RIJEKA Nema onoga koji barem jednom nije pogledao snimku na YouTubeu. Iz svih kutova start izgleda jednako strašno. Samo… U djeliću sekunde trebalo je procijeniti situaciju, protivnički igrač bježi u kontru i ima otvoren put prema golu… Na žalost Miralema Sulejmanija, Josip Šimunić nije imao izbora.

 U 80. minuti važne kvalifikacijske utakmice sa Srbijom Joe je vjerojatno spasio Hrvatsku od poraza i istodobno postao srpski neprijatelj broj jedan. Marakana je proključala od bijesa i mržnje. Evo kako je Šimunić proživljavao zbivanja iz te osamdesete minute beogradske utakmice:

– Ma, normalno da sam istog trenutka znao da ću dobiti crveni karton, poznajem pravila igre, sve je tu čisto. Jesam li pogledao snimku? Jesam. Stvarno izgleda brutalno, ali svejedno bih opet postupio jednako. Ja ću za moju momčad uvijek poginuti, pogotovo za hrvatski dres. Naravno da nisam htio da ispadne tako ružno, ali ne mogu ja u djeliću sekunde procijeniti hoću li napraviti blag ili težak prekršaj. U takvim situacijama ideš instinktivno na loptu, ne razmišljaš puno. Znao sam da će Sulejmani, ako ne napravim prekršaj, ići sam prema Pletikosi. A znao sam unaprijed da sam kratak… Morao sam napraviti prekršaj na bilo koji način. Nego, nisu mi jasni ovi neki nogometni eksperti koji sada pametuju, neki bivši treneri, koji misle da sam ja morao nešto drugo napraviti. Pitam ih sad, a što sam to mogao napraviti, gospodo, osim prekršaja? Oni koji sad žele ispasti pametni zapravo ispadaju glupi – kaže Joe, koji ima potrebu ispričati se Sulejmaniju za pogibeljan start koji je srećom prošao bez posljedica.

Na udaru

– Nazvat ću ga ovih dana i ispričati se za ono što sam napravio. Momak mora znati da nisam imao namjeru ozlijediti ga. Nadam se  da je u redu. Mislim da je fer i sportski nazvati ga, to je najmanje što mogu učiniti jer je mogao proći i s težim posljedicama.

Ono što je uslijedilo poslije prekršaja više nije imalo veze s nogometom. Joe se našao na udaru srpskih rprezentativaca, trenera, fizioterapeuta… Bijesni navijači nagrnuli su na ogradu, prema Šimuniću su počeli letjeti odlomljeni komadi sjedalica, plastične boce, upaljači… A od mjesta gdje se dogodio prekršaj do »spasonosnog« tunela trebalo je prehodati dobrih sedamdesetak metara. Nije bilo lako…

– Ma… Sve je to dio nogometa. U žaru borbe svatko svakome kaže svašta. Sve je to u redu, shvaćam ja i njihove igrače i navijače. Vidio sam da su počele letjeti stolice, ali što da im radim. Da su me i pogodili ne bi mi bilo ništa, imam ja tvrdu glavu. Ne zamjeram, svatko navija za svoje. Da se obrnuta situacija dogodila u Zagrebu i naši bi navijači reagirali jednako. To je sasvim normalno. I da vam kažem, svaka čast navijačima na Marakani. Stvorili su paklenu atmosferu, bilo je žestoko. Koja god momčad dođe u Beograd, bit će joj jako teško igrati.

Hrvatska je u svakom slučaju na Marakani jako teško igrala, pogotovo u prvom poluvremenu tijekom kojega kao nikad dosad nije bila u podređenijoj ulozi. Zašto?

– To je sasvim normalno. Mi smo imali cilj usporiti utakmicu i nastojati, što je moguće duže, ne primiti gol. Mi smo u tome uspjeli, vodili smo 1:0… I onda smo primili pogodak kako smo ga primili. Imali smo poslije igrača više, a onda se dogodio onaj moj prekršaj do kojega nije trebalo doći. Međutim, lako je biti pametan poslije utakmice. Da sam znao pet sekundi prije što će se dogoditi, izašao bih još petnaest metara naprijed. Sada sam ljut na sebe jer nisam zvao još jednog igrača da mi bude osigurač, ali dogodilo se… Što sada da radim. Ja sam tih deset minuta, koliko je ostalo do kraja utakmice, samo molio Boga da ne primimo pogodak. Tako je i bilo na našu sreću.

Remi nije neuspjeh

Vrlo vjerojatno u dodatne kvalifikacije. Teško je vjerovati da se u dvije posljednje utakmice može dogoditi čudo pa Hrvatska nadoknadi pet bodova zaostatka za vodećom Belgijom.

– Nismo se mi još odrekli prvoga mjesta, ali znamo da je to jako teško ostvarivo. Treba vjerovati dokle god postoje izgledi, ali istodobno se već polako moramo početi pripremati za dodatne kvalifikacije. Dakle, imamo još jednu šansu. Pogriješili jesmo, ali pruža nam se još jedna prilika i ne smijemo je prokockati. Ostalo je nešto više od dva mjeseca, daj Bože da zdravi dočekamo te utakmice i da budemo kompletni. Nadam se da neću dobiti više od dvije utakmice kazne, volio bih pomoći Hrvatskoj otići u Brazil.