RIJEKA Na današnji dan prije 52 godine u dobra spominjanja otišao je Pero Radaković. Jedan od najvećih nogometaša u povijesti riječkoga nogometa, reprezentativac bivše države koji je postigao odlučujući pogodak na Svjetskom prvenstvu u Čileu 1962. godine u pobjedi Jugoslavije nad Njemačkom. Pogodak veznjaka Rijeke bio je vrijedan polufinala Mundijala! Jugoslavija je turnir zaključila na četvrtom mjestu, a Radaković ušao u legendu. Snimci Perina pogotka obišli su svijet, baš kao što je njegova nenadana smrt, nakon što mu je pozlilo na treningu na Kantridi, bolno odjeknula ne samo u Rijeci i okolici već po cijeloj bivšoj državi.

O karijeri, životu i smrti legendarnog Pere pisao je između ostalih u svojem “Điru po Korzu” doajen riječkoga sportskog novinarstva, bivši novinar Novoga lista, a sada umirovljenik Mišo Cvijanović. Prenosimo u cijelosti njegov uradak objavljen u Novom listu u lipnju 2012. godine:

“Na današnji dan, prije pedeset godina, 10. lipnja 1962., u Santiagu u Čileu, pred 55.000 gledatelja, jedan je plavokosi dvadesetšestogodišnjak postigao što nijedan drugi riječki nogometaš prije i poslije njega nije. Pogotkom odlučujućim, silovitim i neobranjivim, lijepim i nezaboravnim, svoju je reprezentaciju odveo u polufinale Svjetskog prvenstva. Iako mu postizavanje golova nije bila primarna zadaća. U jednom od najljepših nogometnih sistema, 4–2–4, plavokosi je nogometni umnik, odgovorno i borbeno, znalački, s maestralnim žonglerom Šekularcem, gradio igru ravnu šampionskoj brazilskoj.

Pogodak za sva vremena

Milan Galić, ratno siroče, dijete đačkih domova s morem petica u školskim svjedodžbama i postignutih golova na juniorskim utakmicama, a poslije nogometne karijere u »Partizanu«, inozemstvu i reprezentaciji ugledni pravnik u Nogometnom savezu Jugoslavije, sada sedamdesetčetverogodišnji umirovljenik, nikada nije zaboravio tu sudbonosnu 85. minutu:

– Prodirao sam po desnoj strani, uspio se odhrvati Schultzu i ubaciti loptu između ivice kaznenog prostora i jedanaesterca. Na nju je svom brzinom natrčao PeroRadaković i iz punog trka uputio strahovit volej udarac. Fahrian se izvio zrakom, ali je u tim djelićima sekunde lopta već završila pod prečkom, u mreži. Vladica Kovačević se od radosti bacio i zakoprcao u mreži, koju samo što nije rasparala Perina lopta, a svi mi ostali poletjeli smo u zagrljaj majstorskom strijelcu.

Jugoslavija – SR Njemačka 1:0! A samo nekoliko trenutaka prije toga Radaković je u sudaru sa Szymaniakom ozlijedio glavu i nastavio igrati s bijelom »čalmom« oko glave. Peri zahvaljujući reprezentacija Jugoslavije je u Čileu napokon razbila »njemački kompleks«, koji ju je u četvrtfinalima ’58 i ’62 slao kući prije kraja svjetskog prvenstva. Snimci tog Perinog pogotka tog su dana obišli svijet.

Barba Karlo, sior Renato i gospon Nikola

Pero Radaković rođen je 22. veljače 1937. u čestitoj sušačkoj familiji. Oskuđe poslijeraća blažili su krpenjača, gumena bala i poneki fuzbal – prava kožnata nogometna lopta. Mali je bjondo blijeda lica ubrzo postao junakom sušačkih igara na miće goli, najčešće na Gimnazijskom trgu. Karlo Bralić, u mladosti i sam nogometaš, a poslije samozatajni i vrijedni član uprave »Kvarnera« (poslije »Rijeke«), jednog je dana rekao legendarnom uredniku sportske rubrike »La Voce del Popola« i jednom od vođa kluba s Kantride, sior Renatu Tichu, mom prvom uredniku: »Cio, Vecchio, ima na Sušaku jedan mali bjondo, moraš ga odvesti u »Kvarner«!«. Nikola Duković, prijeratni vrhunski zagrebački nogometaš, »Građanskog« i HAŠK-a (s kojim je kao suigrač slavnog Ice Hitreca 1938. bio i državni prvak), prvi Perin trener, uman i duševan, odveo je Perin dar do najsjajnije igračke razinu. Tri finala »Kvarnerske rivijere«, poslije trećeg, 1957., pobjednički pehar u Perinim rukama. Najmlađi, ubrzo i ponajbolji prvotimac i kapetan»Rijeke«, jugoslavenski B (dvaput – 1 gol) i A-reprezentativac (19 puta, od toga 16 pobjeda, prvih 12 u nizu(!), uz 3 pogotka). Peru su cijenili i voljeli i suigrači i suparnici, obožavali i navijači i novinari.

