Orijentova ekipa iz 1974.: Žiković, Brnelić, Škrtić, Celić, Klevisar, Čalović (gornji red), Čohar, Veljačić, Volf, Kovačić i Malvić (čuče)
Od prvih dana na Omladinskom igralištu, kao mulac u Lokomotivi, potom na Krimeji u Orijentu, gdje je blistao u jakoj momčadi od 1969. do 1973. godine, preko Rijeke u sezoni ulaska u Prvu ligu 1974. godine, jedne od najjačih momčadi u stogodišnjoj povijesti Crikvenice, do kostrenskih dana u Pomorcu, pričao je svoju romantičnu napadačku priču ovaj osebujni igrač rođen 1949. godine, čovjek jednostavne, djetinje dobre naravi, »duša od čovika«.
RIJEKA Zoran Zoki Volf, kojega i danas sa sjetom spominju oni najstariji riječki ljubitelji profinjenih napadača, golgetera i brzonogih driblera, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća se na Krimeji našalio s Josipom »Škijom« Katalinskim, legendarnim jugoslavenskim centarhalfom Željezničara, strijelcem gola u majstorici sa Španjolskom u Frankfurtu kojim je izboren odlazak na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 1974. godine. Željezničar Milana Ribara, prvak Jugoslavije, gostovao je kod Orijenta, a Volf mu je prodao foru Pierina Pratija, slavnog driblera i strijelca Milana i Rome, s reprezentacijom prvaka Europe i viceprvaka svijeta i prvaka Europe s rossonerima. Osebujnom ljubitelju nogometnih viceva dolazila je lopta uz desnu aut liniju, a kada je na njega jurnuo Katalinski, Volf je ala Prati jednostavno propustio loptu kroz noge, izjurio je izvan terena, a lopta je prošla. Slavni »Škija« je uz smijeh gledatelja s tribina otišao u prazno, dok se Zoki se vratio u teren i pojurio prema golu. Zaboravit će se nakon tolikih desetljeća da je prvak Željezničar tada pobijedio Orijenta 1:0 golom slavnog Edina Spreče, ali je upamćena Volfova minijatura, samo jedna od kockica u mozaiku karijere ovog napadača koja nije bila bogatija zbog raznoraznih objektivnih i subjektivnih razloga.
Od prvih dana na Omladinskom igralištu, kao mulac u Lokomotivi, potom na Krimeji u Orijentu, gdje je blistao u jakoj momčadi od 1969. do 1973. godine, preko Rijeke u sezoni ulaska u Prvu ligu 1974. godine, jedne od najjačih momčadi u stogodišnjoj povijesti Crikvenice, do kostrenskih dana u Pomorcu, pričao je svoju romantičnu napadačku priču ovaj osebujni igrač rođen 1949. godine, čovjek jednostavne, djetinje dobre naravi, »duša od čovika«.
– S Bulevarda sam, tu sam se, kao i brojni tadašnji klinci, s loptom upoznavao na cesti, na ondašnjem popularnom Trgu ispred gimnazije, tamo sam počeo – kaže Zoki Volf. – Sanjin Njoko Mandekić me doveo u pionire Rijeke, ali nisam otišao na jedan trening, a trener je bio Tihomir Mrvoš, pa me poslije me bilo sram. Kako je pokojni šjor Lovrinović bio u Lokomotivi, pozvao me tamo. Iz juniora »lokosa« sam prešao u prvu momčad u riječko-pulskoj zoni. bila je to dobra momčad, sjetim se Ožbolta, Rudelića, Kostelića, »Dugog« Matkovića s Trsata, kasnije odličnog suca, zajedno smo išli u školu.
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU
