Vertikala

MARKO CVIJANOVIĆ: Nogometna kroatistika

Marko Cvijanović

Hrvatski reprezentativci slave jedan od pogodaka u Trnavi/Foto PIXSELL

Hrvatski reprezentativci slave jedan od pogodaka u Trnavi/Foto PIXSELL

Umjesto da stoji za katedrom i na predavanjima promovira istinske vrijednosti hrvatske nogometne znanosti, Zlatko Dalić je u domovini još uvijek samo »narodni učitelj« koji uspjeh za uspjehom niže zahvaljujući bogomdanim hrvatskim igračima na vrhuncu igračke moći. Bez obzira na to što je u Trnavi po tko zna koji put dokazao suprotno.



Hrvatska nogometna reprezentacija večeras u Bakuu protiv Azerbajdžana igra drugu uzastupnu gostujuću utakmicu u okviru kvalifikacija za odlazak na Europsko prvenstvo, uoči koje nitko ne dovodi u pitanje svijetlu budućnost »kockastih«, kamoli pobjedu protiv kvalitetom nedorasle azerbajdžanske momčadi. Svi su, naravno, još uvijek pod dojmom maestralnog izdanja Dalićeve momčadi u uvjerljivom trijumfu nad Slovačkom (4:0) koje je bilo toliko dojmljivo da se u Hrvata po običaju rasplamsala zarazna euforija pa neki već spominju zlato na EURO-u iduće godine. Vjerojatno isti oni koji su poslije debakla protiv Mađarske (1:2) na otvaranju ciklusa pali u depresiju i počeli oplakivati najuspješniju generaciju svih vremena.


Dok stoji čvrsto na zemlji, hrvatski izbornik ni jednog trenutka ne dvoji: »Znam što imamo i što možemo. Ovo je jedna od najboljih, ako ne i najbolja utakmica reprezentacije otkako sam ja izbornik. Držali smo kontrolu cijelu utakmicu, uživali u igri, pokazali odgovornost i disciplinu te eksploziju talenta i kvalitete. Bilo je sjajno! Međutim, i sada moramo ostati ponizni, dostojanstveni. Čeka nas teško gostovanje kod Azerbajdžana i moramo to kvalitetno riješiti da ne bi ovo ostao samo jedan bljesak. Znam da ga možemo ponoviti…«.


Zlatko Dalić bio je i ostao prepoznatljiv po tome što je zasluge za uspjeh svih momčadi koje je vodio u prvom redu pripisivao svojim igračima pa je i u danima epohalnog dostignuća na Svjetskom prvenstvu u Rusiji važio za stručnjaka koji je Hrvatsku do srebra više vodio srcem, nego znanjem, što je, naravno, potpuno nepravedno. Nitko, uostalom, više ne može poreći da je Hrvatska s Dalićem na čelu ostvarila najveći uspjeh u povijesti nogometa i sporta i da je u Trnavi prije nekoliko dana vjerojatno odigrala najbolju utakmicu u novijoj povijesti. Od prve do devedesete minute. U jednom dahu. Prezentirajući sve ono što jedna moderna nogometna momčad mora imati: moral, pristup, disciplinu, gard, količinu trke u oba pravca, posjed, kontrolu, tečan protok lopte, čvrsti blok, visoki presing, okomit pas, brzu transforamciju i tranziciju… Da, i ono što mnoge velike momčadi nemaju i nikad neće imati, a Hrvatska je oduvijek imala i imat će – vic i šarm, o čemu, uostalom, najbolje svjedoče minijature i driblinzi najboljeg pojedinca Brune Petkovića, koji se poigravao s uglednim slovačkim braničima (Škriniar, Vavro) kao da su jučer počeli igrati nogomet. U takvim okolnostima nije ni čudno da su jedanaestorica igrača (Bartolec, Vida, Lovren, Modrić, Brozović, Vlašić, Perišić, Petković, Brekalo, Pašalić, Rebić) uputila čak 31 udarac prema protivničkim vratima i da su jednako odvažno na terenu izgledali igrač sa 123 (Modrić) i tri (Bartolec) reprezentativna nastupa.




Zlatko Dalić jest na račun ruskog srebra zaslužio neka pojedinačna priznanja trenerske struke, ali da je itko drugi u pitanju danas bismo maestralne izvedbe aktualne garniture »kockastih« s pravom svodili pod zajednički nazivnik »Nogometne kroatistike« kao novog pojma u modernom riječniku »najljepše igre« koji, slijedeći razvojna razdoblja, već odavno poznaje termine poput mađarske »Lake konjice« u kontekstu raskošne napadačke igre Puskasa i društva u pedesetim godinama prošloga stoljeća, »Totalnog nogometa« Rinusa Michelsa, »Kontrolirane ofenzive« Otta Rehagela, Guardioline »Tike take«, Del Bosqueove ere s »Lažnim devetkama« ili Deschampsova »Pragmatizma« koji mu je donio naslov svjetskog prvaka, a da prvi napadač (Giroud) na sedam utakmica nije uputio nijedan (!?) udarac prema protivničkim vratima.


Umjesto da stoji za katedrom i na predavanjima promovira istinske vrijednosti hrvatske nogometne znanosti, Zlatko Dalić je u domovini još uvijek samo »narodni učitelj« koji uspjeh za uspjehom niže zahvaljujući bogomdanim hrvatskim igračima na vrhuncu igračke moći. Bez obzira na to što je u Trnavi po tko zna koji put dokazao suprotno.