Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 26° 4
Sutra: 26° 26° 4
24. lipnja 2019.
Zvijezda s pokrićem

'Ne zanima me glamur, živim za obitelj': Ivan Rakitić nakratko nas je pustio u svoj privatni život

Ivan Rakitić priznaje da nije tipična nogometna zvijezda / Foto Marko CVIJANOVIĆ
Ivan Rakitić priznaje da nije tipična nogometna zvijezda / Foto Marko CVIJANOVIĆ
Autor:
Objavljeno: 7. veljača 2017. u 7:22 2017-02-07T07:22:00+01:00

U Gava Maru baš ništa mi ne može poremetiti potrebnu koncentraciju, tu sam pronašao svoj mir. Da, kao u onim najromantičnijim filmovima, žena, djeca i dva psa. Jer… Kad nisam na treninzima, utakmicama ili putovanjima, stalno sam za suprugom, djecom i psima, jer i oni su dio naše obitelji. Svi zajedno se igramo, šetamo… Svo svoje slobodno vrijeme provodim s njima

Gava Mar. Sunce se više nije moglo probiti kroz oblake koje je donijelo jugo s Baleara, krošnje palmi u dvorištima obližnjih vila počele su se savijati na sve strane, a more uzburkalo dovoljno snažno da šum valova nadjača mir i tišinu ležerna poslijepodneva. Prostrane pješčane plaže spokojno su čekale suton, rijetki šetači i trkači odrađivali posljednje kilometre svojih uobičajenih ruta, a hrvatski reprezentativac u redovima slavne »Barcelone«, Ivan Rakitić, u dvorištu svoga katalonskoga doma počeo pričati svoju priču iz Barcelone.

– Ha, ne bi se još moglo reći da sam Katalonac. Ne, nije da ne smijem priznati od žene koja je iz Seville, ha, ha, ha... Reći ću ovako, način života i, općenito, okruženje u kojem živimo sada je potpuno drukčije. Jedno s drugim nemaju dodirnih točaka. U Sevilli su ljudi kao kod nas u Dalmaciji, otprilike u ovom filmu: »Polako, sutra ćemo, ima vremena, nema žurbe, ajmo sjest’ i popit’ kavu…«. S druge strane, međutim, ljudi su u Sevilli jako gostoljubivi i druželjubivi, bliski jedni prema drugima, bilo da se znaju pet dana ili da se znaju pet godina. I jako su otvoreni, kao i naši Dalmatinci. I suosjećajni. Kad ti nešto treba, odmah ti daju ruku.

2395530

U Barceloni, ili općenito Kataloniji, ljudi su drukčiji. Recimo… Otprilike kao Švicarci, najviše naginju njima. Malo su suzdržaniji, nisu toliko otvoreni. Respektiraju jedni druge, ali uvijek drže jednu određenu distancu jedni od drugih. Rekao bih ovako: ne diraj ti mene, neću ni ja tebe. Imaju svoj krug ljudi s kojima su bliski i gledaju svoja posla. U Sevilli je drukčije, tamo šetaš ulicom i svi te pozdravljaju, ovdje niti ne pogledaju jedni druge. Zato je mojoj supruzi, kad smo tek doselili u Barcelonu, bilo teško. Razumio sam je tada, jer ipak je u Sevilli ostao velik krug njezinih prijatelja i obitelj koja je stalno bila uz nas.

Meni je bilo lakše, iako sam i ja s godinama tamo upoznao jako velik broj prijatelja i poznanika. Raquel je u Barceloni na početku nedostajao kontakt s ljudima, došli smo u grad u kojemu nismo nikoga poznavali, trebalo se priviknuti na novi ambijent. Upravo iz tog razloga smo na početku odabrali život u centru grada, željeli smo upoznati Barcelonu iz prve ruke, ali i upoznati nove ljude, otkriti neka mjesta gdje ćemo izlaziti i odlaziti. Priviknuli smo se na Barcelonu i Kataloniju i stvarno nam je dobro ovdje.

Susjed Mascherano

Živimo u Gava Maru, mjestu na katalonskoj rivijeri između Viladecansa i Castelldefelsa, gdje su svoj mir pronašli i neki moji suigrači, poput Messija i Suareza. Od suigrača je moj prvi susjed Mascherano, koji živi dvije kuće od mene… Dakle, mi obiteljski ljudi znali smo odabrati prioritete, nije slučajno da smo svi za život odabrali baš ovaj dio uz Barcelonu. Meni u Gava Maru baš ništa ne može poremetiti potrebnu koncentraciju, tu sam pronašao svoj mir. Da, kao u onim najromantičnijim filmovima, žena, djeca i dva psa. Jer… Kad nisam na treninzima, utakmicama ili putovanjima, stalno sam za suprugom, djecom i psima, jer i oni su dio naše obitelji. Svi zajedno se igramo, šetamo… Svo svoje slobodno vrijeme provodim sa svojom obitelji. Starija kći Althea je krenula u školu, to je još uvijek zapravo vrtić, ali u Španjolskoj to već nazivaju školom, a kod kuće smo više s mlađom kćerkicom Adarom. Obje obožavaju ići u zoološki vrt, pogotovo Althea. Obožava životinje i često smo tamo.

