MOSKVA Kave s hrvatskim izbornikom Zlatkom Dalićem postale su uobičajene poslije velikih pobjeda na Svjetskom prvenstvom u Rusiji. Ova je bila nešto kasnije. Svakako ne zbog dužeg spavanja poslije epohalne pobjede nad Engleskom… Nitko u noći sa srijede na četvrtak nije spavao u Moskvi… Nije ni Dalić.

– A kako ću… Mislim da nitko nije svjestan da je Hrvatska u finalu Svjetskog prvenstva. Kažu mi oni koji imaju iskustva s tim da ćemo to tek kasnije shvatiti. Ali… Možda je i bolje tako, ne odvlačimo si pažnju gdje smo i što smo, nego samo guramo dalje. Nismo svjesni, ni ja, ni igrači, valjda ćemo jednog dana biti. Ovo je povijest, nešto što će ostati zauvijek zapamćemo u svima nama, hrvatskom sportu i hrvatskom nogometu.

Što vam je prvo prošlo kroz glavu kad je sudac odsvirao kraj?

– Ne znam ni sam. Čekao sam taj posljednji zvižduk, da se malo opustim. Bio sam koncentriran na utakmicu pa je bio onaj prekid u zadnjim sekundama koji me malo mučio. Nisam puno razmišljao, ali sada… Cijeli taj naš put… Nismo govorili o finalu, nego smo išli korak po korak, nije bilo euforičnih i bombastičnih najava. Bili smo skromni i evo nas u finalu.

Kad ste već tu, sami ste rekli, nećemo puno slaviti, ostao je još jedan korak do raja?

– Idemo kao što smo išli svaku utakmicu. Danska, Rusija, sad Engleska. Ja stalno govorim igračima: »Dečki, napravili ste puno, ali to još nije to!«. Od prvog dana na pripremama gurao sam ih, neki su me malo i čudno gledali, ali sad su oni ti koji guraju mene. Kažu mi: »Spremni smo, možemo mi to!«. Možda je baš to moja najveća dobit. Zaista, sve su to zasluge igrača, to njihovo zajedništvo i to koliko su homogeni.

Kako možeš?

Rekli ste poslije utakmice da mnogi ne bi nastupili da se nije radilo o polufinalu svjetskog prvenstva?

– Raketa je imao temperaturu, što nismo nikome govorili, dva dana je primao infuziju. Pa Lovren, Suba, Šime, svi su imali neki svoj problem. Reba je u 11.30 rekao da ne može igrati. A kad sam u zadnjih pola sata htio mijenjati, svi su mi od reda, koga god sam pitao, rekli da mogu, da ih ne vadim iz igre. Kako možeš?! To je ono na što sam ponosan!

Što ste igračima rekli na poluvremenu?

– Moja praksa je da najprije šutim pet, šest minuta dok se oni smire. Evo, doktor Nemec mi je svjedok… Ovako sam rekao: »Dečki, nastavite igrati nogomet, uživajte!«. Rekao sam da ne smiju biti nervozni, da ne smiju gubiti glavu, da forsiraju pas jer smo puno bolja momčad. Nisam želio da prihvatimo njihov način igre napucavanja, nisam želio da nepotrebno ulaze u incidente. Izašli su na teren, čekali Engleze i drugo poluvrijeme stvarno odigrali fantastično. Isto to ću im reći i prije utakmice s Francuskom: »Istrčite na teren i uživajte u nogometu!«.

Što se dogodilo na početku?

– Ne, ne bih rekao da je to grč. Dogodio se prekid iz kojeg smo primili gol. Noge su se odsjekle malo, no ne bih rekao da smo mi bili loši, ipak su nam suprnici bili Englezi, a ne bilo tko. Teško se bilo vratiti nakon gola, pokušavali smo, ali nije to išlo tako lako. Više smo otvarali desnu stranu, Rebu i Šimu, nego lijevu gdje su bili Strina i Perja, pa smo se tu malo gubili. Pa smo forsirali centaršuteve, a ne možemo to raditi protiv stopera poput Stonesa i Meguirea.

Imali ste puno strpljenja s Perišićem, koji do polufinala nije bio na optimalnoj razini?

