Zlatko Dalić/D. KOVAČEVIĆ
Sretan sam, jer sam svima ugodio, a najviše me radovalo kad sam mogao sudjelovati u humanitarnim akcijama. One su bile moji prioritet, to mi je bilo najvažnije, da ljudi vide da nisu sami. E, tad su mi srce i duša bili na mjestu - kaže Dalić
RIJEKA Zlatko Dalić omiljen je u narodu čak i kada u televizijskoj reklami nespretno razmazuje čokoladni namaz po palačinkama koje preslaguje poput svojih igrača na terenu. Izbornik hrvatske nogometne reprezentacije koja je na Svjetskom prvenstvu u Rusiji ostvarila epohalan rezultat osvajanjem srebrne medalje nedvojbeno je jedan od najomiljenijih ljudi u Hrvatskoj. I vrlo tražen. Ima ga svugdje, na dobrotvornim večerama, na dodjelama godišnjih nagrada, u novinama, na radiju, na televiziji… Kaže u šali da su ga počeli zvati i na sjednice mjesnih odbora… I da u pravilu nikog nije odbijao. Koliko god mu već bilo slave preko glave.
– Valjda je takvo vrijeme adventa, Božića, blagdana… Svi imaju svoje svečanosti, završne manifestacije, proglašenja pobjednika… Iskreno, malo mi je neugodno. Sva ta silna pažnja oko mene, previše me ima u medijima, već sam postao sam sebi dosadan. Međutim, ljudi hoće i traže, a ja nemam pravo odbijati ljude i raditi selekciju. Ne mogu ja dati intervju Novom listu, a Slobodnoj Dalmaciji ne. Jednostavno sam takav, izbornik sam hrvatske nogometne reprezentacije i svih Hrvata. Ne želim sebi dopustiti napraviti bilo kakvu selekciju, ali… Da mi je već neugodno, da mi je sve to malo previše, uistinu jest. Jedva čekam da sve to prođe, da se u siječnju konačno posvetim svom poslu. Sretan sam, jer sam svima ugodio, a najviše me radovalo kad sam mogao sudjelovati u humanitarnim akcijama. One su bile moji prioritet, to mi je bilo najvažnije, da ljudi vide da nisu sami. E, tad su mi srce i duša bili na mjestu.
Osjećate li se zbog svega toga kao osoba godine u Hrvatskoj?
– Nogomet je učinio svoje, ne kaže se uzalud da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu. Međutim, osoba godine nije Zlatko Dalić, ta titula pripada hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Nije srebro na Svjetskom prvenstvu u Rusiji moj uspjeh, to je uspjeh igrača. Da nije bilo njih, ne bi ničega bilo. Ja sam bio samo jedan kotačić u cijeloj toj priči, osobe godine su hrvatski nogometni reprezentativci. A sad… Njih nema u Hrvatskoj pa sam ja njihov prezentant, zato sam ja u prvom planu, ali taj epohalni uspjeh u Rusiji isključivo je zasluga igrača. Svih tih mojih pojedinačnih nagrada ne bi bilo da nije bilo njih.
Jesu li neki nogometni moćnici koji su prethodno bili negativni prema vama, poslije SP-a u Rusiji promijenili mišljenje?
– Njihovo mišljenje me nikad nije zanimalo. Ja znam svoj put, nisam se nikad zamarao nečijim mišljenjima. Naravno da ima onih koji misle da se meni ovo dogodilo slučajno, ali njima nikad nisam i neću pridavati pažnju. Mene ni u čemu neće pokolebati nečiji stav, mišljenje, komentar ili pisanje. Da me to smetalo, ne bih napravio ovo s Hrvatskom. Imao sam teških trenutaka, to sigurno, u jednom su me trenutku i smjenjivali, ali nikad nisam klonuo duhom.
Koliko vas je promijenio fenomenalan uspjeh u Rusiji?
– Nadam se nimalo. I nadam se da me neće promijeniti. Teško se odhrvati svemu tome, svoj toj pažnji oko mene, ali nastojim ostati normalan, jednostavan i čvrsto na zemlji. Ostao sam dobar s kim sam bio dobar i prije, pijem kavu s onima s kojima sam pio i prije, javljam se onima kojima sam se javljao i prije, nisam promijenio broj mobitela, imam isti broj već dvadeset godina. Uza sav taj interes oko mene, nastojim nigdje ne zabucati.
Možete li izdvojiti vaš nasretniji i najtužniji trenutak u 2018.?
– Najsretniji trenutak je definitivno 109. minuta polufinalne utakmice protiv Engleske, Mandžukićev gol, najvažniji u povijesti hrvatskoga nogometa. Naravno da je najtužniji trenutak finale protiv Francuske, onaj jedanaesterac… Tada sam osjetio da nećemo uspjeti. Vjerovao jesam do kraja, ali sve je vodilo u smjeru da nećemo slaviti u finalu.
Što želite od 2019.?
– U 2019. godini u prvom redu želim samo zdravlja, ništa drugo, meni, obitelji i svima drugima. Sve ostalo ćemo sami zavrijediti i zaslužiti. Zdravlje je ipak najvažnije, a u profesionalnom smislu… Želim da reprezentacija i dalje pobjeđuje, da u Hrvatskoj igramo pred punim stadionima i da se plasiramo na Europsko prvenstvo. U 2018. godini afirmirao sam puno mladih igrača, a u godini što dolazi želim afirmirati još više. Žao mi je što su se neki oprostili, ali poštujem njihove odluke. A što se mladih igrača tiče, neću ih se libiti staviti da igraju. Ako su zaslužili, igrat će, neću čekati da dočekaju 29 godina pa da igraju. Bit ću sretan ako u mom mandatu afirmiram mlade igrače koji će biti okosnica reprezentacije i kad ja jednog dana odem. Kovačić, Brekalo, Vlašić, Ćaleta-Car… Oni dolaze i oni su budućnost. Uvijek kažem, u reprezentaciju se teško ulazi, ali i teško ispada. Nije reprezentacija kolodvor da se kroz nju prolazi kako kome treba. Ovo je ozbiljan posao, ne mogu nekome raditi usluge ili ustupke.
Biste li išta promijenili da možete vratiti vrijeme uoči te finalne utakmice s Francuskom?
– Ne bih ništa promijenio, nismo mi tu utakmicu izgubili, jer smo bili loši. Utakmicu su definitivno usmjerile dvije sudačke odluke, nepostojeći prekršaj iz kojega je pao prvi gol Francuza i dosuđeni jedanaesterac. Međutim, ne umanjujem pritom uspjeh Francuza, niti se želim više vraćati na to. Radilo se o djelićima sekunde, sudac je tako odlučio i nema se više što pričati o tome. Možda je u prvih šest utakmica sreća bila na našoj strani, a u toj sedmoj otišla na stranu protivnika. To treba prihvatiti i točka.
Argentina i Brazil
Mario Stanić jednom je rekao da će ga do smrti proganjati ona polufinalna utakmica »vatrenih« s »tricolorima« u polufinalu Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. godine. Hoćete li ikad preboljeti poraz od Francuske u Rusiji?
– Moramo biti realni, puno će godina proći da Hrvatska opet bude u finalu svjetskog prvenstva, jer… Puno nam se stvari otvorilo i poklopilo. Opet, naravno da ću zauvijek žaliti što nisam postao svjetski prvak. Imao sam priliku postati svjetski prvak u nogometu, bio sam blizu, a nisam uspio. Zahvalan sam na svemu što mi se dogodilo u Rusiji i silno ponosan na srebro, ali žal za zlatom i titulom nikad neće proći, to sigurno.
Jeste li se zaželjeli klupskog nogometa?
– Jesam, još sam premlad za reprezentaciju i utakmice svaka dva ili tri mjeseca, ali… Rekao sam već da neću dugo biti trener, ovo je stresan posao, koji iziskuje puno odricanja. Nije to baš zdravo.
Pogotovo nije zdravo biti izbornik zemlje u kojoj ima četiri i pol milijuna nogometnih stručnjaka?
– Sada je lijepo, ali poslije onih 0:6 protv Španjolske baš i nije bilo, ha, ha, ha… Koliko sam god tada sam sebi govorio da me nije pogodio taj poraz u Elcheu, itekako jest. U drugom poluvremenu sam Boga molio da sudac svira kraj i da prestane ta muka. Međutim, taj poraz je pokazao koliko imam kredita. Sada se zezam kada kažem da ostvario najveći uspjeh u povijesti reprezentacije, ali i doživio najveći poraz. Dakle, svi su rezultati moji. Samo… Nemojmo zaboraviti s kime je sve Hrvatska igrala u 2018. godini. Dakle: Peru, Meksiko, Brazil, Senegal, Nigerija, Argentina, Rusija, Danska, Francuska, Engleska, Portugal, Španjolska… To se nikad više neće ponoviti, da igraš u istoj godini s toliko jakih momčadi, protiv svjetskih i europskih prvaka i viceprvaka.
