Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 15° 1
Sutra: 15° 15° 1
25. svibnja 2019.
Dijete Rijeke

NAKON KEKA KEK Zašto ne razmisliti i o davanju prilike na klupi domaćem Vjekoslavu Miletiću

Foto Damir Škomrlj
Foto Damir Škomrlj
Autor:
Objavljeno: 9. listopad 2018. u 7:17 2018-10-09T07:17:32+02:00

S Vjekom na klupi otvorila bi se snažno vrata riječke samosvijesti. Spoznaja da je osim značajnih dosega u HNL-u i Europskoj ligi, Rijeka sazrijela i za – proizvodnju vlastitih stručnjaka

Vjekoslav Miletić, hladnokrvni stručnjak s uvijek maksimalno »našpanane« Kekove klupe, dijete je »Rijeke«.

Štoviše, bio je njezinim stipendistom i tko zna u kom bi mu smjeru krenula karijera da nije bilo rata. Jer kao što ga je karaktrer tjerao da na zelenom travnjaku uvijek ide do kraja, jednaku mu je priču složio i kad se tražilo tko će s hrvatskog neba skidati neprijateljske zrakoplove.

Vjeko Miletić je k tome dijete jednog sasvim osebujnog riječkog kvarta, toliko bogato strukturiranog da ga neki nazivaju i samostalnim gradom, »Duella City«. Golemi, uglavnom INA-ini neboderi tamo su nikli negdje u razdoblju »razvijenog socijalizma«, sedamdesetih i u prvoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća. I privukli u taj dio Rijeke na tisuće stanara. A u dvorištu nebodera, koji Rijeci posebno s morske strane daju poprilično moćnu i samosvijesnu vizuru, nisu nikli bazeni ili neka slična »bogataška igrališta« nego pravi pravcati – nogometni stadion.

Onako, baš »hard«, bez atletske staze, s betonskim tribinama na koje stane više od pet tisuća gledatelja. Logično je onda kako nije bilo talentiranog klinca iz kvarta koji se na njemu nije okušao. Samostalno, na nekadašnjoj »šljaci« u klasičnom kvartovskom nadmetanju, ili organizirano, u nekom od omladinskih podmladaka nogometnih klubova koji su na »Ini«, danas »Komenu«, trenirali i igrali. Činio je to, dakako i Vjeko Miletić.Iako mu je karijera trajala i trajala, nogometa se ni nakon nje nije zasitio. Ostao je u njemu, trenirao je najprije mlađe uzraste, da bi ga vrlo brzo nakon dolaska u »Rijeku« svoj stožer pozvao – Matjaž Kek.

A super organizirana »djevica« kad slaže tim niti popušta pritiscima, niti to čini na pamet, bez studioznog premišljanja. Svaka osoba koja se u bilo kojoj fazi Kekovog trenerskog rada našla u njegovoj blizini, točno je znala zbog čega je do toga došlo. A dolazilo je isključivo zbog stručnosti, apsolutne predanosti poslu, obavezno i zbog – strasti. Da, Kekovi suradnici su morali živjeti njegovim nogometnim životom. Oni kojima to nije uspjevalo, otpadali su. Ne i Vjekoslav Miletić.

On je uz Keka bio čitavu vječnost, razvivši se pri tom u iznimnog nogometnog znalca. K tome s urođenim »genom« pobjednika, osobe koja je, prema vlastitom priznanju, čak i u najbanalnijim, rekreacijskim utakmicama uvijek imala silnu – glad za pobjedama.I onda se dogodila ta fatalna subota, 6. listopada. Matjaž Kek je po drugi put u kratkom vremenu rekao – dosta. Iz Zagreba se nije vraćao u Rijeku, po svoj meditativni mir otišao je u – Maribor. Silna ljubav koju je prema njemu razvila nogometna, ali i ona Rijeka koja uopće ne zarezuje taj sport, doživjela je neviđeno razočaranje. Tugu, depresiju, osjećaj izgubljenosti, beznađa, strah od budućnosti. Jer, priznat će vam to i onih petnaest i nešto više postotaka navijača »Rijeke« kojima nikad nije »legao« kako se teško mogu sjetiti nekog tko bi ga mogao zamijeniti. I biti rezultatski bolji od njega. Kek ostani! Ali – otišao je.

S ponešto Miškovićeve nade kako će se Fergusonovski vratiti na Rujevicu. Bilo bi to dobro, no Kek, u savršenim trenerskim godinama i jednakoj takvoj kondiciji za taj posao, sasvim sigurno može pronaći izazovni i unosni angažman u nekom sasvim konkretnom klubu iz značajnijih europskih liga.Rijeka se polako navikava na vrijeme bez Keka. Duhovito, jedan je stariji navijač odlazak Keka usporedio s odlaskom Tita!

Subotu 2018. godine u Gorici s nedjeljom na Poljud te 1980. godine, saznanjem koje je Hajdukove igrače i navijače na punom Poljudu nagnalo na neutješno plakanje zbog odlaska »velikog vođe«. »Svi smo tada bili u šoku – s Titom je bilo i dobrih i loših perioda, a sve je to s njim na čelu države trajalo i trajalo. I nije možda ljudima bilo toliko žao zbog Titove smrti, bio je u visokoj starosti, neumitno je naprosto moralo stići – bojali su se onog što im donosi budućnosti bez Tita«, zanimljivo je bila ta iskusnička paralela.

Da, i u pravu je. Jer Kek je »Rijeci« donio najbolji period u njezinoj povijesti, no neiskreni su svi oni koji nisu uočili kako je u odnosu Keka i »Rijeke« došlo do zasićenja. Do svojevrsne stagnacije. Bože sačuvaj da se ma ijedan iskreni navijač »Rijeke« na Keka naljutio zbog serije loših rezultata. Pa i lani je bilo isto, padalo se na ljestvici, posebno je bolno djelovala činjnica da se Hajduk u nekim periodima nalazio ispred »Rijeke«. Što ove sezone nije slučaj.Pa su krenule i spekulacije – tko nakon Keka?

I to krajnje banalne, nemaštovite, medijski prozirne. Dolazi Tudor! I slične, uvijek iste tlapnje koje iskazuju uvijek jednako nesamopouzdanje. Zbog čega bi Rijeka trebala nekog hrvatskog trenera kojem je srce zauvijek ostalo u klubu koji ga je stvorio? Bilo da se taj klub nalazi u Maksimiru ili na Poljudu. Tražimo ih jer su nešto posebno dobri stručnjaci? Jer su povoljni? Jer imaju uspjeha? Jer su spremni najprije pokazati rezultate pa tek onda tražiti novac? Ništa od toga! Kad su igrači u pitanju, neke se takve kombinacije mogu razumijeti, u slučaju trenera – nikako. U »Rijeku« može stići samo netko poput Keka.

Stručnjak iz okolnih država kojem će »Rijeka« biti apsolutno najvažniji hrvatski klub. Nikako ne netko tko će na Rujevicu doći samo – po novac. Prezirući navijače »Rijeke«. Jer zbog čega bi ih kao trener volio kad ih je kao igrač tih nekih klubova u najblažoj varijanti – prezirao.A ako smo se do jučer kleli u Keka, pa čemu uopće razmišljati?! Na njegovoj vječno uzburkanoj klupi svih njegovih riječkih godina pratio ga je – Vjekoslav Miletić.

Da nije bio dobar, da nije bio jako dobar, Kek bi ga se, ma koliko ga simpatizirao kao čovjeka, riješio. A nije, godinama. Pa ako netko ima bespogovornu licencu nastaviti tamo gdje je Kek stao, a to očito želi to i najmanje 80 posto navijača Rijeke, onda je to naš Vjeko. Trener koji voli samo jedno – pobjeđivati.I ne samo da bi se s Miletićem dobio kontinuitet, dobila bi se i svježa krv.

Ne treba zaboraviti da je on desetak godina trener, ali je jednako toliko mlađi od Keka. I još nešto, jako važno. S Vjekom na klupi otvorila bi se snažno vrata riječke samosvijesti. Spoznaja da je osim značajnih dosega u HNL-u i Europskoj ligi, Rijeka sazrijela i za – proizvodnju vlastitih stručnjaka. Baš kao što to čine svi veliki klubovi. Da će bez kompleksa u prvu ekipu pustiti i klince odgojene na Kantridi, Rujevici ili »Komenu«, da će naprosto u dogledno vrijeme na Poljudu i Maksimiru morat razmišljati o dovođenju trenera iz – Rijeke.

Naprosto, postkekovska era traži upravo to – nastavak izgradnje moćne »Rijeke« i to u svim segmentima – od »morčića« do trenerske klupe. Donijet će to razdoblje sasvim sigurno i poneki rezultatski ili plasmanski posrtaj, ali će se u izglednoj budućnosti sve naplatiti – s kamatom. A Vjeko je na tom putu najbolji – temeljni kamen. Izdržati tolike godine uz Keka, to mogu – samo najbolji.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Funkcionalna  prehrana zaustavlja bolesti i pretilost
PREHRANA Thalassotherapia Opatija savjetuje

Funkcionalna prehrana zaustavlja bolesti i pretilost