– Imao sam dvije ideje protiv Engleza. Prva je bila početi s Badeljom, sa četiri vezna, želio sam posjed, u tom slučaju Mandžo i Rebić bi bili u špici. Druga varijanta je bila ona kao protiv Argentine. I tu smo vagali, razgovarali što bi bilo za nas najbolje. Zaključili smo, sad je polufinale, ako smo Perišića čekali dosad, čekat ćemo ga i dalje. Njemu je samo trebao gol, bljesak, na dva zadnja prvenstva je nosio Hrvatsku, on je igrač koji vrijedi i kojeg se isplati čekati. Naučio sam ne donositi odluke preko koljena i to se isplatilo.

Ja nisam Ćiro

Fizioterapeuti su uoči utakmice radili prekovremeno?

– Doista im se moram zahvaliti, ljudi rade najteži posao. Masiraju tko zna koliko, nose stvari, sele se, koliki su samo teret podnijeli… Svaka im čast. A da mi nismo takav tim, ne bi bilo ovoga rezultata. Pedeset dana smo skupa, samo mi muški, nitko nikoga nije krivo ni pogledao. I ovaj rezultat je ishod svega toga.

Do nokaut faze natjecanja Hrvatska nijednom nije bila u rezultatskom minusu, a onda se u sve tri utakmice susrela s rezultatskim zaostatkom, ali na kraju pobjeđivala?

– Nimalo lako nije kad gubiš, pogotovo na ovom SP-u gdje je sve 1:0, 1:1, prekid, malo tko na drukčiji način rješava utakmice. To je njihov karakter. Svi koji nisu bli mentalno jaki otišli su kući, iako imaju kvalitetu. Ističem i da nijednog trenutka nismo gubili glavu i raspored. Obično kad primiš gol se raspadneš, primiš drugi i gotov si. Bilo me strah protiv Engleza da ne primimo drugi brzo.

Uspjeli ste nadmašiti Miroslava Blaževića. Od srijede ste vi hrvatski »trener svih trenera«?

– Meni je najbitnije da sam isti i ostat ću isti. Pit ću kavu gdje sam i prije pio, s ljudima s kojima sam se družio i prije. Nikad me to neće prebaciti. U životu sam se opekao nekoliko puta, pogotovo u Rijeci, gdje sam tako po glavi dobio… Ali ne možeš to znati dok ne prođeš. Ja sam to prošao, našao svoj mir i ništa me više ne može izbaciti iz takta. Jednostavno, godi to, kako ne, ali Ćiru nitko ne može nadmašiti. Ja nisam Ćiro, da bi bio Ćiro moraš biti kompletan, a ja nisam kompletan, ha, ha, ha…

U redu, ali ne možete poreći da ste tvorac najvećeg hrvatskog sportskog dostignuća?

– Je, je, k tome je napravljen u roku od šest, sedam mjeseci. Međutim, vjerovao sam u sebe, potom su to i igrači prepoznali… Ako oni vide da je uz njih netko tko im može pomoći, onda te prihvate, ako nisi taj, oni te eliminiraju. Možda je to moja prednost. Ja sam spreman prihvatiti ovo što kažete, ali meni to, ono… Svjestan sam toga da si kod nas začas u blatu.

Poštovanje

Je li vam se javio netko od bivših izbornika i čestitao?

– Je, razgovarao sam s Nikom Kovačem prije utakmice, Ante Čačić se javio porukama, Igor Štimac, svi su se javljali i javljaju se. Vidim da je svima drago, nisam sve poruke ni stigao otvoriti.

A »tata« Ćiro?

– S njim se čujem, on ne zna ovo na whatsapp, ha, ha, ha…

Jeste li s igračima na »ti« ili na »vi«?

– Kako god hoće. Nisam ja tu nikakav šef niti autoritet da me se boje.

Neki vas oslovljavaju sa Zlatko?

– Ne tražim to od njih, ne znači to meni baš ništa. Meni znači da kad kažem: »Napravi to«, da oni to i naprave. A hoće li mi govoriti »vi« ili »šefe« stvarno mi nije bitno. Nismo još kliknuli kako treba, još treba vremena, još je to friško, ali najvažnije je da ja poštujem njih i da oni poštuju mene. Znaju da sam ja šef, ali nikad nismo razgovarali da ja njih ne pitam što misliš i slično. I njima to odgovara. Imao sam u ovih sedam mjeseci tridesetak igrača na radaru, ali nisam zvao samo Luku i Raketu, zvao sam i Santinija i Čopa, pitao ih što i kako. Njima treba pažnja, ipak su to ljudi od krvi i mesa. Treba im netko tko će se o njima brinuti, pitati za njih. Mislim da je to normalno i ljudski, pogotovo u reprezentaciji, kad se ne viđaš s igračima svaki dan kao u klubu.

