Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
16. studenoga 2019.
Tomislav Bosec

Bio je perspektivni nogometaš, ali je odlučio da mu je diploma ispred lopte. Ovo je njegova priča

Arhiva NL
Arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 18. siječanj 2019. u 7:19 2019-01-18T07:19:05+01:00

Nakon 24. rođendana našao sam se na prekretnici. Puno mladih, jedva punoljetnih igrača odlazilo je iz Hrvatske, a ja sam odlučio da ću otići na fakultet ako ne nađem neki inozemni angažman koji bi me zadovoljio. Tada sam shvatio da moram misliti na budućnost i steći neko zvanje. Imam predivnu suprugu i uspio sam osigurati budućnost i prosperitet za svoju obitelj, a to mi je puno bitnije od nogometa, kaže Bosec 

Uzme li se u obzir globalna popularnost nogometa, nije teško pretpostaviti koliko dječaka širom zemaljske kugle sanja uspješnu karijeru na razini elitnog ranga natjecanja. Za Tomislava Boseca taj je san postao java u sezoni 2008./09. kada je debitirao prvoj momčadi zaprešićkog »Intera«. Međutim, danas je tom 28-godišnjaku nogomet samo lijepa uspomena, koju je stavio u drugi plan zbog diplome na studiju odnosa s javnošću.

– Nakon 24. rođendana našao sam se na prekretnici. Puno mladih, jedva punoljetnih igrača odlazilo je iz Hrvatske, a ja sam odlučio da ću otići na fakultet ako ne nađem neki inozemni angažman koji bi me zadovoljio. Tada sam shvatio da moram misliti na budućnost i steći neko zvanje. Na ljetnim pripremama sam otišao do našeg trenera Samira Toplaka i rekao sam mu što sam odlučio – objašnjava Bosec, u čijoj statistici piše da je u 56 prvoligaških utakmica uknjižio po šest golova i asistencija.

Velika hrabrost 

Da ne bude zabune, ovdje nije riječ o nekakvom bezveznjaku s dvije lijeve noge. Bilo bi pretjerano reći da je Bosec imao potencijal za reprezentaciju, no prije sedam-osam godina njegova tržišna vrijednost iznosila je pola milijuna eura, a ta bi cifra u današnjem nogometu danas bila barem dvostruka. Premda je nagađanje uvijek nezahvalno, može se pretpostaviti da bi mu ostanak u kopačkama, uz inozemni angažman, kroz još desetak godina karijere sasvim sigurno priskrbio ukupnu zaradu od nekoliko stotina tisuća eura.

– Tomislav je bio jako brz i zanimljiv igrač s lijepom perspektivom. Kada sam došao u »Inter« ostalo je još šest kola do kraja prvenstva, a on je bio u svim mojim planovima i kombinacijama za novu sezonu. Čovjek mora imati strašno puno hrabrosti za donošenje tako velike životne odluke s 24 godine. Iz iskustva znam da mnogi igrači razmišljaju srcem, a ne glavom, i zato izuzetno cijenim to što je Tomislav napravio. Tom odlukom je pokazao nevjerojatno veliku zrelost za tako mladog dečka – prisjeća se Toplak, koji i danas sjedi na klupi zaprešićkog prvoligaša.

Foto Darko Jelinek

Nije tajna da mnogi nogometaši svoju zaradu pokušavaju oploditi kroz ugostiteljstvo još za vrijeme karijere. Bosec je, pak, krenuo drugim putem, investiravši u sebe. Iako povratak školovanju s navršene 24 godine nikome nije jednostavan, prelazak iz profesionalnog nogometa na fakultet prošao je bezbolno.

– Sve ispite sam dao u roku i odradio sam svu potrebnu praksu. Na primjer, bio sam dio tima koji je odradio Ultra Music Festival u Splitu, otvaranje Međunarodne zračne luke Franjo Tuđman i Snow Queen Trophy. Zaposlen sam u Komunikacijskom uredu Colić, Laco i partneri, a upisao sam i dvogodišnji studij upravljanja poslovnim komunikacijama – kaže Bosec.

Razočaran u nogomet 

Kako sam kaže, malo se razočarao u nogomet.

– Zapravo, neke stvari oko nogometa su me jako smetale. Kada sam sa sedamnaest godina ušao u prvu momčad »Intera«, mislio sam da je to to, jer svima je najteže preći tu stepenicu iz juniora u seniore. Sve se razvijalo u pravom smjeru i vjerovao sam da ću u nogometu provesti cijeli život. Realan sam i znam da u svemu što se kasnije dogodilo ima i puno moje krivice – rezonira Bosec, uz napomenu da nikome ništa ne zamjera.

Prema njegovim riječima, u zadnjoj sezoni igranja osjetio je da mu angažman nije onakav kakav bi trebao biti.

– Mislim da ljudi ne shvaćaju koliko toga se u karijeri nogometaša može promijeniti u jako kratkom vremenu. Jedna ozljeda, dolazak novog trenera ili nešto treće može itekako utjecati na nečiju karijeru. Mene su pogađale neke stvari za koje možemo reći da su normalne u nogometu. Ne tvrdim da sam uvijek zasluživao biti na terenu, ali činilo mi se da nisam imao minutažu ni onda kada sam to zaslužio svojim radom na treninzima. Sve to je psihološki utjecalo na mene, a samim time i na moj angažman – objašnjava Bosec, dodajući da je njegovoj odluci o prebacivanju iz kopački u odijelo kumovala i zakonska regulativa statusa nogometaša u Hrvatskoj.

