Plivačka maratonka

Dina Levačić spremna kao prva Hrvatica preplivati La Manche te kao sedma u svijetu osvojiti trostruku krunu

Mario Matana

Splićanka i 21-godišnja studentica je u lipnju otplivala krug oko Manhattana (46 kilometara ispod 20 mostova New Yorka), prije petnaestak dana 34 kilometra od otoka Santa Catalina do San Pedra na Zapadnoj obali SAD-a, a sad je čekaju 34 kilometra na sjeveru Europe



Sve je krenulo, kako to često biva uz more, uz didu na otoku Istu koji je išao na ribe, dizati vrše. Djevojčica od šest godina rado je išla kao pomoć. Dida nije koristio »ganač« za hvatanje »sinjala«, jer se curica bez ikakvog straha bacala u more. Malo bi zaronila da dohvati »sinjal«, koji je po dobrom starom običaju bio potopljen kako drugi ne bi otkrili poziciju i vršu. Sve je išlo dobro dok baka nije saznala. Krenulo je odmah: »jesi ti normalan, hoćeš da se mala utopi?!«


Strah od plavetnila otvorenog mora dakle nikad nije postojao za Dinu Levačić, 21-godišnju studenticu Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu (treću godinu je dala u roku), inače rođenu Splićanku koja od svoje šeste godine stanuje u Mravincima, u obiteljskoj kući. E da, Dina će, uvjereni smo, uskoro postati prva žena iz Hrvatske koja će preplivati La Manche, što je finalni čin trilogije, trostruke krune, koja je do sada (unutar 90 dana) pošla za rukom samo šestorici na svijetu: nakon što je u lipnju otplivala krug oko Manhattana (46 kilometara ispod 20 mostova New Yorka), prije petnaestak dana 34 km od otoka Santa Catalina do San Pedra na Zapadnoj obali SAD-a, početkom rujna putuje u Englesku, čeka je najteži izazov, ne toliko zbog 34 km udaljenosti.





– Preplivati La Manche je najveći izazov definitivno. Svaka dionica je imala svojih specifičnosti, od noćnog plivanja, velikih valova, morskih struja, hladnog mora, ali za La Manche još je tamo veliki problem jer samo znam u kojem tjednu plivam – između 12. i 18. rujna, ako vrijeme posluži. I sad kapetan samo dva sata ranije odlučuje tako da je taj dio dosta stresan. Kako god bilo, isplivat ću Kanal, samo me strah da sad neću dobiti priliku jer se zna dogoditi da tjedan-dva nitko ne zapliva zbog vremenskih uvjeta, kaže nam Dina i priznaje da joj stres stvara medijska pažnja i »pompa«, sto puta joj je lakše plivati, no svjesna je prednosti medijskog interesa. Od promocije daljinskog plivanja koje je »minijaturni« sport do humanitarnih akcija.



Kako spajaš obaveze na fakultetu i treninge?– Kad sam u Zagrebu jedva stignem jednom dnevno na bazen, jer su obaveze na faksu prioritet, a raspored predavanja zna biti dosta zbrčkan. Ali profesori stvarno izlaze u susret, na smjeru nas ima samo 50, imaju razumijevanja, možete ih zamoliti za uslugu, znaju ime svakog studenta, stvarno je nešto posebno, nisam samo broj. Što se posla tiče, nema straha. Doslovce dobijem diplomu u petak, a u ponedjeljak sam na poslu.


Ove godine je na dan Sv. Dujma plivala 25 km od Omiša do Splita za solinsku udrugu »Moje dijete« koja se brine o djeci s posebnim potrebama, kako bi se prikupio novac za kupnju didaktičkih pomagala, a prošle godine je na isti datum plivala 20-ak km od Trogira do Splita za udrugu Anđeli, kako bi se prikupila sredstva za kupnju ortopedskih pomagala za udrugu koja okuplja roditelje djece najtežih tjelesnih invalida i djece s teškoćama u razvoju.


Prvi maraton


A mogli smo započeti priču o pomalo samozatajnoj, ali odlučnoj mladoj heroini i u jednom drugom trenutku njena života, kada je s devet godina otplivala prvi maraton.



– Počela sam trenirati plivanje uz stariju sestru, s četiri i po godine, prvih godinu dana bi jedva ušla u bazen, više sam bila maskota. Ali kako sam trenirala, palo mi je na pamet da bih mogla probati i maraton, najbliži je bio tu u Omišu, na dva kilometara. Tako sam nastupila, bila sam oduševljena, kad sam došla doma odmah sam krenula tražiti što ću dalje, gdje ima većih natjecanja. To je bilo to, s godinama su kilometri samo rasli. Ta ljubav je ostala, nekad je bila malo manja, nekad malo veća, druge tajne nema. Bez ljubavi prema plivanju se ne može ništa, jer ovdje novaca nema.


Najveća podrška su joj roditelji – mama Željana je poput »Katice za sve«, od kuhara do menadžera, tata Mladen također, u kajaku prati Dinu na njenim pothvatima.


Kako je prošlo u SAD-u, Catalina je savladana?



Dina Levačić nije tipična studentica, noćni izlasci i klubovi nisu njen đir.– Alkohol je meni nula bodova, maksimum mi je ponekad popiti radler. Ponekad i izađem s prijateljicama, uglavnom sam ja vozač kući… A i nemam previše vremena, tako da sam sklonija gledanju TV-a ili kućnim druženjima, igranju briškule, trešete, ili društvenim igricama.


– Bilo je očekivano psihički i fizički teško, i koliko god tijekom plivanja pomislim šta mi je ovo trebalo, neću više nikad, na kraju uvik isto. Opet i opet. Mislim da je kod bilo kojeg sporta tako.


