Snimio Damir ŠKOMRLJ / NL arhiva
Naprosto, proljeće 2017. je svojevrsni nastavak procesa koji je započeo u isto ovo doba, ali 1978., kad su i klub i grad bili na vrhuncu
Konačno. Sutra s početkom u 15 sati kreće za »Rijeku«, ali i Rijeku najvažnije proljeće u ovom tisućljeću. Odmah nakon nedjeljnog ručka na redu je »inicijalno paljenje«, poslastica – nogometna utakmica između »Osijeka« i »Rijeke« kojom se nastavlja hrvatsko nogometno prvenstvo. Ciklus u kojem upravo prvoligaš s Kvarnera ima najveće izglede za osvajanje titule prvaka, prve u svojoj dugogodišnjoj povijesti.
»Pred nama je povijesna polusezona i svaki navijač »Rijeke« bi morao ovoga proljeća nešto žrtvovati kako bi bio dio povijesnog događaja« – najvažnija je pak misao proglasa, skoro pa svojevrsnog manifesta koji je prošlog tjedna objavila Armada. Naprosto nitko kome je stalo do »Rijeke« i Rijeke, u periodu do 27. svibnja, do nešto prije 21 sat kad bi trebala završiti utakmica na maksimirskom stadionu, a »Rijeka« po prvi puta i službeno postati prvakom države, nema pravo okrenuti glavu i nekim jeftinim alibijem »opravdati« izostanak osobnog angažmana u povijesnom proljeću za »Rijeku«.
Ali kad kažemo da je ovo povijesno proljeće i za Rijeku, pa tako dakle i sa sve njezine stanovnike bez obzira za koga navijali i zanimao ih ili ne uopće nogomet, također smo u pravu. Jer upravo furiozni ritam kojim igra »Rijeka« jedini može biti dovoljno poticajan da se i Rijeka pokrene s »mrtve točke«. K tome, ono što se dodatno preklapa s nogometom je svakako i činjenica da se u svibnju upravo u Rijeci igraju neke od utakmica Europskog nogometnog prvenstva za dobnu kategoriju U-17. Iako je riječ o juniorima, nesporno je da je među njima i velik broj talenata koji će svega nekoliko godina nakon nastupa u Rijeci postati velikim zvijezdama.
Nadalje, svjedoci smo i činjenice da se Rijeka priprema za 2020. godinu kad će postati prijestolnicom europske kulture. A kolo prije kraja nogometnog prvenstva, kad na Rujevici igraju »Rijeka« i vinkovačka »Cibalia«, su i – lokalni izbori. Proljeće zbijeno da zbijenije ne može biti, s bezbroj mogućih odgovora.
A upravo su uspjesi »Rijeke« ono neophodno gorivo koje je tako potrebno Rijeci. Da se pokrene, da izađe iz mrtvila, da zgrabi i na najboji mogući način iskoristi povijesne prigode koje joj se nude. Jer Rijeka je danas unatoč svemu pozitivnom što joj se događa još uvijek u – letargiji. Ekonomsku situaciju, ili kako se to običava reći »kupovnu moć« u gradu spašava nikad veći broj pomoraca, općenito ljudi koji daleko izvan Rijeke, pa i Hrvatske, zarađuju svoje plaće, ali ih njihove obitelji troše u Rijeci.
K tome – nikad manje stanovnika, nikad manje zaposlenih, i nikad viša prosječna dob stanovnika Rijeke. I zato je u pravu Armada kad zove – pokrenite se ljudi, napunite Rujevicu, ali neka grad koji teče poteče prema svim stadionima HNL-a. Jer jedini je to način da probudi se i Rijeka. Da svi napori oko priprema za godinu prijestolnice europske kulture budu dio svakodnevnih gradski razgovora pa i polemika, a ne da o njima pojma imaju tek usko specijalizirani »kulturnjaci«. Jer, baš kao što je to i europsko U-17 čije će utakmice prenositi brojni međunarodni TV kanali pa tako i Eurosport, i »kultur stadt« 2020. status je prigoda da Rijeka snažno injektira na kulturnu, ali još i više na turističku kartu Europe i svijeta.