2395528

Ne skrivam se od naroda

Ja se nikad ne skrivam od naroda. Doduše, kad sam potpisao za »Barcelonu«, ljudi iz kluba savjetovali su mi koja mjesta je poželjno izbjegavati, ona na koja navijači i ljubitelji nogometa najčešće zalaze, gdje nema turista… Tako je bilo na početku, ali neka mjesta i dan danas izbjegavam. Ja, recimo, živim u Barceloni već treću godinu, a još nijednom nisam prošetao Ramblom, ali ni-je-dnom. Na Montjuicu sam bio samo dvaput. Lažem, prošao sam sve te znamenitosti, ali gledao sam ih s drugoga kata autobusa kad smo slavli trofeje, ha, ha… Samo tada. Bez obzira na činjenicu da igram u velikom klubu i da sam, ‘ajmo reći, jako poznat, ne želim promijeniti svoj privatni život. Dakle, ako supruga i ja želimo negdje prošetati s djecom, mi se i prošećemo.

"Slavni" rođendani i "Čovječe, ne ljuti se"

Evo, nedavno me na svoj 30. rođendan pozvao Luis Suarez i znam što odmah ljudi pomisle… Kakva li je to razuzdana rođendanska proslava bila, puna ne znam kakvog glamura i koječega. To je isto kada me ti pozoveš na rođendan, kažeš mi dođi iduće srijede u taj i taj restoran u osam navečer. Ni manje, ni više. Isto mu donesem dar kao i tebi, zabavljamo se i pričamo, družimo kao i svi ostali ljudi. Meni je jasno da cijeli svijet priča o Messiju, Suarezu i Neymaru, ali oni su momci kao i svi ostali. Nema tu ničega posebnoga. Evo, malo ljudi zna da mi između sebe na putovanjima igramo »Čovječe, ne ljuti se«, a svi bi rekli da se nogometaši uglavnom klade ili igraju poker, da se tu vrti ne znam koja lova. A cijela momčad »Barcelone«, otkako sam ja stigao, igra po cijele dane samo »Čovječe, ne ljuti se«. I pritom se maksimalno zabavljamo. Evo, igrali smo cijelim putem za Madrid, tamo i ovamo, i već idućega dana poslije utakmice protiv »Atletica« u svlačionici su počela podbadanja među nama u smislu: »Vidjet ćeš drugi put…«

Uvijek igraju iste četvorke, jednu čine tim menadžer Pepe Costa, Messi, Suarez i Mascherano, drugu Iniesta, Busquets, Jordi Alba i ja… Budući da su Sergio i Andres ozlijeđeni, ovaj su put uletjeli Aleix Vidal i Umtiti. Nisam ja odmah stekao status startera, čekao sam i ja da se oslobodi mjesto za mene u jednoj četvorci, ha, ha, ha… Zadnji put sam odr’o ove novajlije, ha, ha, ha…

U »Barceloni« se to igra godinama, počelo je one sezone kad se kod Guardiole osvojilo najviše trofeja i ostalo do dana današnjega. Kažu da ne treba mijenjati nešto što je dobro i što donosi uspjeh, ha, ha, ha… Fora je, zabavimo se na tim putovanjima. Bolje to, nego staviti slušalice na uši i biti sam sa sobom. Evo, nedavno smo putovali u Katar šest sati avionom i svih šest sati nismo prestajali igrati. Drugi dan sam sanjao figure, boje, polja, kockice, petice i šestice, ha, ha, ha… Ljudi izvana to ne mogu osjetiti, ali u svlačionici »Barcelone« vlada zaista jedna obiteljska, prijateljska atmosfera.

Ne želim razmišljati na način da ću preskočiti tu šetnju sa suprugom i djecom zato što znam da ću se pritom uslikati pet ili deset puta. Nemam s tim problema, uslikat ću se s ljudima ako treba i stoput. Znam, uostalom, što je meni značilo fotografirati se s nekim igračem »Basela« kad sam tek napravio prve nogometne korake, koliko tek znači ljudima kada se uslikaju s igračem »Barcelone«. Ja sam skakao od sreće i veselja kada sam skupljao lopte na utakmicama »Basela« u Ligi prvaka kad sam imao četrnaest godina, sjećam se kao da je jučer bilo kako sam bio sretan kad sam dodavao lopte uz teren igračima »Liverpoola« i »Juventusa«. Zamislite kako je sada djeci kada im omogućiš da se slikaju s igračem »Barcelone«, na to sam posebno osjetljiv i nikad mi to nije teško.