Koliko ste kao trener narasli na Svjetskom prvenstvu u Rusiji?
– Tek poslije tog velikog uspjeha u Rusiji shvaćam koliko je dobro bilo to što sam postupno gradio svoj trenerski put, iako je Svjetsko prvenstvo u Rusiji bilo moje prvo trenersko iskustvo takvog tipa. Nisam se libio ragovarati s ljudima koji su to prošli i objasnili što me čeka. Rezultat je u svakom slučaju bio taj što je određivao smjernice moga ponašanja i rada. Jer… Kad imaš rezultat, sve su pozitivne stvari na vrhu, a negativa na dnu. Kada nemaš rezultat, onda caruje negativa. Bilo je takvih stvari, ne krijem, ali nisu isplivale na površinu zbog rezultata. Znam o čemu se radi i nastojat ću ih u budućnosti ispraviti. Imao sam ja svojih grešaka i mana, ali nisu došle u prvi plan.
Kad ste postali svjesni da je Hrvatska u Rusiji spreman za veliki rezultat?
– Kad smo pobijedili Argentinu. Nigerija jest bila utakmica biti ili ne biti, znao sam da ćemo se teško vaditi protiv Argentine ako ne pobijedimo Nigeriju, ali kad smo pobijedili Argentinu i uspjeli sputati euforiju i zanos, ne samo kod igrača i svih nas u stožeru, nego u Hrvatskoj i cijelom svijetu… E, tu je bila prekretnica. Istina, najteža je bila utakmica protiv Danske, ali Argentina je definitivno odredila naš daljnji put u Rusiji. Doduše, prekidač je možda već bila prijateljska utakmica s Brazilom u Liverpoolu, jer smo sat vremena bili u najmanju ruku ravnopravni s tom velikom reprezentacijom. Visoki presing, agresija, nekoliko izglednih prilika… Osjetili smo da možemo. Sada vidim koliko je dobar odabir bio igrati jake pripremne utakmice, jer smo vidjeli gdje smo i što smo.
Što ste vi osobno napravili da ostvarite prve preduvjete uspjeha?
– Napravio sam dobar odabir stožera. Okružio sam se ljudima koji su iza sebe imali reprezentativno iskustvo. Olić, Ladić, Mrmić, Vukojević, Jerkan, očekivao sam i Srnu… Svi su oni imali to iskustvo, ja nisam i to je bilo jako bitno. Trebali su mi ljudi koji su mi u datom trenutku mogli dati pravi savjet. Nadalje… Ja sam poslije ždrijeba svu svoju pažnju usmjerio utakmici protiv Nigerije. Puno smo radili, puno se trudili. Nisam se ja pretjerano bavio nogometnim stvarima, ali posjećivao sam naše igrače, puno pričao s njima, ručao i večerao s njima, bio u Madridu, Barceloni, Torinu, Milanu, putovao po Njemačkoj… Stvarao sam atmosferu, odradio puno nevidljivog posla koji je bio vrlo bitan. Nije meni bilo toliko bitno gledati utakmice naših reprezentativaca, meni je bilo najvažnije razgovarati s njima.
Slalom
U kratkom ste razdoblju uspjeli razviti uzajamno povjerenje s igračima?
– Najveća je stvar to što sam uspio pojednostaviti stvari. Nisam izmišljao toplu vodu, prišao sam igračima iskreno, poput prijatelja. Puno sam razgovarao s njima, pitao ih što me zanimalo i dobio povratnu informaciju. Oni su, s druge strane, osjetili da mi se mogu povjeriti i otvoreno reći što misle. Tu smo kliknuli, a to je katkad najbitnije.
Koliko se god sada sve čini idealnim, u vašoj je izborničkoj avanturi itekako bili kriznih razdoblja?
– U početku se u mene nije vjerovalo, to je činjenica. Ruku na srce, izabrati mene za izbornika prije četrnaest mjeseci bila je hrabra odluka Davora Šukera i članova Izvršnog odbora HNS-a. Oko mene je bilo puno upitnika, tko je Zlatko Dalić, čiji je, tko ga je doveo, kakav je moj rad, mogu li to ili ne mogu… Šutio sam i borio se, uspješno eskivirao probleme, izbjegavao ih, nisam ulazio u konflikte, sve te stvari nastojao sam otkloniti od reprezentacije i nastojao biti maksimalno pozitivan. Naravno da uvijek ima pritisaka, ali najvažnije je da čovjek samostalno odabere svoj tim i da za to odgovara. Inzistrao sam na tome i uspio. Ja sam odlučivao tko, što i kako i na sebe preuzeo maksimalnu odgovornost. Uspio sa proći sav taj slalom i stići do cilja.
