Kleli smo se u Leona Benka, obožavali beskompromisnost Josipa Brezovca, bili sigurni s Ivanom Vargićem i Matejom Mitrovićem, ushićeni efikasnošću i elegancijom Andreja Kramarića, beskrajnim talentom Anasa Sharbinija pa prodornošću Ivana Tomečaka, a da o Ivanu Močiniću, apsolutnom simbolu moderne »Rijeke«, niti ne govorimo. A opet, niti jedan od njih nije u sastavu koji, eto, osvaja titulu prvaka Hrvatske, prvu u povijesti. I upravo je to – »Rijeka«.

RIJEKA

Gotovo savršeni stroj koji od svakog igrača izvlači maksimum. Naravno da je to prvenstveno zasluga Matjaža Keka, no, upravo u odjeljku posvećenom igračima istaknut ćemo još jedno ime – Ugo Maranza. Talijanskog kondicijskog trenera figure mršave do isposničke ispijenosti ne tako davno tražio je i sam Fabio Capello, da s njime od Rusije stvori ozbiljnu nogometnu vrstu. Odbio ga je, ali se zato u Rijeci zadržao godinama. Uživa raditi u ozbiljno strukturiranom klubu s jasnim ciljevima.

Posebna je čast, privilegij i čisti užitak biti nogometaš NK "Rijeke" / Foto Damir ŠKOMRLJ

Vratimo li se igračima, tvrditi možemo, bez ikakvog izuzeća, da svi koji oni dođu u »Rijeku«, iz nje izađu kao znatno kvalitetniji i, što je posebno važno, samopouzdaniji igrači. Imponira trkačka sposobnost igrača »Rijeke«, baš kao i njihova eksplozivnost. Makar za djelić sekunde brži su na lopti od protivnika. Za vrlo kratko vrijeme dobivaju sigurnost u igri, sposobnost da otvoreno pokažu svu raskoš talenta, da se naprosto pronađu na zelenom travnjaku tamo gdje im je bilo – predodređeno. Juričić i Mance »njuše« nebrušene dijamante. A onda im tako potrebnu glazuru daje Matjaž Kek.

No, bez snage i žustrine koju im podaruje Maranza teško bi mogli crtati na travnjaku Kekove zamisli. »Rijeka« i Rijeka su naprosto… Ma reći ćemo baš tako – idealna sportska sredina! Dokazuju to upravo oni koje su samozvane veličine hrvatskog nogometa odbacile, da bi u »Rijeci« došli do reprezentativnih visina i višemilijunskih transfera. A to ipak ne mogu samo treneri, dobar osjećaj, dobru »vibru« na stadionu i u životu stvara i ljubav te poštovanje koje igračima iskazuju ljudi u sredini u kojoj žive. Biti igračem »Rijeke« reći će vam to svi – od Marka Vešovića, Franka Andrijaševića, Stefana Ristovskog, Filipa Bradarića, Romana Bezjaka, Leonarda Zute…. Ma svih koji su ikad došli do Kvarnera – posebna je čast, priviliegij i – čisti užitak. Pa kako nakon toga ne igrati maksimalno dobro?

MATJAŽ KEK

Matjaž Kek je postao istoznačnica za »Rijeku«. Kad je dolazio, ma koliko je iza sebe imao čudnovati uspjeh s reprezentacijom Slovenije, pa i »Mariborom«, nije ulazio u krug »senzacionalnih rješenja«. Odlukom o njegovom izboru navijači su ostali uglavnom bez stava. Kasnije, kad se vidjelo o kakvoj je osobi riječ, može se slobodno zaključiti da ga je Juričiću i Miškoviću sam Bog poslao u tako ranoj fazi restrukturiranja »Rijeke«.

Elokventan, medijima otvoren, ali u osnovi beskrajno i beskompromisno odan isključivo pravilima struke. Osoba je većinom obožavana na Kvarneru i u svim onim mjestima koja stoje uz »Rijeku«, silno ugledna u nogometnom svijetu, želja mnogih klubova Europe. Ima dakako, pa i u mojoj najbližoj navijačkoj okolini, fanova »Rijeke« kojima nije u cjelosti po volji, ali baš se u tome ogleda njegova najveća snaga: nepopustljiv je i odan svom stilu igre čak i onda kada zavlada euforija.

Tuširanje pjenušcem – ozareni Matjaž Kek / Foto Roni BRMALJ

Da budemo na čistu, oni koji nisu u cjelosti njegovi fanovi najviše mu zamjeraju izostanak rizika u igri, ili ono što se već definira kao »umiranje u ljepoti«. No, ono što on podrazumijeva pod uspješan i dobar nogomet je – odgovornost. Nepopustljiv i onda kada događanja na terenu povuku u »ševu i šegu«. Ne, »vrckavosti« takvog tipa kod Keka, koji uvažava jedino posvećenost sportskim viteškim pravilima, naprosto ne prolaze. Ma koliko bi tribine to ponekad htjele.

