Snježana Pejčić

Loptački sportovi će uvijek bit najpopularniji, ali ja bih opet izabrala isti put i streljaštvo

Marko Cvijanović

Snježana Pejčić/R. BRMALJ

Snježana Pejčić/R. BRMALJ

Ne, ne, ne mrzim ja nogomet i nogometaše, ne mislim ja da je njima lakše bilo doći do uspjeha, jer zarađuju ogroman novac. Nije to ni zavist, nismo mi ljubomorni na njih, ali nekad isti uspjeh jednostavno nije popraćen na jednak način. Na primjer, moj kolega Petar Gorša je osvojio dva srebra na svjetskom prvenstvu, dakle u istom je košu kao i nogometaši, ali o njegovim medaljama su bila napisana samo dva članka - kaže Snježana



RIJEKA S noge na nogu. Riječkom žilom kucavicom. U društvu Snježane Pejčić. Ovogodišnje dobitnice nagrade »Ivica Jobo Kurtini« Novog lista. Izvrsne riječke sportašice koja je često ostajala u sjeni nekih drugih jednako tako uspješnih sportaša. Možda i zbog svog samozatajnog karaktera, a možda i zbog »boljki« streljaštva kao sporta što je katkad predaleko od očiju javnosti. A đir Korzom sa Snježanom bio je pravo osvježenje, odmak od nogometnog glamura, sasvim novo iskustvo zarona u sportske plićake i dubine, ali u prvom redu draga ćakula s »djevojkom iz susjedstva«. Ovo je njezina priča:


Ako ćemo iskreno, iznenadila me nagrada, totalno sam očekivala Luku Modrića, bez obzira što je u pitanju nagrada lokalnog karaktera, jer… Ne možemo mi bez nogometa, ovo je za mene šok i vjeverica, ha, ha, ha… Šalim se malo, drago mi je da sam osvojila nagradu, svaka nagrada mi je draga, a pogotovo ova koju dobivam u svom kraju. Kažete da je u konkurenciji bio Filip Bradarić koji je s Hrvatskom osvojio srebro na Svjetskom prvenstvu u Rusiji? Sad sam još više šokirana, Da sam dobila nagradu u konkurenciji nogometaša… Ali ako ćemo iskreno, bez neke lažne skromnosti, možda je već bilo i vrijeme da dobijem nagradu. Nikad nije kasno, jel’ tako, ha, ha, ha…



1993. Miloš Milošević1994. Davor Šuker1995. Valter Matošević1996. Goran Ivanišević1997. Slaven Bilić1998. Miloš Milošević1999. Miloš Milošević2000. Janica Kostelić2001. Goran Ivanišević2002. Janica Kostelić2003. Janica Kostelić2004. Muška ruk. repr.2005. Davis Cup repr.2006. Janica Kostelić2007. Blanka Vlašić2008. Blanka Vlašić2009. Blanka Vlašić2010. Blanka Vlašić2011. Samir Barać2012. Igor Hinić2013. HNK Rijeka2014. Andrej Kramarić2015. VK Primorje EB2016. Sara Kolak2017. HNK Rijeka2018. Snježana Pejčić




Moja sportska 2018. godina.. Početak i nije bio nešto spektakularan, osvojila sam šesto mjesto na Europskom prvenstvu, ali… Malo je sve to skupa nezahvalno, da mi sad netko ponudi plasman u finale europskog prvenstva u zračnoj pušci, uzela bih odmah. Ali dobro… Oborila sam svjetski rekord na Svjetskom kupu, pa sam osvojila zlato na idućem Svjetskom kupu, ali medalja na Svjetskom prvenstvu bila je kruna svega, plus, naravno, ispunjenje kvote za Olimpijske igre u Tokiju. Osvojila sam drugo uzastopno odličje na svjetskim prvenstvima, što je velika stvar budući da se prvenstva održavaju svake četiri godine. Da, da, evo imamo i mi neke sličnosti s nogometom, ha, ha, ha… To je potvrda mog dugog trajanja. Pročitala sam negdje da sam jedino ja bila u oba finala posljednjih dvaju svjetskih prvenstava, što je super.


Tokio


U čemu je tajna mog dugog trajanja? Krv, znoj i suze, ha, ha, ha… Nemam pojma. Mislim da nema neke tajne, ne postoji neki recept kojega se pridržavam i zbog kojega opstajem u vrhu. Da se razumijemo, ne isplati se svaki rad. To su laži i obmane koje se govore djeci kad se počinju baviti sportom, ali ja sam valjda jedna od sretnijih kojima se isplatio trud. U svakom slučaju, na natjecanjima je sve manje mojih vršnjakinja i suvremenica, onih koje sam viđala na natjecanjima kad sam tek počinjala, ali još uvijek ih ima nekoliko starijih od mene. Na posljednjem natjecanju netko je spomenuo 2002. godinu na što se nadovezala jedna naša juniorka koja je rekla da je tada imala godinu dana, a ja se okrenem i kažem: »To je bilo moje zadnje juniorsko prvenstvo i prva medalja!«. Dakle, nekad sam bila najmlađa, a danas sam najstarija ili jedna od najstarijih. To je normalno i neminovno.


Eh sad, koliko ću još trajati… Do Tokija definitivno, a poslije… Sve ovisi. Ne namjeravam još dugo, treba znati otići sa scene. Kažu da je najgore tempirati odlazak kod sportaša i političara. Ne bih se htjela naći u situaciji da se zadovoljavam prosjekom, jer svatko tko je nekad bio u vrhu, nije mu cilj biti izvrstan tridesetsedmi. Dakle, ne bih se htjela uloviti u toj situaciji. U svakom slučaju, treba imati muda oprostiti se na vrhuncu. To je gorko-sladak okus, odeš kad si najveći, iako znaš da još uvijek možeš puno. To je onaj dio koji svatko u sebi mora prelomiti. Ja se uvijek sjetim Janice, fascinantno je na koji je način ona rekla »Dosta je« i otišla, a ostat će legenda za vijeke vjekova. Evo, oprostila se i nekolicina hrvatskih reprezentativaca koji su na Svjetskom prvenstvu u Rusiji osvojili srebrnu medalju, možda smatrajući da je teško ponoviti taj uspjeh. Imala sam čast i privilegiju na Olimpijskim igrama u Pekingu upoznati mog idola Sergeja Bubku, koji je rekao da je teže ponoviti, nego osvojiti. I to je najveća istina. Hrvatski nogometaši će na svjetskom prvenstvu za četiri godine opet biti jedni od favorita, u kakvom god sastavu igrali, ali… Puno bi se stvari moralo poklopiti da ponove taj veliki rezultat iz Rusije. Druga je stvar što mi uvijek očekujemo da će naši sportaši osvajati medalje i to ne bilo kakve, nego zlatne. Mi smo kao nacija po tom pitanju jako razmaženi. I ja kad osvojim četvrto mjesto netko će reći: »Snježana je podbacila…« Samo… Ovo čime se ja bavim nije lagano, tko misli suprotno dobrodošao je probati. Jednako tako nemam namjeru govoriti da je lako trčati za loptom, jer nisam nikad probala.



 Moja kolekcija oružja? Imam dvije puške, zračnu i malokalibarsku, obje su u streljani. Međutim, moja stara zračna puška s kojom sam pucala sedamnaest godina, a koju sam umirovila prošle godine, ona je kod kuće, na zidu i na njoj vise medalje. A vatreno oružje, neee! Nemam takav odnos prema oružju, za mene je oružje isključivo sportski rekvizit. Gledam na oružje kao nogometaš na loptu ili tenisač na reket.