Hrvatski nogometni treneri imali su uspješnu 2018.?
– Hrvatska ima velike trenere. Zoran Mamić igrao je finale Svjetskog klupskog prvenstva, Branko Ivanković finale azijske Lige prvaka, ja finale Svjetskog prvenstva u Rusiji, Niko Kovač osvojio je njemački kup s Eintrachtom, Ivan Leko bio prvak s Club Bruggeom, Igor Bišćan s Olimpijom… Pronađite jednu državu koja ima tri čovjeka u finalima svjetskih nogometnih natjecanja. Nema nitko, a mi to podcjenjujemo. Uvijek smo kritični prema našim kadrovima, a zaboravljamo da je netko stvorio Modrića i Mandžukića, da je netko s njima radio u mladosti. Na žalost, ti vrijedni ljudi koji rade u omladinskim pogonima su vječno podcijenjeni, nisu plaćeni, a rade fantastičan posao. Jedina im je satisfakcija kada ih se, s vremena na vrijeme, sjete ti igrači koji uspiju. To je jedina nagrada za taj trud, ali što to njima znači? Ništa, na žalost.
Ispalo je da ste postali dobar gromobran uslijed silnih udara na HNS i reprezentaciju?
– Sve to se amortiziralo rezultatom. Da nije bilo rezultata, nastao bi lom. Da nismo pobijedili u Ukrajini, dogodila bi se katastrofa. Da nije bilo rezultata na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, ceh bi platio ja, to je normalno. Međutim, dogodio se balans, onako kako i mora biti, kako se hrvatska reprezentacija i mora podržavati. Vratili smo kult reprezentacije, to je naš najveći uspjeh. Na tome moramo ustrajati, bez toga nema ništa.
Jeste li se prije negoli ste prihvatili izborničku ponudu ikada zapitali: hoću li moći?
– Iskreno, nisam imao vremena o tome razmišljati. S druge strane, bio sam maksimalno pozitivan, vjerovao sam u sebe i svoj rad, ali najviše sam vjerovao našim igračima, jer sam znao da oni to mogu. Nikad nisam razmišljao što će biti sa mnom i mogu li ja to, prihvatio sam izborničku funkciju, to je bio moj trenerski san. Hrvatska reprezentacija se ne odbija.
Zadnja šansa
Nije jednostavno bilo stati pred Modrića i Rakitića i reći im što moraju raditi na terenu…
– Nije. Bio sam »no name« trener, ali shvatio sam da prema njima moram imati drukčiji pristup. To su vrhunski profesionalci, ljudi koji fantastično igraju nogomet, nisam ja imao njima što objašnjavati kako igraju. Međutim, znao sam da moram stvoriti grupu koja je spremna napraviti rezultat, trebalo nam je zajedništvo. Kad su igrači prepoznali da u njih vjerujem, da sam taj koji guram, koji sam pozitivan…, oni su to prihvatili i poslije bili čak i jači od mene u tom segmentu. Većina njih je znala da im je to zadnje svjetsko prvenstvo i da nešto moraju ostaviti iza sebe. Silno su željeli da ih pamte kao pobjednike, a ne kao gubitnike. Drago mi je da su u tome uspjeli.
Kako je vaša obitelj proživljavala taj put do uspjeha?
– Moja obitelj uvijek mi je bila podrška i uvijek stajala iza mene. I reći ću vam iskreno, mi taj naš obiteljski život pokušavamo ostaviti po strani. Ne želimo biti u prvom planu, iako je činjenica da se naš život puno promijenio. Međutim, pokušavamo biti čvrsto na zemlji. Bit ćemo ovih dana zajedno, to sigurno. Meni je obitelj oduvijek bila sve, jer… Bez reda u obitelj ne možeš napraviti neke stvari u životu. Naravno da i mi imamo svojih problema, kao i svi drugi, ali opet… Obitelj je uvijek oslonac. I kad gubiš, i kad pobjeđuješ. Obitelj te uvijek čeka. Svi ostali su samo prolaznici, pogotovo oni koji te tapšaju po ramenima kad si na vrhu…
Kažete da ćete s obitelji na odmor u Dubai. Pazite da tamo ne sleti neka nemoralna šeička ponuda…
– Ma, dobro… To je prošlost. Ne zamaram se time. Moje misli usmjerene su kvalifikacijama i Europskom prvenstvu.
