Hrvatska nogometna reprezentacija odletjet će danas u 10 sati iz zagrebačne zračne luke »Franjo Tuđman« prema St. Peterburgu i skrasiti se u šezdesetak kilometara udaljenom Roščinu, koji će biti baza »kockastih« na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Do prve utakmice s Nigerijom u Kalinjingradu ostalo je pet dana tijekom kojih izbornik Zlatko Dalić mora donijeti nekoliko značajnih odluka. Ako već nije, a čini se da nije…

Hrvatska je pred odlazak u Rusiju odigrala dvije prijateljske utakmice (Brazil 0:2, Senegal 2:1), poslije kojih je teško donositi bilo kakve mjerodavne zaključke i suditi o dometu »kockastih« na svjetskoj smotri u Rusiji. U prvom redu zato što je samo prvo poluvrijeme protiv Brazila dalo naslutiti potencijal momčadi na turnirskom tipu natjecanja. U preostala tri poluvremena momčad je bila potpuno van balansa i tonusa. Čak i u razdobljima dobre igre u drugom dijelu utakmice sa Senegalom.

Uža obrana 

»Kockasti« su najbolje izgledali zgusnuti u središnjem obrambenom bloku protiv objektivno kvalitetnije brazilske momčadi koja nije uspjela razotkriti mane Dalićevih izabranika. Ona hrvatska momčad koja je najviše vremena provela na travnjaku Anfielda, a s kojom Dalić očito najozbiljnije računa protiv Argentine, imala je određenih problema u igri »jedan na jedan« (Coutinho/Vrsaljko, Willian, Danilo/Vida), ali činjenica da Brazil u spomenutom razdoblju nije uspio stvoriti izraženiju priliku ukazuje na određeni potencijal na planu organizacije igre. I onda se dogodi prvo poluvrijeme utakmice sa Senegalom…

Napasti Senegal s visoko postavljenim stoperima znači da je Dalić ili uvelike podcijenio kvalitete vanserijskih protivničkih napadača, što je čudno budući da Mane spada među nekolicinu najboljih u Europi protekle sezone, ili da je Dalić u značajnoj mjeri precijenio mogućnosti središnjih hrvatskih braniča (Ćorluka, Vida), koji su na brisanom prostoru protiv hitrih i snažnih senegalskih igrača u nekoliko navrata izgledali najblaže rečeno – smiješni. Koliko god raspadnute linije u susretu protiv Senegala ukazivale na organizacijski nered, Dalića ipak puno više moraju brinuti primljeni golovi na postavljenu obranu u objema utakmicama. U oba slučaja neshvatljivo je da jedno providno, dijagonalno proigravanje (Casemiro, N’Diaye) u tolikoj mjeri iznenadi hrvatske braniče (Jedvaj, Vida), a užu obranu ostavi u raskoraku i bez adekvatne reakcije. Obje utakmice ukazuju na još jednu činjenicu: Dalić ili nije uspio standardizirati par središnjih braniča ili nema petlje jednog od trojice prvotimaca (Ćorluka, Vida, Lovren) posjesti na klupu pa improvizira i prilagođava im sustave (3-5-2) ili nekima (Vida) pronalazi nove pozicije u momčadi

Modrić i Kramarić 

U igri prema naprijed obje su prijateljske utakmice pred odlazak u Rusiju ukazale da Andrej Kramarić mora imati mjesto u prvoj jedanaestorici, što zbog trenutačne forme, što zbog činjenice da podjednako izraženo donosi kvalitetu više u završnom pasu između protivničkih linija i u protivničkom šesnaestercu. Eventualni Kramarićev angažman će u svakom slučaju uvjetovati drukčiji pristup u slaganju momčadi. Pod pretpostavkom da su Modrić, Rakitić, Mandžukić i Perišić nedodirljivi, mjesta u početnoj postavi ima još samo za jednoga.

Ovisno o odabiru sustava (4-2-3-1 ili 4-3-3) Dalić će morati birati između jednog veznjaka i krilnog napadača, ali, što je puno važnije, mijenjati ulogu najvažnijega igrača. Luka Modrić je u utakmici protiv Senegala prvi put poslije izvjesna vremena u reprezentaciji igrao ispod razine objektivnih mogućnosti, što se može pripisati nedostatku svježine poslije iscrpljujuće sezone i nesnosnoj sparini u Gradskom vrtu, ali nije slučajno momčad u nastavku utakmice podigla ritam kad je stožerni prvotimac aktualnoga europskoga prvaka »Reala« preuzeo ulogu organizatora igre na povučenijoj poziciji. S obzirom na trkačke limite Rakitića i Badelja, momčad će s novom Modrićevom ulogom dobiti potrebnu hitrinu u defanzivnom bloku, pogotovo u kontrama i polukontrama protivnika iznimnih tranzicijskih sposobnosti, a zbog Kramarićeve napadačke raznovrsnosti istodobno neće izgubiti na kvaliteti završnog pasa u zoni udarca.

(Ne)zadovoljstvo 

Zlatka Dalića je kroz cijelu karijeru pratila sintagma »give me five« trenera, uspjesi kojega su u prvom redu počivali na dobrim odnosima s igračima i pozitivnom ozračju u svlačionici. Uz dužno poštovanje prema svim igračima koje je dosad trenirao, Dalić prvi put rukovodi grupom igrača izraženih kvalitativnih vrijednosti, ali i vrlo specifičnih karaktera. Odavno je Dalić trebao postati svjestan da među prvom jedanaestoricom neće biti mjesta za sve »bogomdane« igrače, čini se da izbornik u posljednje vrijeme sve teže podnosi pritisak konačnog odabira. Koliko se god pokušao hrabriti smionim izjavama:

– Nezadovoljstvo? Niti ga ima, niti ga može biti. Ako je netko nezadovoljan, ne mora niti doći na avion u ponedjeljak. Takav igrač mi ne treba!

Dalićeva je izjava na mjestu. Uspjeh momčadi uvijek mora biti ispred pojedinca, ali razumljivo je ako se neki teško mire s činjenicom da su tijekom završnih priprema pred odlazak u Rusiju stekli status »gubitnika«. To se u prvom redu može odnositi na Nikolu Kalinića i Marcela Brozovića, koji su u Rovinj stigli u sasvim drukčijim okolnostima. Kako se sezona u Serie A primicala kraju, Brozović je postao jedan od najboljih igrača »Intera«, a Kalinić ostao treći napadač »Milana«, iza Cutronea i Andrea Silve. Budući da Brozović i Kalinić ne slove kao igrači koji podižu glas, Dalić može biti miran. U ovom trenutku ipak je puno važnije hoće li se samosvijest najboljih igrača koje Hrvatska ima podignuti na razinu više, a jedna od najtalentiranijih generacija zgrabiti vjerojatno posljednju priliku za nešto veliko. Pritom uopće ne treba sumnjati da će angažman hrvatskih reprezentativaca biti puno izraženiji u Rusiji nego što je to bio u prijateljskim susretima protiv Brazila i Senegala, ostaje jedino vidjeti hoće li i u kolikoj mjeri to biti dovoljno da aktualna garnitura »kockastih« konačno napravi rezultatski iskorak i izađe iz sjene »vatrenih« koji su prije dvadeset godina iskovali povijesnu »broncu«. Rusija će u svakom slučaju dati potvrdu jesu li »vatreni« u Francuskoj nametnuli (pre)visoke standarde generacijama koje dolaze.