Kad sam izašla iz mora, samo sam se bacila na pijesak. Nisam znala za sebe, sve me boljelo i sutradan. Dok sam plivala počeli su me boljeti trbušni mišići, a to me nikad ne boli i nikako mi nije bilo jasno. Kad smo završili i s plaže otišli u luku, izašla sam s broda, ali bila mi je tolika muka da sam sjela na mul i povratila – onda sam skužila zašto me boli, prije starta sam popila kavu da se razbudim jer je noćno plivanje, a inače nikad ne pijem kavu. Zbog toga sam dobila upalu trbušnih mišića jer su se cijelo vrijeme grčili, od mora i napitaka s elektrolitima tijekom plivanja.Tijekom plivanja svako petnaestak-dvadesetak minuta dobivam okrjepu, elektrolite i energetske gelove. Samo tekućinu iako znam da neki nešto jedu. To traje doslovno dvije-tri sekunde.

Morski psi


Jeli te bilo strah, ipak su to vode pune morskih pasa?


Što se tiče morskih pasa, o kojima su svi govorili i zato se plivalo noću, pokušavala sam ne razmišljati o tome i na kraju su se pojavili dupini i morski lavovi! Koliko god s broda govore »neće ti ništa«, nije jednostavno, trebam skočiti kraj njega. U San Pedru sam se spremila i sve došla na krmu broda, da ću skočiti, kad metar ispred mene izroni. Par minuta mi je trebalo da se smirim jer nije svejedno, on se pojavio za jatom letećih riba koje su doplivale, a jedna je čak skočila ocu i kajak. Nekad pomislim što se sve krije u dubinama, ali sam naučila da je bolje ne razmišljati o tome. Kad ste mali, ništa vam nije problem, ne bojite se ničega i onda to nekako ostane. Tijekom noći je morskih lavova bilo na par metara od mene ali mi to nisu rekli, nego tek kasnije. I bolje… – sa smiješkom kaže Dina, iako sumnjamo da bi je to saznanje odvratilo od cilja.



Treniraš li redovito, imaš li posebnu prehranu, trebaju li ti mentalne pripreme za daljinsko plivanje?



Prepoznaju li te na ulici, osjećaš li da postaješ sportska i medijska zvijezda?– Ne, i drago mi je da je tako. Ali roditelji su »pokupili« tu slavu, sada otac ode do trgovine ili susjeda pa se vrati satima kasnije, jer ga zaustavljali poznanici i ispituju kako je sve prošlo, smije se Dina.


– Na bazenima nekad preplivam i deset kilometara, nekad puno manje, zimi uglavnom jednom dnevno, ovisno koliko sam slobodna. Ali velika je razlika trening i stvarna dionica. Što se tiče prehrane, tu nema ništa specijalno, sve mi odgovara. Reklo bi se, na »maminoj spizi«. Samo pazim da prije natjecanja ne jedem ništa teško, u Italiji mi se dogodilo da sam dva dana prije plivanja pojela plodove mora koji su bili sirovi… A što se tiče psihe, sama sebi sam najbolja – zapravo dosta ljudi ima problem s daljinskim plivanjem upravo u samoći, ali meni to odgovara.


Zagađeni Hudson


Vratimo se na maraton oko Manhattana, kažu da je Hudson river najzagađeniji pomorski put na svijetu?


– Meni nije bilo tako strašno, naravno mutno je i vidi se do pola ruke. Prije je bilo puno gore, sada i oni jako paze na zagađenje, ima puno pročišćivača. Plivala sam i u gorim uvjetima, u Argentini gdje je bilo puno sela koji su sve puštali u rijeku, kao da je kanalizacija… U toj rijeci me i ugrizla jedna pirana, iako to nije strašno, kako ljudi zamišljaju ili je u filmovima. Nisu to pirane koje odgrizu pola noge, mene je ugrizla jedna kao da me iglicom netko ubo, bile su dvije kapi krvi. Najsmješnije je što se to dogodilo doslovno posljednjih sto metara, nakon što sam plivala devet sati i 15 minuta.



Kako se snalazite s novcima za putovanja, postoje li sponzori?


– Nikako nije jednostavno financirati niti je jeftino. Za sada uglavnom sve skupljamo unutar obitelj, nešto ja, baka, pomogne nam i moj Klub daljinskog plivanja Split, ali na žalost ovo ne da je mali, nego je minijaturni sport i klub pa nisu veliki novci u igri. Jedino Grad Solin pruža podršku već godinama, koliko mogu financijski, ali i podrškom. I ljudi dobre volje. Sponzora nema, iako je svima je divno i krasno. Ne dira me to previše, svjesna sam toga, jedino zbog mame i tate jer sam svjesna da njima novac ne pada s neba.


Što spremaš za budućnost, neke nove izazove?


Trenutno nema posebnih planova, što se tiče plivanja. Jedva čekam sve odraditi i otići tjedan dana na Ist, s tatom loviti lignje, a onda počinje nova godina na fakultetu…



Za kraj možemo poželjeti i da obitelji Levačić otkažu smještaj pred odlazak u Englesku. Šala, naravno, iako se do sada taj problem pokazao odličnim predskazanjem, nešto kao gledanje Teletubbiesa Gorana Ivaniševića na Wimbledonu.


– Da, naizgled nismo imali sreće sa smještajem – za New York nam je deset dana ranije mailom otkazan smještaj i onda smo našli preko obiteljskih veza od pokojnog dide, potomke naših ljudi s Ista, tako da je sve super prošlo. Tjedan-dva prije Los Angelesa, tata nešto zezao »zamisli da nam otkažu«. Nakon dva dana stiže mail – i tamo nam je otkazano! Nismo odmah kazali majci, tek kad smo sve rješili, opet preko naših ljudi u SAD-u.