Foto Darko Jelinek

Naime, više od devedeset posto igrača u Prvoj HNL je zaposleno na ugovor o samostalnoj djelatnosti, što znači da su u ovoj zemlji nogometaši dužni sami plaćati doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje te poreze i prireze, bez obzira primaju li redovno plaću ili ne. Na mjesečnoj razini to iznosi barem tri tisuće kuna, s time da država obračunava kamatu od petnaest posto u slučaju zakašnjenja pri podmirivanju tih obveza.

Samim time, nije teško izračunati kolika dugovanja imaju nogometaši ako im plaća kasni tri-četiri mjeseca. Doduše, prilikom licenciranja klubovi moraju priložiti financijsku dokumentaciju koja pokazuje da nemaju dugovanja, ali taj problem se najčešće rješava potpisivanjem sporazuma kojim igrači pristaju na odgodu isplate onoga što im jamči ugovor.

Dovoljno se prisjeti »Varteksa«, »Karlovca« i ostalih klubova koji su završili u stečaju, nakon čega su brojni igrači ostali bez novca koji im je pripadao. Uostalom, većina hrvatskih klubova i danas ima dosta problema s popunjavanjem proračuna. U doba kada je Bosec u sebi lomio odluku o odlasku iz nogometa ta je situacija bila još teža, što najbolje pokazuju službeni podaci da u Hrvatskoj postoji šezdesetak profesionalnih nogometaša s blokiranim računima.

– Svi se sjećamo 2009. godine, kada je stigla kriza i sponzora u nogometu nije bilo ni za lijek. Klubovi su bili dužni igračima, a ja sam gledao dečke od 34-35 godina koji su cijeli život posvetili nogometu. Oni su bili vezani ugovorima s klubovima i morali su trenirati i izvršavati svoje obaveze, a gomilali su dugovanja jer nisu imali otkuda plaćati obaveze prema državi, režije i kredite – tumači Bosec motive za svoj veliki žvotni zaokret.

Odluka o promjeni karijere nije teška kada čovjek radi posao koji ne voli. Međutim, situacija je potpuno drugačija ako se napušta nešto čemu je posvećen veći dio života.

– Dok smo bili klinci, stalno smo maštali o igranju u našoj prvoj ligi, a meni se taj san ostvario s osamnaest godina. Ne mogu reći da sada ne postoji određeni žal zbog nogometa koji će uvijek biti dio mene. Ponekad rekreativno igram s prijateljima, ako uhvatim malo slobodnog vremena. Naime, pored stalnog posla, vikendima pomažem u obiteljsko firmi za računovodstvo, a popodneva provodim na fakultetu – kaže ovaj ambiciozni 28-godišnjak.

Važnost medija 

Nova karijera u odnosima s javnošću odvela ga je u svijet koji je ranije doživljavao na potpuno drugačiji način.

– Mediji su mi bili izrazito važni kada sam bio mladi nogometaš. Recimo, u juniorima sam se borio za prvog strijelca lige i znao sam biti razočaran kada bih vidio kakvu ocjenu bi mi dali u novinama. Takve stvari su neopisivo bitne svim klincima koji se bave nogometom. Danas puno bolje razumijem probleme i ograničenja s kojim se ljudi iz medija susreću na svom poslu. Sada shvaćam da novinarima nije jednostavno biti sto posto objektivan u svakom trenutku – tvrdi Bosec, dodajući da bi svima bilo lakše raditi kada bi klubovi bili otvoreniji i transparentniji u komunikaciji s medijima.

Legendarni član Beatlesa John Lennon svojedobno se u jednom intervjuu prisjetio da je u osnovnoj školi napisao da želi biti sretan kada su ga pitali što očekuje od života. Učitelji su mu na to rekli da nije razumio pitanje, a Lennon im je odgovorio da da oni ne razumiju život. Na isti način razmišlja i prvoligaški igrač kojem je školovanje bilo važnije od nogometa.

– Kada se sjetim da sam s 24 godine odustao od sporta kojem sam posvetio najveći dio života i totalno promijenio fokus svojih interesa, mogu reći da sam presretan. Ljubav prema nogometu uvijek će biti u meni, ali pomirio sam se sa svime što sam proživio. Imam predivnu suprugu koja mi puno znači u životu i uspio sam osigurati budućnost i prosperitet za svoju obitelj. To mi je puno bitnije od nogometa, i zato mogu reći da sam stvarno sretan čovjek – zaključuje Bosec.

Pljuska zbog gola 

Iako je rano prekinuo karijeru, Tomislav Bosec ima kultni status među onima koji prate hrvatski prvoligaški nogomet, i to zbog gostovanja »Intera« kod »Zadra« u travnju 2010. godine. Nakon što je u 80. minuti zabio gol za minimalnu pobjedu svoje momčadi, Bosec je potrčao prema svojim roditeljima na tribini, a tamo ga je dočekao tadašnji trener kadeta »Zadra« Nado Kovačević i odvalio mu je pljusku.

– Uvijek se moram vraćati na tu utakmicu po kojoj me pamte. U tom trenutku nije mi bilo svejedno jer je snimka te pljuske postala viralna i neko vrijeme se stalno vrtila među smiješnim video klipovima. Tada mi je ta pljuska teško pala u psihološkom smislu, što je bilo normalno, s obzirom na godine. No, danas mi je to odličan način za probijanje leda pri prvom kontaktu u raznim situacijama, a ljudi se dobro nasmiju i opuste. Možda mi tada nije bilo svejedno, ali danas i mene iznova nasmije kada se ljudi toga sjete. Na kraju krajeva, tako sam ipak ostavio nekakav trag u nogometu – kaže Bosec kroz smijeh.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.