Reprezentativac Marijan Brnčić, i sada zna reći:»Kad si Velji dao loptu kao da si je stavio u banku!«.
Jučer je umro Naumović. Koliko nevjerice, tuge i navrlih uspomena u tim trima tako okrutnim, bespogovornim, neublaživim riječima. Za suigrače Veljo, a za navijače i Naum, Naumović je bio najplemenitija riječka »desetka« svih vremena. Kreator i vođa igre prve velike »Rijeke«, koja je sredinom šezdesetih prošloga stoljeća dvaput bivala četvrta u Jugoslaviji, rušeći dotadašnju nedodirljivost »velike četvorke«, ostavljajući za sobom »Hajduka«, »Dinama«, »Partizana« ili »Crvenu zvezdu«. Status vođe izborio je autoritetom znanja, maestralnim igrama, ali i, s desetkom na leđima(!), ovovremenskom borbenošću i nepredavanjem, odgovornošću i nesebičnošću. U dresu »Rijeke« odigrao je četiristo utakmica( i postigao 155 golova), na prste se mogu nabrojati one u kojima nije bio među najboljima. U sedam »bijelih« prvoligaških sezona izostao je sa samo osam prvenstvenih utakmica! Koliko je puta Veljina maestralna lopta sama prelazila braniča, a lijevim krilima Medleu i Vukoju, ali i dijagonalam na desnu stranu Lukariću i Zadelu, bio otvoren, slobodan put prema protivničkom vrataru, nerijetko su baš tako postizali golove. I vođe navale, dakako: Osojnak, Veselica, Gulin… A kad je bilo gusto? Suigrač Veljin, reprezentativac Marijan Brnčić, i sada zna reći:»Kad si Velji dao loptu kao da si je stavio u banku!«.
“Jugoslavenski Puskas”
Da nije igrao u doba Šekularca, svog suigrača iz juniorskih dana u »Crvenoj zvezdi«, Naumovićeve se igre u A-reprezentaciji Jugoslavije ne bi zaustavile na njegovim igrama neprimjerenoj brojci – tri. A od 1961. do 1965.godine po ocjenama iz nekoliko jugoslavenskih novina bio je najbolja lijeva spojka, »desetka« u zemlji, iako su u toj ulozi uz Velju i Šekija igrali i Galić, Vidošević, Matuš, Lamza… Kada je kao tridesetogodišnjak otišao u tada veliki »Standard« iz Liegea stekao je nadimak – »jugoslavenski Puskas«. Kompliment nad komplimentima. Naumovski je stara tetovska familija, tek dolaskom u Beograd pekar Pavle, Veljin otac, promijenio je prezime u Naumović. Velimir se rodio 19.ožujka 1935.godine, na Vračaru, gdje je na bezbrižnim poljanama zaigrao nogomet i ostao mu vjeran do posljednjeg daha; brat Jovan je bio pravnik, sestra Olga arhitekt. Sve ih je prehranila i školovala očeva pekara. Prvi Veljin pravi klub bila je mala »Šumadija«. Kao klinac bio je veliki »Partizanovac«, gledao sve njihove susrete, gutao, upijao svaki Bobekov »štos«. Ali, poznavao ga je trener »Crvene zvezde« Žarko Mihajlović i odveo među »crveno-bele« juniore, gdje mu je prvi trener bio Miša Pavić. Kao izraziti ljevak počeo je kao lijevo krilo, ali ga je Pavić pomaknuo u sredinu, na lijevu spojku, to je bio do kraja karijere, poslije koje je bio i solidan trener, u Hrvatskoj i inozemstvu.
Zlatne godine na Kantridi
Na Kantridi je prvi put zaigrao 1954.godine, kada je »Crvena zvezda« trijumfirala na drugom juniorskom turniru »Kvarnerske rivijere«. U prvoj je zaigrao golobrad, kapetan Rajko Mitić bio je od njega stariji 13, golman Mrkušić 20, Stanković i Tomašević po 14, Đaić 13 godina… U dvije prvenstvene sezone odigrao je samo tri utakmice i otišao u vojsku – u Mučiće. Oficir i odanik »Rijeke« Duško Sarapa smjesta ga je doveo na Kantridu. Veljo je odmah bljesnuo u dresu »Rijeke«, čak i pored Osojnaka – postao najbolji strijelac! Poslije je postizanje golova sve češće omogućavao suigračima.. Kada smo se posljednji put vidjeli, prije tri ljeta na Kantridi, a razgovarli »na radio stanici« na Kozali, već dobrano narušena zdravlja, Veljo se rado vraćao u te daleke dane: – Bile su to mirne, sretne godine, u kojima te ni’ko nije pitao ni ‘ko si ni odakle si već jesi li dobar čovjek i kako igraš, nije bilo ljubomore. Možda je i to bila zasluga trenera Milorada Ognjanova, to drugarstvo, taj duh nas je i uveo u Prvu ligu 1958. Čika Mile je stvarao novi tim, od najboljih riječkih igrača i nekoliko igrača iz Zagreba i Beograda. Sjajan je trener bio, kopirajući pomale Mađare uveo je sistem 4-4-2 – čak prije Brazilaca! I uspio! Zahvaljujući tome postali smo prvaci četvrte zone(druge lige tada nije bilo – op.a.), pobijedili u kvalifikacijama i postali prvoligaši. Nikada neću zaboraviti ono slavlje kada smo na Kantridi pobijedili »Napretka« 6:2 i ušli u Prvu ligu. Navijači su nas odnijeli do svlačionice. Bili smo tako dobro društvo da smo se mnogi i okumili; Ćiro Blažević je kum i meni i Marijanu Brnčiću. U »Rijeci« sam odigrao mje zlatne godine. Trener Pavić i generalni sekretar Slobodan Ćosić često su me zvali da se vratim u »Zvezdu« – nisam htio i nikada se nisam pokajao. Poslije sam u »Standardu« iz Liegea osvojio tri Kupa Belgije i jednu titulu prvaka, a u »Rennesu« Kup Francuske.
Suigrači i sinovi
… Pričao mi je Veljo da je u igri najbolje surađivao s Medleom, Osojnakom, Lukarićem i Zadelom: – »Bakulo« je bio i znalac, a dosta je i trčao, umeo i gol da da, pa Gereš, Veselica brz, tražio je loptu »u prazno«, poslije Gari(Vukoje – op.a.). Iza nas bili su Pero(Radaković – op.a.) i Dunaj, Đorić i Ratko(Mihovilović – op.a.), Pavković, Vranković, Brnčić, Milevoj, golman Jantoljak… Sve su to bili dobri igrači, a koje nisam spomenuo neka se ne ljute, ne mogu sve odjednom. … Veljo je desetljećima živio u sretnom i skladnom drugom braku s Laurom, Belgijankom, Valonkom, otac koje je bio vratar, a stric napadač i kapetan »Standarda« iz Liegea. Sinovi Aco i Jovan vole nogomet, Jovan je bio veliki talenat, tehničar, trebao je biti Naumović II u riječkom nogometu, ali je još u mlađim uzrastima doživio tešku ozljedu noge. Aco je defanzivni vezni, »onaj ispred dva centarhalfa« i igra u jednom belgijskom regionalnom klubu. Sin Bojan iz prvog braka živi u Ljubljanu, kao dječak bio je darovit. Na Velju, najbolju »desetku« u povijesti riječkog nogometa.