Fantele i Sinkovići


Pratila sam uspjehe hrvatskih sportaša, naravno. Koga bih istaknula? Kao ona koja dolazim iz, pod navodnicima, malih sportova, spomenut ću braću Fantela i braću Sinković koji su čudo svemira, naravno i naše tenisače, a tek onda nogometaše. Oprostite, dečki nogometaši, ali svatko bira svoje, ha, ha, ha.., Ne, ne, ne mrzim ja nogomet i nogometaše, ne mislim ja da je njima lakše bilo doći do uspjeha, jer zarađuju ogroman novac. Nije to ni zavist, nismo mi ljubomorni na njih, ali nekad isti uspjeh jednostavno nije popraćen na jednak način. Na primjer, moj kolega Petar Gorša je osvojio dva srebra na svjetskom prvenstvu, dakle u istom je košu kao i nogometaši, ali o njegovim medaljama su bila napisana samo dva članka. E, taj dio nas malo smeta, ta medijska nepravda. Naravno da je nogomet popularan i uvijek će biti, ali smeta nas što se jednaki uspjesi ne cijene jednako. Meni odgovara da nisam u novinama svaki dan, ono Snježana je udahnula i odmah dobila tri lista u Sportskim novostima. Ja ne volim pompu, ali kad nešto osvojiš, očekuješ da će se to vidjeti, da će netko to prepoznati. Da se ne lažemo, loptački sportovi će uvijek bit najpopularniji, nogomet pogotovo, ali da mi netko ponudi mogućnost odabira, ja bih opet izabrala isti put i streljaštvo. Ne, nije me uhvatilo nogometno ludilo protekloga ljeta, apsolutno ne, ha, ha, ha… Ali… Gledala sam utakmice, jesam, jesam. Nisam sve, jer nisam mogla, ali pred kraj sam gledala sve. Drago je meni zbog naših nogometaša, da ne pomislite drukčije, da ne pomislite da mrzim nogomet ili nešto u tom smislu, daleko od toga. Svaki uspjeh naših sportaša meni je strašno drag. I nogometaši su se odricali i radili, nije ni njima ovo svjetsko srebro palo u krilo. Moj drugi sport? Tenis. Prije sam ga pratila puno više. I uvijek me pitaju: Nadal ili Federer? A ja kažem: Sampras! Tu se vraćam na početak priče o godini proizvodnje, ha, ha, ha… Uvijek mi je tenis bio drag, ali nikad nisam trenirala, ako ne računamo udaranje loptice u zid kuće. U doba Samprasa tenis je bio ono… Baš top. Konkurencija je bila puno jača, u Top 20 je svatko svakoga mogao pobijediti, sada dominiraju dvojica ili trojica tenisača.


Miris knjiga


Kakva je Snježana Pejčić kad nije s oružjem u ruci? U biti, ja sam malo introvert. Nije da sam duša zabave i da me ima svugdje. Više volim manju grupaciju ljudi oko mene, tu sam najbolja. Ne, nemam puno slobodnog vremena za neke hobije. Odem planinariti kada stignem, zavučem se s nekom knjigom ili pogledam seriju i to je to. Čitam sve, ali Stephen King mi je od djetinjstva ostao jako blizu, sviđa mi se njegov stil. Čitam sve, jedino ne mogu pročitati baš svaku biografiju. Volim miris knjiga i taj opip, ali problem je ako idem na natjecanje što traje dva ili tri tjedna i ne mogu nakrcati kofer knjigama pa sam prinuđena na alternative, ali ako moram birati… Knjiga uvijek u papirantom obliku. Nemam neku omiljenu seriju, gledam svaštva i ulovim se da skinem sve epizode i gutam ih u komadu. Strpljiva nisam, to sigurno, ha, ha, ha… A planinarenje. Ništa predaleko. Učka, Hahlić, Risnjak, Snježnik… Ne, apsolutno nisam morski tip. Ako moram birati, ovo je moje doba godine. Snijeg i planine. Plaža i more… Baš i ne. Sedam dana svake dvije godine. Uopće mi ne fali kupanje u moru. Ako moram birati onda je to – gojzerica!


Poroci… Nemam ih. Ne pušim, ne drogiram se, ne kockam, ali povremeni prekršaji… Čaša vina ili nečeg drugog, to je najnormalnija stvar kod nas sportaša. Ja sam davno rekla da je alkohol najbolji lijek za oslobađanje od stresa, Naravno, ne da se olešimo, ali da nas malo poravna, to da. Čašu vina ili gin tonic neću nikad odbiti. Naravno, ne prije natjecanja, nisam još došla u fazu da mi treba alkohol da se smirim prije pucanja, ha, ha, ha… Toliko daleko nisam otišla.