Nogometni plemenitaš

Vrhunski tehničar, ali i stabilan u duelima, sjajan u igri glavom i oduzimanju lopte, vrstan graditelj, ali nerijetko i maestralan strijelac. I sportaš iznad svega, nogometni plemenitaš. U Perinoj sam igri nedjeljom na Kantridi, tamo ispod grota, uživao kao školarac; kad’ bi sutradan prošao Korzom šaptali smo: »Ide PeroRadaković!«. Kao maturant Prve riječke hrvatske gimnazije igre Perine »Rijeke« počeo sam pratiti iz novinarske lože, ocjenjivati ga, hvaliti s pokrićem, objavljivati karikature njegovog karakterističnog lika. U toj Perinoj posljednjoj punoj prvenstvenoj sezoni (1964/65.) »Rijeka« je pod vodstvom Stojana Osojnaka s trenerske klupe i Pere Radakovića i Velje Naumovića na terenu, prvi put u povijesti »razbila veliku četvorku«. Osvojila četvrto mjesto ostaviviši za sobom »Dinama« za 8, a »Hajduka« za čak 11 bodova! A pobjeda je tada donosila dva boda! Jantoljak, Milevoj, Mugoša, Radaković, Šangulin, Vranković, Perčić, Lukarić, Gulin, Naumović i Vukoje… Čast po dvama jugoslavenskim i hrvatskim osvojenim kupovima, ali nijedna »Rijeka« nije igrala bolje i ljepše od te Perine.

Mnogoljudlje na Trsatu

Poslije te sezone Pero je počeo istinski pobolijevati. Višemjesečna stanka, odmaranje, pregledi, terapije… U sezoni 1966/67. u trećem je kolu, 4. rujna 1966. na Kantridi (protiv »Hajduka« 0:2) zbog iscrpljenosti otišao u svlačionicu već u 25′. Tada sam ga kao posljednji put gledao; otišao sam na studije u Zagreb. U prvenstvu Pero više nije zaigrao, a 17. rujna 1966. na Kantridi odigrao je svoju posljednju, prijateljsku, utakmicu protiv »Istre« (1:2); kažu da mu je to bila 408. utakmica u jedinom klubu u životu. Na Kantridi je neobavezno trenirao do kobnog 1. studenog 1966. kada mu je iznenada pozlilo. Suigrač Đoko Mugoša hitno ga je automobilom povezao prema riječkoj bolnici, ali je još na putu, na rukama uplakanog dobrodušnog masera Alfreda-Bobija Otmaricha, preminuo najslavniji riječki nogometaš svih vremena. Bilo mu je tek dvadeset i devet godina. Sljedećeg sam dana, vozeći se iz Studentskog doma »Sava«, »četrnajsticom«, na predavanja, na prvoj stranici »Sportskih novosti« pročitao najavu UMRO REPREZENTATIVAC RADAKOVIĆ i – nisam potražio taj tekst. Moj mozak nije želio shvatiti da je riječ o našem Peri. Toga dana poslije podne, na posljednji počinak na trsatskom groblju, Peru je ispratilo petnaestak tisuća uplakanih sugrađana. Uz pogreb legendarnog liječnika dr. Zdravka Kučića Rijeka nije upamtila tako mnogoljudan oproštaj.

Ime i prezime stadionu

Svega sam se toga spomenuo minule nedjelje, kada je na Kantridi i službeno svjetlo dana ugledao lijepi grafit, Pero u skoku, potaknut divnom fotografijom Ćuće Grabovca. Ponosni su bili »mali« PeroRadaković, supruga mu Dina i sin Andrej. Oh, da je to doživjela i dobra Seka, koja je do posljednjeg daha živjela samo za jedinu dvojicu muškaraca u svom životu, supruga i sina Peru! Opčinjeni su bili »bijeli« dječaci, treneri i upravljači, štovatelji, a ganuta škvadra Perinih suigrača iz juniorskih i seniorskih dana: E. Ravnić (Jantoljak), Vranković, Brnčić, Udović, Pavković, M. Tomljenović, Perčić, Zadel, Veselica, Nemaz i Osojnak. Pero i daleki dobri dani u nama grijali su nas poslije na tribinama Kantride, najljepšeg nogometnog stadiona na svijetu, koji bi NAPOKON morao dobiti ime Pere Radakovića, kao što se milanski diči Giuseppeom Meazzom, budimpeštanski Ferencom Puskasom, tršćanski Nereom Roccom, karlovački Brankom Čavlovićem-Čavlekom… Pero je to odavna zaslužio.”.