Ajmo se igrati

Adara je još jako mala, ali Althea se već navikava da joj je tata poznat. Evo, često volim odlaziti s Altheom u jedan, što ga mi zovemo, naš park. Budući da me tijekom tih naših šetnji puno ljudi zaustavi na ulicama i fotografira se samnom, jednom je prilikom Althea to usporedila sa zvijezdom u tom našem parku ispred koje se ljudi također slikaju i ovako mi rekla: »Tata, nisi ti zvijezda iz onog našeg parka da se svi moraju slikati s tobom!«… Ona je već skontala foru, recimo šetamo zajedno i netko mi priđe i zamoli za fotografiju, ona odmah stane iza mene da se i ona ne nađe na toj istoj fotografiji. OK joj je kada se to dogodi jedanput, ali ako zaredaju ta fotografiranja, onda se malo naljuti i kaže mi: »Tata, nemoj se više slikati, ‘ajmo se igrati!«. Simpatično mi je kad dolazi utakmica, a ja moram ići, vidjeti je kako se namršti i kaže mi: »Ajoj, opet moraš ići igrati nogomet… Ajde barem nemoj dugo ostati«, ha, ha, ha…

Sa susjedima nemamo problema, kao što ih je, recimo, imao Messi kad je kupio kuću u Castelldefelsu. Susjedi su bili malo preglasni pa je Leo morao kupiti i njihovu kuću da bi bio na miru, ha, ha, ha… Ja, srećom, nisam imao takvih problema. Prvi susjed mi je Nijemac, malo stariji čovjek, direktor jedne automobilske kuće. Nije oženjen, nema djece, po cijele je dane na poslu pa ga i ne vidimo puno. Kad se vidimo, izmijenimo nekoliko rečenica na njemačkom, kaže mi da bacim oko mota li se neko oko kuće kad ga nema i to je to. S druge strane susjedi su neki Rusi, da, da, multinacionalno okruženje, ha, ha, ha…

2338832

Ispada da u mom kvartu nema Španjolaca, ha, ha… Nemam zaista nikakvih problema. Jednom se samo dogodilo da su ljudi koji žive blizu nas organizirali proslavu 18. rođendana svoje kćeri. Jedne nam je večeri došao njezin otac, pokucao na vrata i rekao da se ispričava ako bude malo bučnije, jer imaju feštu. Rekao sam, naravno, da nema nikakvih problema, ali nisam znao da je angažirao DJ-a. Bilo je kao u pravoj diskoteci, a Adara se tek bila rodila… Bome, potrajalo je do jutra. A ništa, rekao sam poslije da će se naviknuti od malena na diskoteke, kao nekad njezin tata ha, ha, ha… Kakav otac, takva kćer. Mi još nismo organizirali sličnu rođendansku proslavu, ali moramo im uzvratiti istom mjerom, ha, ha, ha… Samo… Ne znam hoćemo li ostati ovdje dokle Althea i Adara ne postanu punoljetne, ali vratit ćemo im nekako.

Ah ti paparazzi

Ne, nismo često na meti paparazza, ali ima pokušaja. Znaju nas čekati ispred izlaza garaže. Razumijem ja svačiji posao, ali naravno da bih volio svoj privatni život ostaviti samo za sebe. Nastojimo i kada stavljamo neke zajedničke fotografije na naše profile na društvenim mrežema, sačuvati privatnost naše djece, zamagliti im oči ili izbjeći da im se vidi lice. Nekad mi je žao, jer su fotografije baš lijepe. Svačega ima danas, iako… Mi se u Gava Maru osjećamo sigurno.

Ja za sebe volim reći da nisam tipična nogometna zvijezda. Mene ne zanima glamur, ni najmanje, ja živim za svoju suprugu i djecu, za svoju obitelj. To je to. Ali… Nisam ja jedini. Koliko god se ljudima to ne čini takvim, većina igrača »Barcelone« živi obiteljski život i jako drži do svojih obitelji. Leo i Luis su po tom pitanju vrlo bliski meni, ali ne želimo mi to nametati ostalim suigračima, svatko bira sebi što mu je najbolje. Mi smo izabrali takav život, svatko ima pravo na svoj odabir, na svoju ideju. I ja sam kao mlađi volio izaći, družiti se sa svojim prijateljima, sada su moji prioriteti drukčiji. Godine čine svoje, s današnjim iskustvom neke bih stvari napravio drukčije, ali svako vrijeme nosi svoje. Možda sam u mladosti baš trebao napraviti neke stvari da danas budem ovo što jesam. Ne žalim ni za čim, svatko ima svoj zacrtani put koji slijedi i na tom putu mora biti ustrajan. Bio taj put dobar ili loš, treba ga slijediti, ako treba i glavom kroz zid.

