Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 21° 3
Sutra: 21° 21° 3
23. svibnja 2019.
Na svjetskom tronu

MAMA JE MOJ HEROJ Životna ispovijest gimnastičara Tina Srbića, koji nas je sve učinio ponosnima

Svjetski prvak u gimnastici Tin Srbić / Foto Nenad REBERŠAK
Svjetski prvak u gimnastici Tin Srbić / Foto Nenad REBERŠAK
Autor:
Objavljeno: 17. listopad 2017. u 7:09 2017-10-17T07:09:04+02:00

Roditelji su se maksimalno žrtvovali za mene. Svaki dan su me vozili na treninge i doma u Dubravu. Otkad znam za sebe mama radi sve za nas. Ne znam što drugo reći nego da je mama moj heroj

Prije točno sedam dana Tin Srbić je postao prvi Hrvat koji se okitio naslovom svjetskog prvaka u gimnastici. Na izmaku prošle nedjelje, u sitnim večernjim satima po srednjoeuropskom vremenu taj je 21-godišnjak u svom debitantskom nastupu na Svjetskom prvenstvu odradio vježbu života na preči u Montrealu, zaslužio najvišu ocjenu (14.433) i popeo se na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja, ispred dvojice Nizozemaca, Epke Zonderlanda (14.233) i Barta Deurlooa (14.200).

Realno, do tog su trenutka samo roditelji, rodbina, prijatelji, zaljubljenici u gimnastiku i novinari znali da u Zagrebu postoji nadareni dečko koji bi mogao napraviti veliki rezultat na međunarodnoj sceni. Široj Hrvatskoj javnosti Tin je bio potpuna nepoznanica sve do prošlog ponedjeljka ujutro, kada je njegovo ime preplavilo sve medije, a već dan kasnije Prljavo kazalište sviralo je u njegovu čast na Cvjetnom trgu u Zagrebu. Bio je red da ga dočeka bend iz njegovog dijela grada, Dubrave.

– Sada mi ta zlatna medalja izgleda stvarnije. Kada sam se probudio dan nakon natjecanja, morao sam provjeriti je medalja stvarno moja, ha, ha... – poručio je Tin kada se vratio u Zagreb.

Budući da nitko na Hrvatskoj televiziji nije smatrao da bi bilo zgodno imati direktan prijenos finala Svjetskog prvenstva u koje je jedan hrvatski gimnastičar ušao s trećeg mjesta u kvalifikacijama, taj je doček mnogima bio prilika da spoje djelo s likom. Opet, to je tako u ovoj zemlji.

Možnikovo proročanstvo

Marijo Možnik je prvi Hrvat koji je na Svjetskom prvenstvu osvojio medalju na preči. Bila je to bronca u Nanningu 2015. Godinu dana kasnije Možnik je postao europski prvak u Montpellieru, a lani je proročanski najavio uzlet Tina Srbića.

– Ranije u Hrvatskoj nisam imao suparnika, ali sada imamo jednog jako dobrog gimnastičara koji će biti moj nasljednik. Član je mog kluba, a ime mu je Tin Srbić iz Zagreba. Nedavno je osvojio prvu medalju na Svjetskom kupu u Bakuu i pokazao je da njegova karijera ide uzlaznom putanjom. Tin je jako, jako veliki potencijal. Ako nastavi kako je krenuo, možda će biti bolji od mene i prije nego ja prestanem s gimnastikom. To će biti jedna lijepa smjena generacija – rekao je prošle godine Možnik koji se namjerava natjecati do Olimpijskih igara u Tokiju.

Dok nema dovoljno zvučnih rezultata koji pozivaju na busanje o prsa zbog iste zemlje podrijetla, rijetki su u stanju navesti imena vrhunskih sportaša iz takozvanih malih sportova, a kamoli ih prepoznati na ulici. No, to je već druga priča, vezana uz razinu sportske kulture koja u dosta slučajeva ne ide dalje od dnevne ponude u kladionici.

Sokolski dom

Još jednu posebnost novopečenog svjetskog prvaka predstavljaju i uvjeti u kojima trenira, skupa s kolegama iz Zagrebačkog tjelovježbenog društva »Sokol«. Nasuprot Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu nalazi se zdanje zvano Sokolski dom, koje je sagrađeno krajem 1883. godine. Franjo Bučar, otac hrvatskog sporta, sasvim sigurno bi bio prezadovoljan aktualnim izgledom Sokolskog doma, u koji je prvi put zakoračio čim su završeni građevinski radovi. No, danas, 134 godine kasnije, ta zgrada jednostavno ne može ponuditi sve što je potrebno za bavljenje gimnastikom na najvišoj razini.

