Ponos grada na Rječini

POVIJESNA PRAVDA Del Boy je postao milijunaš, Millwall ušao u Drugu ligu, a Rijeka postala prvak

Darko Pajić

Način na koji je ova titula osvojena razlog je za dodatni ponos. Protiv svih pravila, protiv izgleda, doista sami protiv svih. U ligi na rubu regularnog, gdje Lokomotiva unaprijed daruje 12 bodova glavnom konkurentu, a suci rade svoj posao »najbolje« što mogu, onako kako su naučili u ovih dvadeset i pet godina hrvatskog nogometa



Kad je Haso zabio u 89. minuti ekstaza je mogla potrajati nekih desetak sekundi, koje nam nikad i nitko neće uzeti na pravdi Boga. Sva istina stala je u tih desetak sekundi, sve ostalo suvišno je i nebitno svakom normalnom čovjeku.


Iz perspektive naselja Nelsona Mandele u Peckhamu legendarni Del Boy bi znao reći: »U ovo doba iduće godine bit ćemo milijunaši«. Čista utopija čovjeka iz obitelji preprodavača na tržnici, što kvalitetu nogometa mjeri po Millwallu osnovanom davne 1885. godine, čiji su navijači poznati po nasilju, a klub po uglavnom lošem nogometu na granici druge, treće, a ponekad i četvrte lige. Život autsajdera pod geslom »Only fools & horses«.


U Rijeci već desetljećima postoji ista izreka, doduše neznatno izmijenjena, jer malo tko ovdje još sanja o milijunima. Za razliku od Del Boya i ostalih Trottera njihovu frazu već desetljećima ponavljaju Denis, Prlja, Boban, Dado, Jegi, Bing, Musa i mnogi drugi što život mjere koracima između B-pomoćne, zapada i Prištine. I tu više nema nikakve utopije. Ovom mom ludom prijatelju baš je slatko još jednom ponoviti. This time next year. Bit ćemo prvaci! A onih deset sekundi potrajat će cijelu godinu.




Ovaj navijački blog napisao sam 22. veljače 2012., tko bi rekao da je prošlo već pet godina. I danas ne mogu odoliti i ne vratiti se tim rečenicama. Jer je dio mog navijačkog života, frustracija i nada upisan u tom trenutku kad Rijeka nije izgledala kao budući prvak Hrvatske. Malo je i zbog grafita s likovima iz »Mućki«, koji je poslije osvanuo na Turniću i također predstavlja simbolični krug, koji se konačno zatvara. Snovi su postali stvarnost.


To je, majko, nogometna bajka…


Životni kod, puls i srce jednog prosječnog navijača Rijeke s višedesetljetnim stažom nije lako sasvim razumjeti. Iako je lako na prvu reći: eto, sad je Rijeka u modi, uživaju i vesele se. Ali, taj način života mnogima nije u vezi sa stanjem na tablici i trenutno tako lijepim pogledom s vrha.


Prizor iz 1999.


Prizor iz 1999.



Navijati za Rijeku u pravilu je značilo da čovjek mora biti spreman na razočaranje i primanje udaraca. Trpjeti nepravdu. Slomiti se, kao nakon one proklete krađe iz 1999., kada je bilo tako teško skupiti se, podnijeti silnu nepravdu i razočaranje pa krenuti ispočetka. Mnogi u tome nisu uspjeli i odrekli su se odlazaka na Kantridu. I to je ljudski razumjeti. Tko je ostao, trpio je. Blijede sezone, beskrvne ekipe, prosječne igrače, trpio je biti među onih tisuću ili dvije luđaka na Kantridi svaki put kad igra Rijeka, po kiši, žegi, na buri, bilo kada.


U tome se danas krije prava vrijednost ove prve i tako slatke titule. Malo tko je zaslužio u povijesti nogometa radovati se kao navijači Rijeke. O tome ponešto govori taj fenomen skandiranja Žuti ili jučer Bertiju… Tko pita zajebavaju li se navijači s igračima Rijeke, koji nikako ne spadaju među najbolje u ekipi, ne razumije stvari. Mi smo gledali svašta i uvijek navijali. Bilo je toliko prosječnih ili slabih, igrača iz drugih i trećih liga, koji su oblačili dres Rijeke, iako su imali problema uštopati loptu, kamoli što drugo. Znalo je tako biti godinama. Ali to nije bio razlog za odustajanje.


Fenomen Rajka Vidovića, napadača koji je bio idol bez pokrića, samo je jedan u nizu. Čovjek je prije Rijeke bio anoniman, a na terenu toliko prosječan da bi krenula kolektivna ekstaza s tribina svaki put kad bi dotaknuo loptu napadač, koji je rijetko davao golove, ali je puno igrao. »To je majko nogometna bajka, to je glava Vidovića Rajka«, pjevalo se s tribina Kantride. Jer je Rajko izgarao na terenu.


Pa što onda ako mu se znalo dogoditi da glavom pokuša zabiti gol s centra ili da njegov udarac glavom s vrha šenaesterca umjesto u golu završi na sredini terena. Samo u Rijeci, najslabiji igrač postane najomiljeniji. I s vremenom prerasti i vlastite limite. Da ne bude zabune, kao što se iskreno za Rajka navijalo, tako se jučer skandiralo Bertiju, a danas Žuti, kao nagrada za trud, borbenost, za odanost riječkom dresu, čak i kad ne ide.