Moja omiljena mjesta u Barceloni? Razočarat ću mnoge, znam, ali najviše volimo ići u jedan shopping centar. Ne bih želio da me se krivo shvati, nije to klasičan shopping centar, niti mi idemo tamo da bismo kupovali robu. Odlazimo tamo u prvom redu zbog djece, jer u njemu zaista ima puno sadržaja koje Althea i Adara obožavaju. Kino, ringilšpili, igraonice, želimo da se zabave. Svi oni koji imaju malu djecu znaju što govorim, Althea i Adara diktiraju naš ritam, one su te koje odlučuju gdje ćemo, ha, ha, ha… Evo, baš se neki dan vozimo pored tog centra, a Althea kaže: »Anecblau, Anecblau…« To je ime centra, prevedeno na španjolski »Plava patka«, već zna jako dobro gdje ide, ha, ha… Jako puno vremena provodim na plaži koja nam je ispred nosa, otvorimo vrata našeg dvorišta i već smo na pješčanoj obali. Jako smo otvoreni prema moru…

Moje gurmanske navike u Barceloni su specifične, u zadnje vrijeme malo više pazim na prehranu, ali jedem zaista svašta. I nema neki katalonski specijalitet koji posebno obožavam, zaželim se jako i domaće kuhinje… Upoznao sam jednog Srbina koji je osamdesetih godina igrao rukomet za »Barcelonu« i otvorio restoran u centru grada. Uputio me rukometni vratar Šarić, odveo me u restoran u kojemu je glavni kuhar čovjek iz naših balkanskih krajeva. To je bio pun pogodak, jer čovjek svako malo mimo menija ima u ponudi one naše specijalitete. Sarma, grah, raznorazne čorbe… Kad god nešto ima, pošalje mi poruku i ja se zaletim po to.

Prošli tjedan je imao sarme, ja sjeo u auto, došao kod njega, popili kavu, ja odnio kući punu zdjelu i… Udri po sarmama, ha, ha, ha… Općenito jako puno jedemo ribu, a budući da živimo uz more, to se i podrazumijeva jel’ tako? Često dok šetam sa svojim psima, četveroipolgodišnjim labradorom Nunom i dvogodišnjim pomerijancem Enzom, sretnem ljude koji love ribu na plaži. Zabiju štapove u pijesak i čekaju… Međutim, baš nikad nisam vidio da su nešto ulovili. Jednom sam namjerno čekao pola sata i više, baš sam htio vidjeti hoće li neka riba zagristi i… Nikad ništa. Pitam se ja onda tako, pa tko lovi tu ribu koju mi stalno jedemo, ha, ha, ha…

Blizina mora

Da, ja sam u karijeri uglavnom živio u gradovima koji nemaju veze s morem, iako Sevilla nije bila toliko daleko, ali u Barceloni smo baš željeli biti blizu mora. Ako dragi Bog bude dao i ovako ostane zauvijek… Bilo bi to lijepo, jer ovdje nam je super. Uživam u činjenici da se budim i liježem uz šum valova. Mene to smiruje, iako ima prijatelja koji dođu kod nas i prespavaju i onda mi drugi dan kažu da nisu mogli spavati od mora i vjetra. Razumijem ljude koji su navikli da prije spavanja ugase svjetlo i zaspu u tišini. Meni su ti valovi kao neka najdraža glazba uz koju zaspem k’o beba, više ne mogu zamisliti da bih zaspao bez tog šuma valova.

Da me sada pitate mogu li zamisliti da za deset godina, kao oni ribari o kojima sam pričao, zabodem štapove u pijesak na ovoj istoj plaži i u društvu supruge i djece čekam da riba zagrize dok naši psi trče uokolo… Ne bi uopće bilo loše, pustim bradu i brkove i budem kao u onoj knjizi »Starac i more«, ha, ha, ha… Šalim se malo, ne volim previše gledati unaprijed. Volim uživati u sadašnjosti, jer.. Tko zna što će biti sutra, a kamoli za deset godina. Meni je najvažnije izvesti svoju djecu na pravi put i završiti karijeru na lijep način, uživati u nogometu do posljednje utakmice. Ako to ostvarim, bit ću neizmjerno sretan. Dočekao taj trenutak na katalonskim plažama ili u švicarskim brdima.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka