Jedan od najvećih hrvatskih šahovskih talenata svakako je Riječanka Anamarija Radiković. U svijet medija koji vole moćne naslove uvela ju je simultanku s idolom Garijem Kasparovom odigrana prije dvije godine u Puli – 42 poteza bila su dovoljna da ostane njegov posljednji protivnik što je izazvalo pravu senzaciju. Nepravedno, naravno, i ne zato što to uistinu nije bio fenomenalni rezultat nego stoga što su njezini i ostali uspjesi bili jako veliki no o njima bi se malo znalo da nije bilo susreta s Kasparovim. A imalo se o čemu pisati. Jer njezina šahovska priča započela je prije četiri godine kad se u osnovnoj školi Turnić putem šahovskih prezentacija ušla u svijet te drevne igre.

Odmah je iskazala rijetki šahovski talent te je pozvana u ŠK Rijeka gdje ju je između ostalih trenirao i velemajstor Ognjen Cvitan. Napreduje silnom brzinom tako da je 2014. godine osvojila je 3. mjesto u konkurenciji kadetkinja do 11 godina, godinu dana kasnije je druga. Svoj najveći uspjeh postiže lani kad je postala prvakinje Hrvatske u šahu do 13. godina. Nakon toga vrata šahovskog svijeta širom su otvorena tako da Anamarija stječe pravo nastupa na Svjetskom šahovskom prvenstvu koje će se održati u rujnu 2017. u glavnom gradu Urugvaja, Montevideu. I sad tu dolazi ono ali…

Ono ali koje je ovih dana zgrozilo i riječku sportsku javnost, podatak kako će niz rukometnih i košarkaških sportskih kolektiva morati preseliti u niži rang natjecanja ne osiguraju li im se dovoljna materijalna sredstva. Na žalost, Anamarija Radiković, iako se radi o jednom od najvećih hrvatskih šahovskih talenata, gorku je stranu priče o riječkoj materijalnoj nemoći kad je sport u pitanju već iskusila. Sa zanimljivom i višestruko talentiranom djevojkom razgovarali smo upravo dok se upisivala i Prvu hrvatsku riječku gimnaziju, i to u sportski razred na što je stekla pravo zahvaljujući svom visokom sportskom rejtingu. Svakako dodajmo još da je osvojila titulu nacionalnog majstora, i da je u drugoj polovici lipnja ove godine, uz nedostatak sportske sreće, postala »samo« viceprvakinja Hrvatske do 15 godina.

Ravnopravni tretman

Koliko ste blizu Urugvaja? Koliko je uopće potrebno novca da biste stigli do svjetskog prvenstva?

– S obzirom da sam prošle godine bila prvakinja Hrvatske u šahu, dobila sam pravo odabira između svjetskog prvenstva u Urugvaju i europskog prvenstva u Rumunjskoj. U međuvremenu Hrvatski šahovski savez odlučio je smanjiti sredstva za kadetski šah i odlučili su da se u Urugvaj ne ide organizirano jer je preskupo. Znači da bi troškovi puta – dvije povratne avionske karte oko 20 tisuća kuna i smještaja neizostavne pratnje oko pet tisuća kuna ukupno iznosili oko 25 tisuća kuna.

Kako organizirati akciju senzibiliziranja gospodarstva da se u ovom slučaju vi, a u mnogim drugim vaše kolege, uspiju probiti do natjecanja na kojima zahvaljujući svojim rezultatima zaslužuju biti prisutni?

– Mislim da bi trebalo biti više razumijevanja za djecu koja su posebno talentirana, a sama nemaju financijskih mogućnosti, da dobiju nekakvu stipendiju koja bi olakšavala treniranje i putovanja na turnire. Onako kako se na drugim područjima nagrađuju talentirani i uspješni, tako bi se i za šah trebao formirati fond sponzora, a njima ta ulaganja nekako nagraditi olakšicama.

Afirmirali ste se u riječkim šahovskim krugovima, uostalom Riječanka ste, zbog čega ste morali promijeniti klub i otići iz Rijeke?

– Bila je to jako teška i bolna odluka, razlozi su isključivo financijski, Srđan Zelenika me je uveo u svijet šaha i na tome ću mu vječno biti zahvalna. Kao prvakinja Hrvatske imala sam osjećaj da trebam igrati prvu kadetsku ligu, žensku ligu, open turnire, a ŠK Rijeka je jednostavno orijentirana seniorskom majstorskom šahu. Jedni od članova ŠK Rijeka su velemajstor Marin Bosiočić koji je seniorski šahovski prvak Hrvatske i FIDE-majstor Sven Tica, juniorski prvak Hrvatske. Sada sam sretna zbog toga što me očekuje prva kadetska liga s ekipom ŠK Picok iz Đurđevca, i prvi put ću igrati u ženskoj ligi s ekipom ŠŠK Konaki iz Novog Virja. Također sam uz ŠŠK Konaki prvi put igrala Finale kupa RH u Malom Lošinju, koje je bilo vrijedno iskustvo i na kojem sam puno toga naučila.

Vilinska bilježnica

Koliko vam je naporno i skupo tako funkcionirati?

– Naporno je zbog toga što nemam osobni automobil i put koji traje par sati zbog voznih redova autobusa ili vlakova protegne se i na pola dana, a ponekad i čekanje do gluhog doba noći zbog presjedanja.

Vidite li sebe jednog dana u profesionalnim šahovskim vodama, je li to uopće moguće?

– Ne želim se opterećivati očekivanjima, jedini cilj mi je igrati šah cijeli život, i stalno raditi na sebi i uživati u ljepoti šaha. Na neki način sve je moguće, kad je čovjek uporan i predan, važno je ne odustajati od svog sna.

Odlična ste učenica, što očekujete od gimnazije?

– Očekujem kvalitetne temelje za daljnje obrazovanje, volim učiti i mislim da će biti još zanimljivije gradivo, novi predmeti. A kako je razred sportski očekujem da ćemo se bolje razumjeti.

Poznato nam je da osim za šah posjedujete još neke vrlo zanimljive talente?

– Jako volim pisati. Napisala sam zbirku kratkih priča, moja promišljanja o najvećim životnim vrijednostima, priče pune mašte i fantastičnih elemenata, zbirka se zove »Priče iz vilinske bilježnice«. Imala sam veliku želju, bolje rečeno san,ati je i na taj način financirati svjetsko prvenstvo.

Osobni potpis

Koliko su bliski pisanje i šah. Naizgled djeluju nekako nespojivo.

– Meni su bliski, i u jednom i u drugom koristi se mašta, a i šah je sličan umjetnosti zbog toga jer potezi nose osobni potpis i kroz šah se mogu izraziti. Šahovska partija znači borbu za cilj, koji je obično mat protivničkom kralju. No šah je više od toga, jer se pobjeda postiže nadmudrivanjem, utišavanjem protivnikovih ideja, prijetnji i planova, dok pokušavamo realizirati svoj napad i shvatiti što je u određenom trenutku važno. To je poput priče, ima svoj uvod, zaplet i rasplet.

Vjerujemo dakle da je Urugvaj ostvariv, no je li nakon svega moguć povratak u vode riječkog šaha. Kako naprosto znatno manje sredine od Rijeke mogu imati uspješne, tu prvenstveno mislimo na materijalnu stranu priče, klubove, Rijeka ne?

– Rijeka ima puno sportskih klubova, i puno šahovskih klubova, pa se samim time smanjuju materijalna sredstva koja se moraju dijeliti. U manjim sredinama gdje postoji samo jedan šahovski klub i gdje se dijele sredstva i sponzori s nekoliko drugih sportskih klubova, priča se mijenja.