Je li vas zasmetala engleska arogancija i prepotencija uoči utakmice?

– Mene nije, svatko ima svoj način i stil. Rekao sam da ih poštujem, cijenim, ali rekao sam njihovim novinarima, ako se sjećate, razgovarat ćemo poslije utakmice.

Što vam je poslije utakmice rekao Gareth Southgate?

– Bio je jako korektan i svaka mu čast. Došao je, čestitao mi je, rekao da smo sjajna momčad. Za razliku od onog, kako se zove, Sampaolija. Southgate je gospodin. A ima i sjajnu momčad, vidi se da Engleska ima automatizme, sigurno će uskoro biti vrhunska momčad.

Tri ključne stvari

Jesu li bolji od Francuza?

– Ne znam Francuze još konkretno, ali Englezi su momčad koja ima glavu i rep sigurno. Mi smo im napadali vezu između Stonesa i Hendersona, ove druge smo puštali i pazili smo duge lopte na Sterlinga. Kane izlazi sa svoje pozicije, Sterling ulazi i tu ako stoperi zagucaju, gotov si. A tu nam nisu napravili nikakav problem, dok je protiv Švedske Sterling triput bio sam pred vratarom. Englezi imaju 24 informatičara, trojica su s njima, a 21 u Engleskoj. I sve su podatke o nama imali. A mi smo tu s ovim našima malo bolje izanalizirali njih nego oni nas!

Kakvo je stanje s rovitim igračima? Hoće li moći protiv Francuske?

– Pa nisu mogli ni protiv Engleske, a opet su svi igrali, ha, ha, ha…

I sad će opet svi htjeti igrati. Kako prosuditi što je subjektivno, a što objektivno?

– Ne, neće. Jako je važno da su oni svjesni da ne mogu. Reba mi je prije utakmice došao i rekao: »Nisam na 100 posto!«. Prije sastanka. Onda smo na sastanku rekli, ako ne može Reba, počinje Krama. Ako se netko osjeća nespremnim sigurno neće zatajiti. Jer… Oni su sada već postali takva grupa da ne mogu i neće dovesti suigrača u problem. Svjesni su da ne mogu igrati ako nisu 100 posto fit.

Što vas se posebno dojmilo u cijeloj ovoj ruskoj priči?

– Na startu ni ja sam nisam znao što sve možemo, jer sam do američke turneje proveo s njima samo pet, šest dana. Kad sam na američkoj turneji dao onaj intervju, rekao da to nije to što bih ja htio, da ne mogu stalno izbornici biti krivi, da moraju igrači neke stvari promijeniti, mislim da je to bila druga najbitnija stvar. Prva je bila ona moja »pressica« na aerodromu prije odlaska u Kijev i ta druga u Americi. Pa su me napali da što ja to govorim, kako mogu komentirati igrače koji igraju u »Juventusu« i »Milanu«, a da ja ne mogu biti ni na tribinama »Intera«. Kao, koji sam ja trener da komentiram Perišića. Što je suludo. No, rekao sam što moram reći, zato sam postavljen da kažem što je bilo dobro, a što ne. S igračima se mora znati što i kako. I oni to hoće čuti. Njima je puna kapa onih koji im govore da je bilo super. I moje su poruke shvatili. A treća stvar su prijateljske utakmice. Ne znam kako se biralo prije, ali mi smo birali najjače. Mi smo nakon pvih utakmica znali što možemo, a da smo nekog pobijedili 5:0, nastala bi euforija i dobili bismo lažnu sliku. I te prijateljske su bile velika stvar.

Nije to još »to«

Kad ste osjetili da je to »to«?

– Pa to još nije »to«, ha, ha, ha… No, poslije Nigerije se puno stvari posložilo. Svima nam je ta Nigerija bila najvažniji test. Da tu nismo uspjeli, bilo bi nam jako teško. Zato sam govorio da nam je Nigerija ključna.

Rekli ste prošli put da se nikoga ne bojite kada ste s pravim Perišićem. Jesmo li protiv Engleske gledali pravog Perišića?

