Naši političari, nacionalni sportski savezi i klubovi nisu se pretrgli od želje da sudbinu sporta riješe poreznim olakšicama za financijere klubova i saveza, što je Mađarska učinila još 2011.
Uglednog zagrebačkog odvjetnika Sašu Pavličića Bekića mnogi pamte kao disciplinskog suca HT Prve lige koji je sredinom travnja ove godine kaznio El Arabija Hilala Soudanija jednom utakmicom neigranja uoči derbija »Dinama« i »Hajduka«. Nije na odmet podsjetiti da je prije toga modri Alžirac na utakmici s »Lokomotivom« udario Luku Capana džonom u koljeno za vrijeme prekida igre, a sudac Tihomir Pejin nije imao hrabrosti za vađenje bilo kakvog kartona.
Iako nikada nije krio da je navijač »Dinama«, Pavličić Bekić povukao je jedini pravedan potez, zbog čega je na kraju prošle sezone ekspresno maknut s funkcije disciplinskog suca.
Tada je postao poznat široj javnosti, ali taj 47-godišnji odvjetnik nije novo ime u hrvatskom sportu. Iza njega je dugi niz godina uključenosti u razne pore sporta, prožetih pozitivnim rezultatima. Budući da je pravnik koji razumije i odlično poznaje sportsku problematiku u ovoj zemlji, Pavličić Bekić već jako dugo ukazuje na nedostatke aktualnog Zakona o sportu.
– Svi koji su se ovih godina »bavili« tim zakonom, bazirali su se na dvije osnovne strane. Na jednoj je bila glavna premisa »kako maknuti Zdravka Mamića iz hrvatskog nogometa«, a na drugoj »ako ga ostaviti da i dalje bude vodeći čovjek hrvatskog nogometa«, objašnjava Pavličić Bekić.
Na što time ciljate?
– Već tri godine slušam političare kako objašnjavaju da će novi Zakon o sportu dovesti do toga da se Mamića napokon makne iz nogometa, mada tamo nema niti jednog članka koji bi mu negdje naškodio. I bili su toliko nagli u tome, da su pogriješili pa ih je HNS, da budem slikovit, dočekao na volej. Čelnici HNS-a tada su sve stopirali, navodeći da se novi Zakon o sportu ne odnosi na njihovu organizaciju, jer je u tom prijedlogu zakona, koji je na koncu i usvojen, navedeno da se isti neće primjenjivati na one sportske saveze koji u najvišem rangu natjecanja nemaju više od pedeset posto profesionalnih klubova. Pritom je zaboravljeno da HNS ima četiri prve lige, mušku, žensku, futsal i nogomet na pijesku, zbog čega nije mogao biti podložan novom zakonu. Predlagači zakona još su bili toliko bahati da se nisu udostojili nekim amandmanom to izmijeniti.
Nitko nije imao sluha
Je li to jedini nedostatak novog Zakona o sportu?
– Sve to bilo je pogrešno. Naime, Zakon o sportu je trebao upravo to i biti, Zakon o sportu. Međutim, ti ljudi bavili su se samo HNS-om i Mamićem, uopće ne vodeći računa o stvarnim problemima hrvatskog sporta. I tada su, kao i sada, osnovni problemi bili preživljavanje i očuvanje kompletnog hrvatskog sporta, koji nisu od jučer. Uporno sam na raznim tribinama i u sportskim emisijama ukazivao na to da nigdje nema rješenja niti pokušaja rješenja financiranja sportskih klubova, ali nitko za to nije imao sluha.
Što mislite o radu Janice Kostelić na funkciji državne tajnice za sport?
– Ona je posebna priča. Janica dobro radi za hrvatski sport, a ljudi o tome ne znaju skoro ništa. Jednostavno je nevjerojatno kako je neprimjetno prošla činjenica da je Janica uspjela izboriti stopostotno povećanje nagrada za hrvatske osvajače medalja na svjetskim i europskim natjecanjima te Olimpijskim igrama. Smatram da je to izuzetno velika stvar za naš sport. Kada se te nagrade, koje su u odnosu na druge zemlje bile male, povećaju za sto posto, tada jedino ostaje mogućnost da hrvatski sportaši skinu šešir i zahvale Janici Kostelić koja se za to izborila.
No, nedavno je pokrenuta »Opatijska inicijativa« koja se bavi upravi tim problemom. Kako gledate na taj potez?
– Siguran sam da Damir Mišković i njegovi suradnici imaju dobre namjere, ali bilo je žalosno i smiješno vidjeti taj skup u Opatiji, jer tamo su se našli predstavnici HNS-a, HKS-a i drugih nacionalnih saveza koji godinama nisu radili apsolutno ništa da bi se bilo što izmijenilo. Odjednom su svi oni strašno zainteresirani za to i nude veličanstvena rješenja. Pritom je upravo HNS dopustio da propadnu sredine i klubovi bogate tradicije, kao što su »Šibenik«, »Varteks«, »Zadar« »Marsonia« itd… HKS je istu stvar napravio u slučajevima »Kvarnera«, »Šibenke«, »Splita«, »Zadra« itd… Koliko je samo mladih sportaša bilo zakinuto njihovom propašću, a niti savezi niti država nisu pokazali interes i nudili odgovarajuća rješenja. A, vjerujte, sve se moglo riješiti upornošću. Sada također traže od države da ona sama riješava i spašava ono što savezi svojom pasivnošću godinama nisu bili u stanju sami napraviti.
Vi vjerujete da rješenje nije toliko kompleksno?
– Moj prijedlog je i tada, prije nekoliko godina, a i danas bio da se tvrtkama i poduzetnicima omogući olakšica kod oporezivanja ako financiraju sportske klubova i saveze. Nije li logično da se njima omogući da šezdeset-sedamdeset posto svoje dobiti usmjere u sport i na taj način mu pomognu? Klubovi i savezi ionako će taj novac kasnije uplatiti u državnu blagajnu putem doprinosa i odgovarajućih poreza. Da je samo jedan od tih saveza koji sada odjednom pokazuju interes za klubove malo pogledao u europsku praksu, uočio bi, recimo, mađarski model.
O čemu se točno radi?
– Mađari su tijekom ulaska u Europsku uniju vidjeli da postoji očiti nesrazmjer razvijenosti sporta između gradova. Shvatili su da im se događa nagla centralizacija, a to je uništavalo nekad moćne klubove koji nisu iz Budimpešte. Nakon godina analize, 2011. su donijeli Nacionalnu strategiju za razvitak sporta i u tom dokumentu su apostrofirali način financiranja sporta, pri čemu su tvrtkama i poduzetnicima, odnosno velikim poreznim obveznicima, omogućili poreznu olakšicu doniranjem sponzorstava od oporezivih prihoda i porezne obveze poreza na dobit u visini od sedamdeset posto. I to i u godini donacije, i u iduće tri godine. Europska komisija je bila oduševljena takvim modelom i navela je da je ta državna potpora potpuno sukladna članku 103 Ugovora o financiranju Europske unije. To je bilo neopisivo važno, jer Europska unija time je dala svoj blagoslov spašavanju mađarskog sporta.
»Slučaj Soudani« donio vam je veliku podršku sportske javnosti, ali je i označio kraj vašeg angažmana u HNS-u. Kako komentirate aktualnu situaciju u HNS-u koji se već dugo vremena pokušava izolirati od te iste sportske javnosti?
– Nedavni izbor za predsjednika HNS-a koji je implementiran tako da se onemogući bilo koju kvalitetnu osobu u izlaganju svog programa nije dobar. Legitiman jest, jer tako stoji u statutu HNS-a, ali time se samo stvara nepotreban animozitet. Također nije dobro da HNS o svemu izdaje samo priopćenja, odbijajući svaki oblik polemičke rasprave. Kakva je poruka javnosti ukoliko se ne želi sudjelovati u emisijama i debatama? Tu se radi ili o nesposobnosti izražavanja i branjenja svojih stavova ili o bahatosti. Smatram da u HNS-u ima dobrih i kvalitetnih ljudi koji bi stavove te organizacije morali jasno i kvalitetno iznijeti pred javnost.
Niti jedan sportski savez nije udruga ljudi koji tamo rade, već je isključivo hrvatski u cjelini. Ta izoliranost sigurno nije dobra. Na primjer, kao disciplinski sudac HNS svoje odluke donosio svake srijede u 12 sati. Mediji i navijači mogli su me slobodno kontaktirati i svima sam bez problema iznosio svaki stav oko odluka za koju je javnost pokazala interes. Vjerojatno sam zbog toga i imao toliku podršku javnosti kada je odlučeno da više nisam disciplinski sudac.
Smatrate li da se isto može bezbolno napraviti i u Hrvatskoj?
– Naravno, za takvu implementaciju u hrvatski Zakon o sportu mora postojati koordinacija s Ministarstvom financija i Poreznom upravom. Samo takvom sinergijom možemo doći do željenih rezultata i izmjene tog zakona. To je jedina prava reforma Zakona o sportu. Međutim, naši političari, nacionalni sportski savezi i klubovi nisu se pretrgli od želje da se to riješi na taj način. Mađarska je, dakle, implementirala tu Nacionalnu strategiju u svoje zakonodavstvo još 2011., pa je jasno da se naši savezi, koji se sada busaju u prsa brigom za sport, nisu potrudili napraviti nešto kvalitetno u tom smjeru. Izuzetak je, na primjer, »Cedevita« koja kvalitetnim prijedlozima traži izmjene Zakona o sportu. Smatram da se tu mnogi trebaju ugledati na »Cedevitu« jer to nije nikakav privatni klub. Oni imaju jakog sponzora, a upravo to je problem hrvatskih klubova i saveza.
Nepovoljna situacija s nacionalnim tv kućama
Opet, činjenica je da većina hrvatskih nacionalnih liga i natjecanja ima vrlo malu gledanost, zbog čega mnogi smatraju da je financiranje sporta besmisleno. Što kažete na to?
– Svakako se mora istaknuti da je naša sportska kultura na najnižim granama. U tom smislu, ako hrvatski građani napokon ne shvate da trebaju plaćati ulaznice za sportske priredbe, izmjena Zakona o sportu bila bi uzaludna. Isto tako, klubovi svojim radom moraju pridobiti građane upravo za to da se te ulaznice plaćaju. Mnogi klubovi, poput, na primjer, »Dinama«, »Hajduka« i »Cibone«, lakonski objašnjavaju da ljudi u Hrvatskoj nemaju novaca za plaćanje ulaznica. To je velika zabluda. Proteklih godina u Zagrebu su bili održavani koncerti gdje je najniža cijena ulaznice iznosila 200 kuna, a najskuplja 1.500 kuna. Svi ti koncerti bili su rasprodani, a Arena Zagreb, recimo, prima osamnaest do dvadeset tisuća posjetitelja. I ne radi se samo o stranim, već i o hrvatskim izvođačima, poput Parnog valjka ili Tonija Cetinskog. To znači da su ljudi željni zabavnih sadržaja i spremni su za njih platiti. Međutim, čelnici sportskih klubova smatraju da je lakše prodati igrača nego se pomučiti i dovesti čim više ljudi na utakmice. A tada i sponzori lakše dolaze i daju novac. No, prije svega toga slijedi teški rad.
Klubovi, pak, tvrde da ih u tome koči zastarjela sportska infrastruktura i očekuju od države da nešto poduzme. Može li se taj problem riješiti?
– Sada svi navode da im je osnovna briga izgradnja stadiona i dvorana, a ja imam dva pitanja. Gdje su bili svih ovih godina? Postoji li strategija izgradnje kvalitetnih stadiona i dvorana? Da je netko pokazao interes, sve to moglo je biti jednostavno napravljeno svih ovih godina. Tu mislim i na nacionalne sportske saveze, i na državu. Na primjer, postavljanje travnjaka s kombinacijom umjetne i prave trave, ne računajući Maksimir, Rujevicu i Poljud, košta maksimalno tri milijuna eura. Da se to htjelo napraviti svih ovih godina, to bismo danas i imali. O navodnom kampu HNS-a na Sveticama ne želim uopće niti govoriti.
Uvjereni ste da svi problemi hrvatskog sporta proizlaze iz, blago rečeno, inertnosti klubova i saveza?
– Indirektno, tu postoji i nepovoljna situacija s nacionalnim televizijskim kućama. Pokušajte se sjetiti kada ste na malom ekranu mogli vidjeti utakmicu, recimo, rukometaša »Zameta«. Sada se, pak, na jednoj televiziji itekako reklamira Europsko prvenstvo u rukometu. Pa netko je valjda morao proći klubove naše Premijer lige da bi se došlo do reprezentacije koja sada »puca« na europsko zlato?! Na žalost, kod nas su temelji sporta na kojima počivaju međunarodni uspjesi zapostavljeni na svim razinama.
