Na istočnoj tribini okupljaju se oni punokrvni navijači Rijeke/V. KARUZA
Zar doista težimo društvu, pa i nogometu, njegovu vrlo važnom segmentu, u kojem će se opće prihvatljivo društveno ponašanje, odnosno navijanje nametati i regulirati putem aplikacije na zaslonu mobitela, a svaka emotivna, ona strastvena reakcija iskrenog navijača proglašavati sramotnim, osuđujućim činom. Uostalom, po tom istom obrascu sutra bi trebali osuditi radnike 3. maja jer će izaći na ulice tražiti svoje plaće i pritom nakratko zaustaviti promet ili zvižducima prenuti iz sna nekog političara.
RIJEKA Navijači Rijeke su oduvijek, još iz vremena bivše lige, bili poznati kao objektivna publika koja se ne libi ispratiti pljeskom gostujuću momčad ako to zasluži na terenu, ali i publika koja vrlo temperamentno reagira kada osjeti nepravdu prema svojoj momčadi i kada osjeti trenutak da treba pomoći svojim igračima. To nikada nije bilo sporno, uostalom svi oni navijači koji su “ostavili kosti” na Kantridi, sada Rujevici, pa i brojnim gostovanjima dobro znaju da je nerijetko najbolja atmosfera na stadionu znala biti u nekim siromašnijim nogometnim vremenima kada je Rijeka bila daleko od borbe za Europsku ligu ili naslov prvaka…
Nogometaši Rijeke ispadanjem od Sarpsborga u trećem pretkolu EL i dvama lošijim izvedbama u prvenstvu izmamili su nakon dugo vremena negativnu reakciju s tribina. Sa zapadne, ali uglavnom istočne tribine stigli su i zvižduci kao odjek onoga što je viđeno na travnjaku. Nisu to bili zvižduci isfrustriranih navijača, koji dolaze ne tribine prijetiti igračima jer im je zbog njih pao listići na kladionici, već iskrena pa i logična reakcija navijača, koje se orkestrirano neumjereno mjesecima uvjerava da Rijeka ima momčad i igrače spremne osvojiti naslov prvaka i igrati skupnu fazu Europske lige.
Isti oni navijači koji su u to slijepo povjerovali i prije nekoliko tjedana te iste igrače ispratili u svlačionicu s povicima “šampioni” sada su ih počastili zvižducima jer su igrali osjetno lošije od onoga što se očekivalo i najavljivalo. Uzroci su, kao i posljedice ovoga ponašanja vrlo jasni svima onima kojim poznaju nogomet i navijački svijet oko nogometa. Nema tu prevelikih tajni i nepredvidljivih reakcija. Sve to ne znači da Rijeka možda neće biti prvak, ali u ovom trenutku bijeli ne ostavljaju nimalo uvjerljiv dojam na travnjaku.
Selidba na Rujevicu, pa izgradnja sjeverne tribine umnogome je promijenila krvnu sliku na rujevičkim tribinama. Sustavna policijska represija, ali neka nova gibanja u Armadinim redovima ove su sezone prorijedile sjevernu tribinu i mnogi navijači su potražili svoje mjesto na istoku. Na toj tribini se u visokom postotku nalaze Armadini veterani, oni navijači s ruba zapada, odnosno bivše sjeverne (F) tribine na Kantridi, pa i dijela B tribine.
Dakle, baš navijači, ne samo ex-ultrasi već – punokrvni navijači. Riječ je navijačkoj populaciji koja je praktički cijeli život uz Rijeku i koja je dovoljno dugo u nogometu i oko nogometa da bi im se mogle nametati prozirne teze u najboljoj maniri sjevernokorejske režimske propagande mašinerije o tome kako ih može biti “sram jer zvižde” onima čije izvedbe u konačnici plaćaju kroz kupovinu godišnjih pretplata. Ako ćemo to svesti na konzumerističku razinu, čemu moderan nogomet nedvojbeno teži, onda je stvar vrlo jasna. Ti isti navijači su platili pretplatu da bi gledali Rijeku koja će se boriti se za naslov prvaka i za skupnu fazu Europske lige, a ne mučiti se s prosječnim norveškim i hrvatskim prvoligašima.
Zar doista težimo društvu, pa i nogometu, njegovu vrlo važnom segmentu, u kojem će se opće prihvatljivo društveno ponašanje, odnosno navijanje nametati i regulirati putem aplikacije na zaslonu mobitela, a svaka emotivna, ona strastvena reakcija iskrenog navijača proglašavati sramotnim, osuđujućim činom samo zato jer narušava nečije poimanje nogometne idile na tribinama kakvu južna, temperamentna Europa ne prihvaća i ne poznaje i upravo to je (pa i atmosferu na Rujevici s kojom se svi u Rijeci ponose) čini posebnom.
Uostalom, po tom istom obrascu sutra bi trebali osuditi radnike 3. maja jer će izaći na ulice tražiti svoje plaće i pritom nakratko zaustaviti promet ili zvižducima prenuti iz sna nekog političara. Ča vas ni sram!
