Svaka obljetnica je prilika sjetiti se nečega učinjenoga. Ovih danas posebno se želimo sjetiti svih poginulih pripadnika Armade koji su svoje živote utkali u stvaranje slobodne Domovine. Krist je podnio žrtvu na drvetu križa, kako bi nas otkupio i nama omogućio život vječni, Krist je bio vjeran do kraja, do smrti na križu svome Ocu i poslanju spasenja palog čovjeka.

Armada je poznata kao navijačka skupina koja je vjerna svom Klubu. Iako posljednjih sezona u samom vrhu hrvatskog nogometa, volio bih prizvati u sjećanje sve one godine kada je klub bio u mnogo drugačijoj situaciji, stiješnjen između financijskih problema, u borbi za sredinu ljestvice, a sjećamo se i sportske borbe za ostanak u prvoj ligi.

Ponosni i u muci

Upravo u tim teškim situacijama Riječanke i Riječani ponosno su stajali na svojoj zapadnoj tribini Kantride i zorno svjedočili bezuvjetnu ljubav prema Klubu. Nisu ih zaustavile niti zimske hladnoće niti kiše, niti loši rezultati, te su svojim pristupom mnogima pokazali kako ljubav uvijek uključuje i spremnost na žrtvu. Istinski navijač je naprosto nadrastao dimenziju trenutnog uspjeha. Njega naravno više od svega raduju pobjede voljenog Kluba, no Armada zna da nitko ne može uvijek biti u vrhu ili na vrhu, Armada naprosto zna da život piše čudne sportske priče o kojima ovisi i krajnji rezultat.

Zato navijač – navija. On bodri Klub, njegova ljubav sve nadilazi. Navijač zna da su igrači isto samo ljudi, iako jako, jako dobro plaćeni za našu hrvatsku zbilju da rade svoj posao. I jedino što je navijaču važno je pristup. Pristup je sve. Zalaganje i trud, odnos prema imenu Rijeka. Zato je Armada uvijek voljela one igrače koji su u svakom svom trku, uklizavanju, treningu, pokazali da im je stalo. S druge strane, na negodovanje su nailazili oni koji su od Kluba činili sprdnju, koji su svojim nonšalantnim stavovima, životom kakvog se ne bi posramio niti lokalni partijaner, pokazali da ne misle na ekipu, da im tim nije važan, koji su mislili uvijek i isključivo samo na – sebe. Navijač je tu da bodri, svih devedeset minuta. I da kada ne ide, bodri još jače. Znate li zašto? Zato jer svatko plače kada je teško, svatko kuka kada vidi da ne ide. Svatko, ali ne i navijač. U nekom ludom izričaju, mogao bih reći da su navijači jedni od posljednjih Mohikanaca koji njeguju ludo viteštvo, vjernost do kraja, bezuvjetnu ljubav.

Domoljubi ne napuštaju Domovinu

Danas kada mnogi žele napustiti Domovinu u potrazi za boljim statusom, danas kada mnogi gledaju prvenstveno sebe, a ne drugoga u potrebi, kao da bi svima trebalo predočiti ovaj primjer spremnosti na žrtvu, kako bi nam svima bilo bolje u budućnosti.

Mnogi hrvatski branitelji koji su otišli na branik Domovine bili su navijači Rijeke. Zar nisu oni ostavili komoditet svoje svakodnevice i napustivši sigurnost života na Kvarneru otišli braniti Domovinu na prvu liniju Gospića, dubrovačkog zaleđa, južnog sektora, a neki čak i u obranu Vukovara. Mnogi od njih dali su najviše što su mogli – vlastite živote – kako bismo mi danas uživali slobodu. Ne smijemo to nikada zaboraviti. Što bi se sa svima nama dogodilo da su se i hrvatski branitelji, Riječani, vodili isključivo mišlju jesu li naša sela i gradovi na Istoku, Jugu – naši problemi ovdje u miru Zaljeva?

Rijeci i Hrvatskoj danas su potrebni mladi ljudi koji u naponu svoje snage radije biraju ostati i doprinijeti izgradnji vlastite Domovine, nego li otići u zemlju tuđina i svoje talente staviti u ruke stranca. Želim jasno reći, i država mora učiniti sve što može da se osiguraju uvjeti dostojni života, da se mladim ljudima omogući zaposlenje, zasnivanje obitelji i doprinos svome Gradu i Domovini. Mladi ljudi u Armadi znaju što znači žrtva i predanje. Oni na svojim leđima nerijetko nose cijelu skupinu tijekom čitave godine. Oni su istinski heroji ulice.

Čuvar grada na Rječini