Povratak na staze slave
Naprosto proljeće 2017. je svojevrsni nastavak procesa koji je započeo u isto ovo doba 1978., prije dakle skoro pa punih četredeset godina. Razdoblje je to koje se primirilo desetak godina kasnije, po prilici nakon izbijanja igre »Agrokomerc« ili premijere velebne ode Rijeci, kazališne predstave »Vježbanje života«, po prvi puta izvedene 1990. godine. Početak nogometnog posta, uz značajne iznimke sredine prvog desetljeća aktualnog tisućljeća, ili »Ježićevog razdoblja«, mogao bi se odrediti s 1984. i serijom sudačkih krađa – u Madridu te kasnije u Beogradu. Jer jedino pozitivno što se kasnije dogodilo bila je – Armada.
Prvi veliki uspjeh »Rijeka« je dakle doživjela 24. svibnja 1978. godine kad je osvojen Kup maršala Tita. Je li pak, s druge strane »Rijeka« tada bila inicijator niza značajnih društveno-gospodarskih promjena? Ne, prije bi se moglo ustvrditi da je nogometni uspjeh bio njihova – posljedica. Uostalom, ako netko ima pravo o tome progovarati, praveći istodobno relacije unutar ta dva razdoblja, onda je to današnji sportski direktor »Rijeke«, a 1978. zajedno sa Zvjezdanom Radinom dio granitne obrane, njezin neprelazni »libero« kako se tada definiralo središnjeg braniča, onda je to svakako Srećko Juričić.
»Rijeka« je 1984. postala i – neslužbenim prvakom Hrvatske. Otkud nam to? S obzirom da u uzbudljivom »foto-finišu« istina nije uspjela postati prvakom Jugoslavije, osvojila je u tadašnjoj »jugo-ligi«, s dva boda zaostatka za prvakom, 4. mjesto te bila najbolje plasirani hrvatskim klubom. Stoga, slobodno joj se može za tu godinu dodijeliti i epitet – prvaka Hrvatske. Kao što je to pokazala i nekoliko mjeseci prije, velebnom pobjedom protiv madridskog Reala. Uostalom, ako je Real najboji i najtrofejniji klub na svijetu, a od hrvatskih klubova pobijedila ga je jedino Rijeka, jasno je onda tko je najbolji – hrvatski nogometni klub.
Mnogo se toga promijenilo
– Kad bismo komparirali vrijeme tadašnje i današnje, četrdeset godina kasnije, jasno je kako su na igračkom planu to naprosto neusporedive priče. Nogomet se, ali i čitav niz drugih okolnosti, promijenio do te mjere da je imati igrače iz »svakog riječkog kvarta« nemoguće. No, s obzirom da sam danas sportski direktor te da sam umnogome odgovoran za sastav igrača, za dakle današnju riječku »svlačionicu«, tvrdim da je atmosfera na razini one iz moje 1978., da se dakle u njoj osjeća spremnost za nešto uistinu veliko, dodao je Juričić.
Vratimo li se nakon ovih zanimljivih Srećkovih prisjećanja »ostalom« životu, Rijeka je tada bila moćni grad u ekonomskom smislu. Broj zaposlenih, istina na teritoriju tadašnje općine Rijeka koju su osim današnjeg Grada sačinjavale i sve općine »riječkog prstena«, bio je skoro 100 tisuća! Stanovnika – jako blizu 200 tisuća. A da bi bila prijestolnicom kulture države s više od 20 milijuna stanovnika nije joj trebao impuls »europskog grada kulture« već isključivo kreativnost, buntovnost i totalni odmak koji je karakterizirao riječku punk scenu. Nevjerojatno moćni pokret čiji se nastanak vezuje upravo – u Circolu i Domu Zamet – uz proljeće 1978. godine. I da, u graditeljskom smislu – za svega se nekoliko mjeseci napravio Automotodrom Grobnik, a uz istina dosta muke i posrtaja i prometni pravac poznatiji kao »Istočni izlaz«. Sve je dakle tutnjalo, pa tako i »Rijeka« kojoj je inicijalni novac davala upravo moćna riječka privreda i sposbnost tadašnjeg ekonomskog maga, prototipa modernog nogometnoga managera Ljube Španjola, da taj inicijalni novac na najbolji mogući način i »oplodi«. I da, Kantrida je na svim utakmicama bila puna, rijetko s manje od 10 tisuća posjetitelja. Slijedio je godinu potom novi podvig u kupu, a 1981. je »Rijeka« u Milanu Radoviću imala najboljeg strijelca lige.