– Učimo teške elemente koji mogu biti opasni ako padnemo na tvrdu podlogu. Nemamo ni ono najosnovnije, jamu sa spužvama ispod preče. Osim toga, u dvorani imamo i stupove. Nije normalno da je pokraj partera stup u koji se možeš zabiti – požalio se autor najvećeg uspjeha hrvatske gimnastike.

Iako zvuči pomalo nelogično, sreća u nesreći je život u zemlji koja bi čovječanstvu mogla ponuditi pregršt osebujnih priča o improvizaciji na više od milijun maštovitih načina. Ukratko, čak i u uvjetima kakve čak ni prosječni gimnastičari iz većeg dijela ostatka zemaljske kugle na mogu zamisliti ni u najkošmarnijim snovima, Tin i njegov trener Lucijan Krce su iskovali svjetsko zlato.

– Hrvatska gimnastika je na visokoj razini, posebno muška. Od 2008. godine, kada je Filip Ude osvojio srebro na Olimpijskim igrama u Pekingu, stalno imamo medalje s velikih natjecanja. U usporedbi s nekim gimnastičkim velesilama, ostvarujemo dobre rezultate. Samo se čakao neki rezultat koji će sve pokrenuti. Kada je Ude osvojio olimpijsko srebro, svi su shvatili da se može – objasnio je Tin.

Roditeljska podrška

Bitan dio njegove sportske priče predstavljaju roditelji koji su se potrudili da im sin završi u sportu. Otac Saša i majka Karin uspješno su se bavili akrobatskim rock'n'rollom, a svoju ljubav prema sportu prenijeli su na Tina i tri godine stariju kćerku Tenu. Doduše, djeca nikada nisu pokazivala previše entuzijazma za sport kojim su se bavili njihovi roditelji.

– Nikada nisam previše volio plesati. Pogotovo ne akrobatski rock'n'roll, to mi je bilo malo čudno. Tata je bio sudac, pa mi je davao da dižem ocjene. Jedino to mi je bilo fora. No, baš i nisam čovjek od plesanja i pjevanja. To možda radim samo kada je neka fešta – otkrio je mladi šampion čiji roditelji kažu da je uvijek bio tih i miran.

Nesuđeni lijevi bek

Naravno, poput većine svojih vršnjaka, Tin Srbić je maštao o karijeri nogometaša. Zapravo, ta ideja mu se i danas mota po glavi kada na red dođe zafrkancija.

– Razmišljam o tome. Mislim da bih mogao igrati lijevog beka za našu reprezentaciju. Ljevak sam, igram s prijateljima otkad sam se rodio i pratim nogomet. Možda bih mogao odigrati dobro. Činjenica je da nam od Roberta Jarnija nedostaje pravi lijevi bek, ha, ha… – objasnio je Tin.

Naravno, na red je morao doći i nogomet. Tata je odveo Tina na trening, no rekli su mu da je premalen, a ista stvar se ponovila kada ga je pokušao upisati na hokej na ledu. Zapravo, na gimnastiku ga je odvela slučajnost. Naime, tata je poznavao gimnastičkog trenera koji ga je uputio u Sokolski dom. Tin je tada imao četiri godine.

Suvišno je isticati da tada nitko nije ni slutio kakav se potencijal u njemu krije. Na kraju krajeva, gimnastika je sport koji se roditeljima preporučuje kako bi se djeci u najranijoj dobi poboljšale motorika i koordinacija. Tin je u početku trenirao u dvorani smještenoj u podrumu Sokolskog doma, kao i svi drugi mališani.

– Roditelji su se maksimalno žrtvovali za mene. Svaki dan su me vozili na treninge i doma u Dubravu. Mama je moj heroj. Otkad znam za sebe ona radi sve za nas. Ne znam što drugo reći nego da je mama moj heroj – istaknuo je Tin.

Svakome tko poznaje Zagreb više je nego jasno da se radi o solidnoj udajenosti koja iznosi oko osam kilometara. Gradske vožnje. Povrh toga, nije baš jednostavno ni pronaći parking u centru Zagreba. Unatoč svemu, roditeljima nije padalo na pamet preusmjeravanje na neki sport koji je bliži Dubravi.

Strašno iskustvo

Najteži trenutak u Tinovom životu stigao je prije sedam godina, kada je tata doživio moždani udar. Za dječaka koji je tek zagazio u pubertet to je bilo strašno iskustvo. Srećom, Saša Srbić se uspješno oporavio.