Motiv… Ja na to gledam ovako, kao prvo strašno volim putovati i onda kada saznam da je Svjetski kup u Sydneyju, ne da neću trenirati, nego ću se ubiti od treninga. Naravno da me vuče mogućnost osvajanja medalja, ali taj dio putovanja mi je jako privlačan. Proputovala sam sve kontinente, izuzev, na žalost, Antarktike, ali ima vremena… Top destinacija? Sydney definitivno. I Amerika, ali ne gradovi. Bila sam, recimo, dvaput u New Yorku i mislim da bi ga svatko trebao posjetiti, ali podemonila bih da moram tamo živjeti. Eee, ali ona bespuća Amerike. Srednji zapad. Sjedneš u auto i voziš se, voziš… E, to je to. Kako kažu montipajtonovci: nešto kompletno drukčije! I Kanada, naravno. Aljaska. Najljepša priroda koju sam vidjela. Ostaje još Antarktika. Bio je prijatelj, baš je Novi list o njemu pisao, u prosincu prošle godine, napala sam ga zašto me nije poveo sa sobom, ha, ha, ha… Što je to što me privlači tamo? Snijeg, led i… Pingvini, ha, ha, ha… I jako malo ljudi. Što drugo čovjeku treba? Zvuči kao raj.


Ispunjena 2019.


Blagdansko ludilo… Jedva čekam da završi prosinac. Meni je to, u nedostatku bolje riječi – jezivo! Kao da se nešto u ljudima pomakne, meni je to strašno. Izbjegavam grad u prosincu, evo sad smo se našli i vjerojatno me neće biti do… Iduće godine. Malo mi je sve to malo previše, isforsirano zadnih desetak godina. Da li kitim bor? Neeee! Ali zato što mi se ne da poslije skidati kuglice. Jednom mi je zbog toga bor trajao do veljače, ha, ha, ha… Nije mi se dalo. Sve je to divno i krasno, ali ne volim gužve i tu prosinačku ludnicu, manijakalno kupovanje darova, ulijetanje iz dućana u dućan s gomilom vrećica… Iako, da se ne lažemo, i ja volim dobiti dar, kako ne. Što najviše volim dobiti na dar? Avionsku kartu, ha, ha, ha… Ne znam, ne mogu reći: »Darujte mi knjigu«, jer onda mogu dobiti Paula Coelha i što ću s njim. Njega, naime, baš i ne volim. Nije mi bitno što dobijem nego od koga dobijem.


Preda mnom ne predolimpijska godina, velika je stvar što sam već ispunila kvotu za Tokio, ali očekuju me nastupi na europskim prvenstvima u obje discipline, na europskim igrama, svjetskim kupovima… Godina je popunjena i traje do sredine rujna. Neće mi biti laganini. Olimpijska medalja pa oproštaj? Naravno da mi je bila želja kvalificirati se za Tokio, kako nagrada za sve dosadašnje patnje, jer silno sam željela posjetiti ga. Međutim, ne gladam na Tokio, u sportskom smislu, odradit ću to i gotovo. Zasićenija sam nego prije deset godina, ali ne namjeravam unaprijed odrediti kad će biti kraj, iako me vjerojatno neće biti na Olimpijskim igrama u Parizu. Međutim, sigurno neću dan poslije nastupa u Tokiju objesiti pušku o klin. Eh, sad, što ću raditi kada jednog dana dođe kraj… Imam nekoliko opcija, ali ne vidim se u uredu od 8 do 16 sati. Mislim da mogu nešto dati sportu ne samo kao sportaš. Dakle, ako mogu birati, odabrala bih varijantu da ostanem u sportu. Ima vremena, ne puno, ali još ću neko vrijeme pucati…



Dobitnika 26. trofeja »Ivica Jobo Kurtini« odredio je žiri u sastavu Luciano Sušanj, Samir Barać, Aramis Naglić, Slavica Bakić i Nenad Gračan. Ujedno su izabrani i najbolji mladi sportaš, sportašica ili sportska ekipa, te najbolji mladi sportaš s invaliditetom. Uredništvo Viktorije, sportskog priloga namijenjenog isključivo mladim sportašima, za najboljeg u 2018. izabralo je Karla Šabana, boćara »Sv. Jakova« iz Jadranova, hrvatskog reprezentativca koji je osvojio naslov svjetskog prvaka u konkurenciji do 18 godina u kraljevskoj disciplini pojedinačno klasično na SP-u u Kini. Alberta Siroticha najboljim je proglasio Sportski saveza osoba s invaliditetom Grada Rijeke i Savez sportova osoba s invaliditetom Primorsko-goranske županije. Sirotich je na Svjetskim igrama mladih za osobe s invaliditetom, održanim u Athloneu u Republici Irskoj, osvojio broncu na 100 metara leđno.