male mrežice« i »rašlje« nemoćnih vratara. A zapravo je više od svega neprocjenjivo bilo osjetiti njegovu pripadnost kolektivu i odanost suigračima, bez obzira što već odavno on sam i svi ostali znaju da je drukčiji, bolji, uzvišeniji… Ili spoznati njegovu spontanost u trenucima razbibrige kada izgrize sve nokte da bi na letu od Barcelone do Madrida u igri »Čovječe, ne ljuti se«, omiljenoj među Barcinim igračima, uspio naljutiti i pobijediti partnere i rivale, više od svih tim menadžera i prijatelja Pepea Costu i Suareza.


Španjolska inačica društvene igre »Čovječe, ne ljuti se« zove se »Parchis« i nastala je kao adaptacija na »Pachisi« koji se u Indiji igra još od 4. stoljeća. Princip je uvijek isti, najviše četiri igrača pokušavaju u što kraćem roku svoje četiri figurice utjerati u kućicu na suprotnom kraju igraće ploče. Igri po svom smislu možda najbolje pristaje naziv »Čovječe, ne ljuti se, jer ionako ništa ne možeš!«. To i jest srž. Jer… Sve simpatije što ovu igru čine zanimljivom pobrala je – kockica. Igra je zapravo toliko pojednostavljena da oni koji je igraju ne odlučuju ni o čemu, jer o njihovoj sudbini odlučuje kockica. Oni koji gube na kraju ostaju kao što samo ime igre kaže – ljuti.


Utakmica između Barcelone i Liverpoola bila je baš kao omiljena društvena igra prvotimaca katalonske momčadi u kojoj je Messi još jednom bio pobjednik. Nitko u Liverpoolu pritom nema razloga tražiti smislene razloge uvjerljiva poraza na Camp Nou. Trener Jürgen Klopp je napravio sve da tako ne bude, ali… Nije bilo dovoljno. Ne protiv Lionela Messija, koji možda nije Bog, ali na terenu sve češće kroji sudbine bespomoćnih protivnika. Jürgen, ne ljuti se!