Karike koje doprinose uspjehu su uz njega svakako i skup trenera koji ga okružuje, od prvog pomoćnika Vjekoslava Miletića do Ede Flega koji kroz omladinsku školu po Kekovim zamislima crta konture neke buduće »Rijeke«, ali svakako i dopredsjednik Uprave Dejan Šćulac, direktor Vlado Čohar te »dream team« sportskih direktora Srećko Juričić i Ivan Mance. Koliko su samo njih dvojica samozatajnika znali kontroverzi izazivati s igračima koje su dovodili!

Da bi se na kraju ispostavljalo kako su u skoro 90 posto slučajeva bili u pravu. Ne samo da su njihovi izabranici pružali odlične partije u dresu »Rijeke«, već bi se nakon odlaska s dobivenim iznosima itekako stabilizirala klupska blagajna. Da, ma koliko navijači često tražili »poeziju« u igri, do trijumfa u ozbiljnim nogometnim klubovima u pravilu dovodi samo vrlo ozbiljna proza iz pravca koji nazivamo – realizam. Keku je to itekako poznato.

OBITELJ MIŠKOVIĆ

Iako se pretežito u prvi plan, s razlogom dakako, ističe Damira Miškovića, u slučaju petogodišnjeg razdoblja iz kojeg je »Rijeka« od izgubljenog slučaja postala ne samo šampionski klub u hrvatskim razmjerima, nego i nogometni kolektiv s vrlo ozbiljnim europskim ambicijama, dokazanim uostalom kroz dvije sezone igranja u Euroligi, valjalo bi ipak govoriti u relacijama – obitelji Mišković. Jer jako, jako je važna karika u stabilizaciji kluba u pojedinim kriznijim trenucima bila i supruga Snježana. Damir je u svakom slučaju ambiciozni i vrlo uspješni gospodarstvenik.

Osoba koja zna proizvoditi nove vrijednosti, koja zna »stvarati novac«. Koliko je snažan pokazao je i u krizi koja je zadesila njegovo nigerijsko poslovanje, beskompromisno poduzimajući niz mjera čiji je cilj bilo spašavanje tvrtke i posla koji će se, a Miškoviću je kroz godine iskustva to itekako poznato, kad-tad vratiti u bogatije tokove. Jednako je takav i prema klubu, prema »Rijeci«. Nakon raščišćavanja prvotne financijske situacije vrlo je brzo od čelništva kluba zatražio – likvidno poslovanje. Bez milosti i bez stvaranja lažne sigurnosti i ovisnosti o injekcijama novca kojeg se realno ne zarađuje. Ne, »Rijeka« je klub čiji ulaz i izlaz na koncu daju – pozitivan rezultat.

Dio nas – Damir i Snježana Mišković / Foto Damir ŠKOMRLJ

No, ma koliko je savjesni gospodarstvenik, po cijenu da i samom sebi da otkaz ako je to potrebno za spas tvrtke, Damir je u osnovi – dio nas. Osoba koju rezultati »Rijeke« za čas odnesu u povišena, skoro pa euforična stanja. Prema mnogim njegovim manifestacijama, kad bi bio pretplatnik, vjerojatno bi se nalazio na »I« tribini.

I ma koliko i ona bila satkana od finih emocija, Snježana je i žena i majka. A one su u pravilu mnogo stabilnije od muških figura. Snježana je osoba koja je zbog dislociranosti supruga kroz život jako mnogo odluka morala donositi i sama. Pa je naučila i na neke druge manifestacije povišenih emocija. I baš kad bi Damir znao zapasti u stanje potištenosti, a i to se događalo unatoč načelno iznimno uspješnom poslovanju i rezultatima, tu je bila – Snježana.

Autoritet u obitelji, baš kao i u klubu. Žena koja plijeni ljepotom i blagim osmjehom kad je dobro, ali i osoba koja se pretvara u moćnog »fightera« kad god su to prilike zahtijevale. Ona, iza kulisa, drži kantune kluba, i u muškom poslu, a to je nogomet i sve oko njega, smiruje tenzije i usuglašava stavove. U potpunoj tišini puno je toga napravila, puno je kompromisa dogovorila samo da ovaj projekt uspije do kraja. Zaslužuje duboki naklon. Da, Damir Mišković, svakako. Ali ipak bismo bili skloniji uspjeh pripisati – čitavoj obitelji Mišković.

ARMADA

Samo je jedna »Armada«. Baš kao i klub koji prati, nitko joj u Hrvatskoj više nije ravan. Iako je dakako jasno da bez »Armade« ne bi bilo ni današnje »Rijeke«, jer tko bi ulagao u klub koji nema emocionalni kapital, dodanu kvalitetu koju je čuvala i osiguravala kroz desetljeća baš »Armada«, ono što se s »Armadom« događa kroz ovih pet godina je također fascinantno sazrijevanje. U usporedbi s njezinim pripadnicima, ostali hrvatski navijači djeluju tako anakrono, tako tužno u svom nesnalaženju, na kraju krajeva i tako bez duha koji u svakom svom nastupu donosi »Armada«.

I ma koliko se ovih dana prisjećali svih onih sjajnih predstava, ma u kom smislu – nekad i uz pomoć šaka, kroz trideset godina postojanja, ne možemo se oteti dojmu da je »Armada« od proljeća na ovamo zapravo položila – doktorsku disertaciju.

Na ramenima navijača – Marko Vešović / Foto Silvano JEŽINA

Prvi je ispit »pao« s »Bijelim brodom«. Tisuću najvatrenijih navijača, dvije noći na malom prostoru bez ijednog incidenta. Bila je to nevjerojatna posveta odanosti svom klubu, ali i razuvjeravanje svih onih dežurnih gunđala kako su nogometni navijači samo jedno – divljaci. Organizirana su nakon toga i masovna gostovanja na svim hrvatskim »kopnenim« stadionima, uz dodatak još jednog morem, ne tako masovnog, do Pule. Ali ne s razlogom da bi se na tim putovanjima dobro zabavljalo.

O ne, na put se tako masovno krenulo kako bi se iskazao jasni stav da nas ima i da ćemo otvorenih očiju paziti da nas se ne krade. Po sitno, na »malim utakmicama«. Upravo je ta odlučnost i ta masovnost bila ona tako prijeko potrebna karika koja je na kraju uozbiljila i sam HNS i sudačku organizaciju. »Armada« je, da se izrazimo vojnim rječnikom, ovog proljeća osigurala bokove »Rijeci« kojoj je zahvaljujući tome bilo omogućeno da se bavi onim u čemu je najbolja – nogometom. Bez pretjerivanja, apsolutno je jasno da je »Armada« otišla u neku sasvim drugu dimenziju, pokazali su to i ponašanje te koreografija protiv »Hajduka«, i u Hrvatskoj ju nitko više ne može dohvatiti. Svakako, ustrajat ćemo i na tvrdnji da je svime što je pokazala poslala jasnu poruku i hrvatskoj nogometnoj birokraciji, da ju je na kraju krajeva i – uvjerljivo pobijedila.

NOVI LIST

Novine nikada, ni prema kome, ni prema čemu, ne smiju biti pristrane. Ni novinar, naravno. Upravo je nepristranost jedan od temelja novinarstva. Osnova je nepristranosti držanje distance. Negdje od početka ove sezone Novi list je postao pristrana novina. Potpuno otvoreno srušili smo neke od postulata novinarstva – one o nepristranosti. U jednom velikom dijelu izgubili smo distancu prema objektu pisanja. Potpuno svjesna odluka uredništva. Zajedno smo odlučili – naredna četiri mjeseca, drugi dio prvenstva, apsolutni prioritet je osvajanje prvenstva. HNK Rijeka mora biti prvak države! Mora, jer zaslužuje, jer ovaj klub, ova Rijeka, ova Armada i ovi navijači to zaslužuju!

Novi list je kao riječka novina nogometnom klubu dala podršku

I mi smo kao riječke novine tom projektu držali bokove. Ponekad smo javno opleli po svima koji su nas – klub, Armadu, navijače – u tome željeli spriječiti. Nismo previše birali ni riječi. U minskom polju hrvatske lige, gdje svaki krivi korak diže u zrak, riskirali smo da nas se prozove za pretjeranu sklonost, gubitak objektivnosti ili nedostatak poštovanja nekih novinarskih standarda. Ni za što od svega toga nije nas bilo briga. Posvećeni svetom cilju, neponovljivom, jedinstvenom osjećaju osvajanja nogometne titule prvaka, mi novolistovci smo u konačni uspjeh utkali svoj mali doprinos.

Za riječku povijest, sadašnjost i budućnost. Jednog će se dana netko sjetiti, ili će možda negdje biti napisano, kako su i oni iz Novog lista navijački i pristrano doteglili brod u luku pobjede… I da, s ponosom smo to napravili…

Kleli smo se u Leona Benka, obožavali beskompromisnost Josipa Brezovca, bili sigurni s Ivanom Vargićem i Matejom Mitrovićem, ushićeni efikasnošću i elegancijom Andreja Kramarića, beskrajnim talentom Anasa Sharbinija pa prodornošću Ivana Tomečaka, a da o Ivanu Močiniću, apsolutnom simbolu moderne »Rijeke«, niti ne govorimo. A opet, niti jedan od njih nije u sastavu koji, eto, osvaja titulu prvaka Hrvatske, prvu u povijesti. I upravo je to – »Rijeka«.