– Ne! Dok nije dao gol, nije bio pravi. Kad je dao gol se digao, poslije pogodio vratnicu… Njemu treba samopouzdanje. Razgovarao sam s njim u srijedu prije ručka, rekao sam mu: »Perja, imaš moje povjerenje 100 posto, samo igraj…«. Imao je ne znam koliko nastupa u Italiji prošle sezone, ne ide ga, nije mu lako, ali bez povjerenja… Svatko treba neku podršku. Kao što je i ja trebam, tako trebaju i igrači, da netko stane iza njih i da ih gura kad im ne ide i kad ih tuku.

A podrška navijača?

– To može biti samo nama na ponos. Sada gledam slavlje u Splitu, mi tamo ne možemo igrati utakmicu, a cijeli grad je na nogama! Tko je onda tu lud? Cijeli je Split gorio, riva… Tko ima pravo reći da mi nećemo igrati u Splitu? Hrvatska je reprezetacija svih ljudi, od Vukovara, Rijeke, Dubrovnika, Splita, Livna… Slažem se da ima stvari koje možda nisu dobre, ali rješavajte to drugdje, a ne preko reprezentacije. Dečki koji su to prošli, Ladara i Mrma, kažu da mi ne možemo zamisliti što je to doma.

Što je to što je gubitničku Hrvatsku, koja nije prolazila u napetim utakmicama na velikim natjecanjima, premetnulo u pobjedničku?

– Kao prvo, sreća. Bilo je sitnica… Da su Englezi dali drugi gol u onoj situaciji kad je bilo teže promašiti… Fortuna je jako bitna, poljubila nas je u nekim situacijama. No, sreća prati dečke jer su bili hrabri i zaslužili su to. Pokazali su želju, volju i energiju i zaslužili poljubac sreće. A kad su to već jedanput okrenuli, rekli su si, možemo opet. Nisu se predavali, nisu gubili glavu… No sreća je bila da nismo primili drugi gol kad smo bili u nokdaunu. Na kraju nam se sve poklopilo super.

Čvrsto na zemlji

Francuzi su svoj zadnji finale izgubili, na Europskom prvenstvu prije dvije godine kod kuće protiv Portugala, Deschampsu su i dalje vjerovali i opet ih je odveo do finala?

– Sad ćemo se baciti na proučavanje Francuske. Ovo što moj stožer ostvaruje, ne može bolje. Zato mi je jako bitno da su oko mene ljudi koji su prije bili u reprezentaciji, Dražen, Ola i Mrma. Pomoćnici jednostavno moraju biti iz kruga reprezentacije, moraju imati to iskustvo. Ja ga nisam imao jer nisam bio ta igračka razina. I jako mi puno pomažu. Prenesu igračima svoje iskustvo i emocije, drugačije je kada ti to kaže netko tko je to prošao. Zato sam ja na njima inzistirao, a ne zato što je netko moj prijatelj. Ne treba mi da mi odradi neku vježbu, nego kompletno pomogne.

Kolika je za vas razlika hoćete li se vratiti u Hrvatsku kao prvi ili kao drugi?

– Rekao sam igračima, lakše je biti prvi nego treći! I velika je razlika. Ne smijemo razmišljati da smo zadovoljni što smo u finalu. Ako postanemo prvaci mi smo povijest, nedostižni, besmrtni, ne znam koju riječ da izaberem, možemo se svi oprostiti. No, ako ostanemo drugi moramo biti stvarno ponosni na sve što smo napravili jer dali smo sve od sebe. U tom segmentu nema velike razlike.

Pa nećete se valjda oprostiti ako postanete svjetski prvaci?

– O tome ću kada dođe…

Pljušte li već možda ponude?

– O tome upće ne razmišljam. Nikad nisam. Rekao sam i ovdje, neću ugovor, što će mi ugovor. Osvajao sam prvenstva, kupove i superkupove u Aziji, bio u finalu tamošnje Lige prvaka i sad sam u finalu Svjetskog prvenstva.

Luka Modrić kaže da je zamišljao već tisuću puta kako diže u vis pokal za prvaka svijeta, jeste li i vi?

– Daj Bože da ga digne i bude najbolji igrač prvenstva. To je zaslužio. A ja nisam o tome razmišljao. Netko od nas ipak mora biti taj koji će ostati na zemlji. Ako svi piju, netko mora biti da ne pije. Netko mora ostati normalan, ha, ha, ha…