Ima li u vama još motiva poslije epohalnog dostignuća u Rusiji?
– Ponovit ću ono što sam već rekao, svjestan sam ja da je teško nadmašiti to srebro, ali imamo sjajnu generaciju i moramo ići na Europsko prvenstvo. Ne bi bilo objektivno govoriti da ćemo biti europski prvaci, ali Hrvatska mora biti na EURO-u. Konkurencija će biti strašna, Nizozemska je vrlo jaka, Talijani se moraju vratiti na veliku scenu, Nijemci pogotovo, Englezi imaju fantastičnu momčad, mladu, potentnu, brzu. Tu su, naravno, uvijek i Španjolci, pa Francuzi kao svjetski prvaci, Belgijanci i mi. Dakle, na EURO-u će igrati osam ubitačno jakih reprezentacija. U tom kontekstu realno je reći da moramo otići na EURO, a tamo što bude… To je moj cilj, to je moja ambicija. Poslije srebra u Rusiji moramo ostati u vrhu europskog i svjetskog nogometa. Mi smo kao viceprvaci svijeta favoriti i tako se moramo postaviti. Što se mene osobno tiče, ja sam trenerski maksimum postigao, bio sam među tri najbolja trenera na svijetu. To je teško ponoviti. Da, znam, reći ćete da je najbolje otići kad si na vrhu, ali ja pratim svoj osjećaj.
Nije u šoldima sve
Što kaže taj osjećaj?
– Da ostanem, da uživam u Hrvatskoj. Sedam godina sam bio vani, bez Božića, bez Nove godine, bez ljeta, bez mora… Bez ičega. Meni je toga dosta. Osjećaji kažu da treba uživati u ovim lijepim trenucima. Nije sve u novcu, ne trčim za njima, želim provoditi više vremena s obitelji, s prijateljima, želim uživati u Hrvatskoj. Ako svi odemo iz Hrvatske, tko će tu ostati?
Hrvatska reprezentacija je, između ostalog i vašom zaslugom, u 2018. godini promijenila nogometnu hijerarhiju, ali ne samo nogometnu…
– Znate što je fascinantno, poslije našeg srebra u Rusiji Hrvatska je u idućih mjesec dana osvojila sedam ili osam medalja. To je strašna stvar. Na tom našem elanu nastavili su dobre rezultate ostvarati i reprezentacije u drugim sportovima, klubovi također. I Dinamo je slijedio naš put, išao iz utakmice u utakmicu ponizno i na kraju prezimio u Europi poslije 49 godina. Sretan sam što je ovaj naš veliki rezultat u Rusiji bio putokaz i drugima da mogu. To je ogroman dobitak, vjerujem da nas je to naše srebro promijenilo, da smo postali bolji ljudi, jer… Mi smo Hrvatsku učinili boljom nego što je bila.
Nije baš najsretnije ako je veliki sportski rezultat najbolje što se jednoj zemlji može dogoditi?
– Možda, ali mi smo bili najbolji promotori Hrvatske u 2018. godini. Bez obzira što Hrvatska ima velikih ljudi i u medicini, znanosti, turizmu, glazbi… Nogomet je taj koji se najviše gleda i cijeni. To je privilegij nogometa, kroz nogomet možeš puno toga napraviti. Nas je u Zagrebu dočekalo milijun ljudi, to dovoljno govori.
S obzirom na popularnost koju ste stekli poslije uspjeha u Rusiji, vjerojatno biste dobro prošli i na izborima?
– Nije to moj svijet. Politika me ne zanima.
Bez obzira što su političari zbog vas itekako hrlili u Rusiju?
– Mislim da je normalno da predsjednica i premijer dođu na polufinale i finale svjetskog prvenstva ako tamo dospije reprezentacija njihove zemlje. Lijepo je bilo vidjeti predsjednicu u Moskvi, lijepo je bilo vdjeti da je cijela Vlada na sjednici bila u dresovima naše reprezentacije… To je dokaz da možemo. Najbitnije je da budemo puni pozitive, ne smijemo biti negativni. Taj pesimizam ubija Hrvatsku, moramo razmišljati pozitivno.