Žuta je omiljen baš zato što će u njemu protivnički treneri tražiti najslabiju kariku ekipe Rijeke. Njemu treba najviše pomoći. I to skandiranje je istovremeno šala i sasvim je ozbiljno. To je Rijeka. Grad u kojem su jučer plakali od sreće odrasli, davno formirani i zreli ljudi. Grlili se, ljubili i čestitali jedan drugom, jer smo konačno dočekali titulu, koja se desetljećima činila tako daleko.


Pape, gotovo je


Da se ne zaboravi, posebna vrijednost ove čudesne sezone nisu samo pobjede na terenu, već i izvan njega. Ono što se događalo posljednjih tjedana, sve bakljade, slavlja, organiziranje novih navijačkih klubova Armade, od Senja, Krka, Cresa, Crikvenice, Bakra, Grobnika, po gotovo svim riječkim kvartovima, preko Liburnije i Učke, Gorskog kotara, dokaz je da Rijeka odgaja nove generacije navijača, koje će činiti još masovniju i veću podršku voljenom klubu, tradiciju vrijednu poštovanja i divljenja. Činit će snagu Rijeke u godinama što dolaze.


Armada korteo


Armada korteo



Fantastično putovanje »Bijelim brodom« na kojem je 36 sati vladalo pozitivno navijačko ludilo donijelo je nezaboravne prizore, od kortea Armade osvjetljenog bakljama u centru Rijeke, do uplovljavanja u Split s bakljama na palubi i trijumfalnog povratka doma u kolijevku grada na Rječini.


Imali smo i gostovanja masovnija nego ikad, u Puli, u Zagrebu, Osijeku, žal zbog Koprivnice, jer je tamo cijeli kapacitet stadiona bio malen za sve koji su htjeli potegnuti na put.


Ovo je sezona u kojoj je briljirao i »Badbeat«, čovjek za kojeg se ne zna tko je, ali je beskrajno maštovit, uporan i kreativan kad treba komentirati ono što navijači žive i osjećaju. Valjda je i Johnny Depp konačno odahnuo i njegov klinac više ne treba roniti suze. Pape mu može reći. Gotovo je.


Način na koji je ova titula osvojena razlog je za dodatni ponos. Protiv svih pravila, protiv izgleda, doista sami protiv svih. U ligi na rubu regularnog, gdje Lokomotiva unaprijed daruje 12 bodova glavnom konkurentu, a suci rade svoj posao »najbolje« što mogu, onako kako su naučili u ovih dvadeset i pet godina hrvatskog nogometa.


Nitko navijačima i igračima Rijeke, treneru Keku, nije baš ništa darovao, nitko nije ništa kupovao ni dogovarao, a baš svi imali su Rijeku na piku. I predviđali da će pasti prije ili poslije, jer »Rijeka ima šanse kao pile kod mesara«. Taj si je mesar davno odsjekao ruku, pile ga je šutnulo i napravilo smiješnim.


Foto: D. ŠKOMRLJ


Foto: D. ŠKOMRLJ



Velika je pobjeda i to što je Rijeka prepoznatljiva kao grad i nogometna ekipa u kojoj su svi dobrodošli. Shvatio je ponešto o tome i Franko Andrijašević, kojeg se svugdje šikaniralo, a samo u Rijeci ga nitko nikada neće ganjati ili reći nešto ružno o njemu.


Zato će jedan Ristovski govoriti da se osjeća Riječaninom. A Crnogorac na raketnom pogonu, legendarni Vešo, ostati upamćen kao hrabro srce, što kuca istim ritmom kao i srce navijača na tribinama.


Marko Vešović, Foto: S. JEŽINA


Marko Vešović, Foto: S. JEŽINA



Svi će oni imati posebnu pažnju, ljubav i tretman kad god dođu u Rijeku i nakon što završe svoje karijere. Zbog onoga što su učinili. Preokrenuli povijest i donijeli sportsku pravdu na Kvarner i šire. I Sergio Legan je dočekao. I Enzo Zadel. I Eugenio Ravnich. I Damir Desnica. I Nenad Gračan. I Admir Hasančić. 


Valjda se negdje gore i nebo smiješi kod Mladena Romića, Roberta Komena, Gorana Brajkovića i drugih što su sanjali ovaj dan.


Krug je zatvoren 


Nije to samo nabijanje lopte. Kontra svih prognoza, ovaj grad konačno ostvaruje svoj najveći sportski uspjeh u kolektivnom sportu.


Kad dišemo i živimo zajedno, Rijeka može biti prva i najbolja. Ne samo u nogometu.


Krug se počeo zatvarati u Stuttgartu. Katarza je tamo počela, kad je jedan mali klub, naviknut na epizodne uloge i siromaštvo, brutalno nokautirao deset puta bogatijeg i moćnijeg. Da bi igrači Rijeke u svom posljednjem »živom zidu« na toj tekmi mogli skakati i pjevati s tribinama u Stuttgartu: »Tko ne skače, tko ne skače…«


Na kraju ide poruka onome tko možda i ne zna gdje je Rijeka. Hvala ti Del Boy, ali ako si ikad želio postati milijunaš promašio si grad. Ovo vrijedi više od bilo kakvih milijuna.


Čak je i Millwall u subotu ušao u drugu ligu uz uobičajene izgrede svojih ratobornih navijača, koje stoga ne treba uspoređivati s nama.


Od 1987., preko 1999., do 21. svibnja 2017. godine. Krug je zatvoren. Zbog onih 10 sekundi kad je Haso zabio gol ovo je povijesna pravda riječke titule.


U ovo doba iduće godine bit ćemo prvaci! Kakva god iduća sezona bila, više ništa neće biti isto. Ostat će snaga što svijetli iz mraka… I samo jedan način života. Samo Rijeka!