– Bilo mi je jako teško kada se to dogodilo. Nisam shvaćao neke stvari, i to me jako pogodilo. Kasnije sam saznao više informacija i upoznao sam ljude koji su doživjeli moždani udar s težim posljedicama. Sretan sam da se tata tako dobro oporavio. Znam da je tata prošao jako dobro, za razliku od mnogih drugih ljudi koji su imali moždani udar – prisjetio se Tin koji je tada morao naglo odrasti.

Samo ga karte mogu naljutiti

Jednu od dražih razbibriga Tina Srbića predstavlja kartanje bele. Štoviše, njegov najbolji prijatelj, nadareni mačevalac Petar Fileš, tvrdi da je bolji igrač bele od Tina te da iz prve ruke zna da svjetskog prvaka naljutiti može naljutiti samo poraz u kartanju.

– Laže. Mislim, laže da je bolji, ali… Da, možda me ti porazi naljute. Ma, nije to ništa strašno. No, Fileš nije bolji igrač bele od mene, ali se nadam da će uskoro ostvariti velike rezultate u mačevanju – istaknuo je Tin.

Sportski razvoj išao je prirodnim putem. Svakodnevni treninzi pretvarali su nadarenost u konkretne rezultate u mlađim dobnim kategorijama, a definitivnu potvrdu potencijala donijele su medalje na natjecanjima Svjetskog kupa. Logičan nastavak predstavljao je debitantski nastup na Svjetskom prvenstvu.

– Treće mjesto u kvalifikacijama za mene je bilo fantastično, a odlučio sam da u finalu idem na sve ili ništa. Svoj nastup sam čekao u dvorani za zagrijavanje, tako da nisam gledao finaliste koji su vježbali prije mene. No, kada je došao moj red, nisam si mogao pomoći. Pogledao sam njihove ocjene na semaforu i to me malo šokiralo – objasnio je Tin, kojeg je u Montrealu bodrila njegova djevojka, također gimnastičarka, Ana Đerek.

Tada je stigao trenutak koji su hrvatski sportski zaljubljenici mogli pratiti uživo samo ako su na Youtubeu pronašli prijenos iz Montreala. Nastup je odrađen bez greške i uslijedilo je novo stanje šoka. Ovoga puta za konkurenciju.

– Čim sam doskočio s preče, znao sam da je sve ispalo odlično. Odmah sam znao da je to vrijedno jedne od medalja. Bio sam opušten i sretan što sam tamo, tako da nisam osjećao nikakav imperativ ili strah. Nema tu neke velike filozofije. Ako se bojim pada sa preče, onda je devedeset posto sigurno da ću pasti. Taj strah nema smisla – istaknuo je svjetski prvak iz dvorane koju je vrijeme odavno pregazilo.

Tokio 2020.

Idući cilj su Olimpijske igre u Tokiju 2020. godine. No, pravila Međunarodne gimnastičke federacije prilično nepravedna prema specijalistima za pojedine sprave. Zapravo, tu najveću prednost imaju višebojci. A to je bila Tinova disciplina do prije četiri godine, kada se posvetio preči.

– Cijelo vrijeme radim višeboj, ali ne tolikim intenzitetom kao preču. Sada ću se tome još više posvetiti, na sve načine ću pokušati ostvariti plasman na Olimpijske igre u Tokiju – zaključio je Tin.

U međuvremenu će vrlo vjerojatno diplomirati strojarstvo. Sada je na trećoj godini studija, a oni koji ga poznaju tvrde da je maksimalno posvećen fakultetu i gimnastici. Samim time sigurni su da će kraj 2020. godine dočekati kao inženjer. I olimpijac.

Još jedna stvar je prilično sigurna. Do te 2020. godine aktualni svjetski prvak na preči pripremat će se za velika natjecanja u Sokolskom domu, daleko od uvjeta kakve imaju gimnastičari koji su mu u Montrealu morali čestitati na zlatnoj medalji. Doduše, iz Gradskog poglavarstva Zagreba već neko vrijeme stižu najave o izgradnji gimnastičke dvorane. Opet, s istog mjesta neprestano stižu rijetko ispunjena obećanja vezana uz sportsku infrastrukturu u Zagrebu.

Suvišno je napominjati da je svako od njih vezano uz neki značajniji međunarodni uspjeh u takozvanim malim sportovima. Ta situacija teško će se promijeniti čak i ako se Tin Srbić iz Tokija vrati sa zlatnom medaljom oko vrata. Tako to obično biva u zemlji čija razina sportske kulture u dosta slučajeva ne ide dalje od dnevne ponude u kladionici.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Aplikacija za bržu kupnju i nižu cijenu autobusnih karata
UZ ARRIVA CROATIA MOBILNU APLIKACIJU PUTNICI ŠTEDE VRIJEME I NOVAC

Aplikacija za bržu kupnju i nižu cijenu autobusnih karata