In memoriam

Posljednja igra nezaboravnog šarmera Šekija

Igor Duvnjak

Šeki u danima kada je oduševljavao publiku širom bivše države

Šeki u danima kada je oduševljavao publiku širom bivše države

Šekularčev je nogomet, naime, bio praznik za oko i za dušu, riječ je o nogometnom boemu kakav je bio i Mandekić, trubaduru driblinga, koji kao da je s loptom na travnjaku nemoćnim suparnicima pričao viceve na radost publike koja ga je hrlila pratiti gdje god da se igralo i čiji je bio veliki miljenik. 



RIJEKA Puni se stalno »Galerija poznatih« koji tu stižu sa ovog svijeta, popunjavaju mjesta kojih uvijek ima. Nedavno su se tamo preselili Jakša Fiamengo i Ivo Grgurević sada im se pridružio Dragoslav Šekularac, bivši jugoslavenski nogometni reprezentativac, jedna od najvećih zvijezdi u povijesti nogometa na terenima bivše države. Velikan je preminuo u Beogradu u dobi od 81 godine. Najveći dio karijere odigrao je u Crvenoj zvezdi s kojom je osvojio sedam naslova državnog prvaka i pet kupova, za prvi sastav »crveno-bijelih« debitirao je 1955. godine i za 11 godina u klubu odigrao 470 utakmica i postigao 119 golova.


Beogradski klub se volio dičiti svojim asovima, a on je među petioricom koja su imala status »Zvezdine zvezde«, to su redom bili Rajko Mitić, Dragoslav Šekularac, Dragan Džajić, Vladimir Petrović Pižon i Dragan Stojković Piksi. Za reprezentaciju Jugoslavije Šekularac je pak odigrao 41 utakmicu i postigao šest golova. Bio je član reprezentacije koja je na Olimpijskim igrama u Melbourneu 1956. osvojila srebrnu medalju, a 1960. godine je s Jugoslavijom osvojio drugo mjesto na prvom Europskom nogometnom prvenstvu igranom u Francuskoj. Posebna epizoda je Svjetsko prvenstvo u Čileu 1962. godine na kojem je osvojeno četvrto mjesto, a legenda o toj reprezentaciji, sastavu Šoškić, Durković, Jusufi, Radaković, Marković, Popović, Šijaković, Šekularac, Jerković, Galić i Skoblar ide »s koljena na koljeno« do naših dana. U Rijeci se zanavijek prepričava gol igrača Rijeke, Riječanina Pere Radakovića, na kojim je u četvrtfinalu 1:0 eliminirana Njemačka.


Njoko i Šeki


Kada smo već kod Rijeke, tu je imao svog favorita, u danima slave je za našeg poznatog sugrađanina Sanjina Mandekića – Njoka govorio »To je moj nasljednik«. Šekularčev je nogomet, naime, bio praznik za oko i za dušu, riječ je o nogometnom boemu kakav je bio i Mandekić, trubaduru driblinga, koji kao da je s loptom na travnjaku nemoćnim suparnicima pričao viceve na radost publike koja ga je hrlila pratiti gdje god da se igralo i čiji je bio veliki miljenik. U to su se njegovo majstorstvo mogli uvjeriti ljudi i u Rijeci već kada je završio karijeru i kada su on i njegov davni reprezentativni suigrač Joško Skoblar zaigrali na jednoj malonogometnoj predstavi i oduševili ljubitelje efektnih poteza. Skoblar nam je nedavno izjavio da je Šeki bio glavni u onoj slavnoj generaciji »Čileanaca«. Koliko je dugotrajan sjaj njegove popularnosti ovdje govori i činjenica da u Rijeci ima mladića od oko 25 godina kojima je nadimak jednostavno – Šeki.Šekularac, rođen u Štipu 1937. godine, školovao se u Beogradu, gdje ga je Dimitrije Milojević, nekadašnji igrač BASK-a, trener i novinar »Politike«, primijetio u dvorištu Druge muške gimnazije. Već sa 16 godina zaigrao je za prvu momčad Crvene zvezde, a godinu dana kasnije taj veliki talent debitirao je u reprezentaciji Jugoslavije. U Čileu je 1962. godine igrala polufinale, a Šeki je izabran u idealnu momčad prvenstva. Kada je bio u zenitu počeo si je zabijati autogolove radi kojih nije dostigao sve što je po znanju mogao, nešto slično kao i veliki Garinča iz ondašnjeg Brazila. Samo mjesec dana nakon Mundijala, naime, kada je Zvezda igrala u Nišu s Radničkim, toliko mu je zasmetalo suđenje suca Pavla Tumbasa da ga je jednostavno izudarao. Bio je to veliki skandal, nije mu pomogao ni status »Zvezdine zvezde«, kažnjen je sa 18 mjeseci suspenzije. Ostao je bez »Zlatne lopte«, za koju je navodno bio glavni favorit, a i bez izglednog bogatog međunarodnog transfera. Bio je dobra srca, volio je pomagati siromašne, ali i escentričan te se prepričavalo kako briše cipele s novčanicama znatne vrijednosti. Gazda Juventusa, slavni Agnelli, je inače tada želio dovesti Šekija u Torino, nudio je u ona doba rekordnih 600 tisuća dolara, no transfer se nije dogodio.

Za raju


– Naredili su mi su mi da ostanem i zabavljam radničku klasu – govorio je svojedobno Šekularac o tome.Bilo kako bilo Juve je umjesto njega angažirao Omara Sivorija. On je pošao kasnije na razne strane adrese, a na sebe je podsjetio po povratku kada je zakratko 1968. godine zaigrao za OFK Beograd u društvu s drugim velikim majstorom Milošom Milutinovićem. Poslovično poluprazne tribine na Karaburmi su odjednom bile nakrcane onima koji su htjeli vidjeti poteze nezaboravnih majstora koji su uvijek »igrali za raju«, a neka taktika ih nije puno zanimala.

Okušao se nakon karijere i u trenerskom poslu, kao trener Crvene zvezde s kojom je bio osvojio duplu krunu, dolazio je na pripreme u Rijeku, kada su »crveno-bijeli« igrali na Krimeji. Vodio je uzbudljiv život, a kocka mu je bila strast, uostalom svojevremeni beogradski razgovor za naš list nam je zakazao baš ispred kockarnice. Kada smo ga nakon razgovora htjeli i mi počastiti pićem, samo je uzvratio »Šekiju nitko ne plaća piće, to mi donosi maler«. I te riječi govore o stanju duha tog vječitog dječaka s loptom s kojim se u svojim mladenačkim beogradskim danima na terenu i izvan njega družio slavni zagrebački nogometaš i novinar Miroslav Rede. Šeki je sada odigrao i svoju posljednju igru i odjurio u legendu.




– Nema sumnje da će Dragoslav Šekularac zauvijek biti zapamćen kao jedan od najvećih u povijesti nogometa, a svi oni koji su ga imali čast upoznati i s njim bar jednom razgovarati, zauvijek će ga čuvati u najljepšem sjećanju – stoji nakon svega u oproštajnoj poruci njegova kluba, Crvene zvezde.