Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 20° 1
Sutra: 20° 20° 1
19. kolovoza 2019.
Vertikala

Komentar MARKO CVIJANOVIĆ Bišćanova teorija osobnosti

Foto Davor Kovačević
Foto Davor Kovačević
Autor:
Objavljeno: 12. kolovoz 2019. u 16:48 2019-08-12T16:48:18+02:00

Ushićeni nogometaši Liverpoola s oduševljenjem su pripovijedali o velikoj pobjedi nad Milanom u jednom od najspektakularnijih finala u povijesti Lige prvaka, tijekom kojega su Redsi u Istanbulu na poluvremenu gubili 0:3, a onda uraganskim preokretom u drugom dijelu odveli utakmicu do jedanaesteraca i proslavili peti naslov prvaka Europe. Zapravo… Ne baš svi. Jedan se igrač sklonio u stranu i namjerno izbjegao susret s dvojicom hrvatskih novinara u »utrobi« stadiona Atatürk.

Možda je bio razočaran što je u finalu ostao na klupi, nakon što je odigrao najbolju sezonu u karijeri, možda su mu dodijali hrvatski mediji kojima nikad nije bio pretjerano sklon, možda je tog dana jednostavno ustao na lijevu nogu… A možda je to jednostavno bio odraz njegova habitusa.

On se i na dočeku na Korzu poslije osvajanja prvog trofeja za kormilom Rijeke zavukao u zapećak na balkonu Radio Rijeke, silno se trudeći da u trenucima kolektivne euforije mikrofon ne dopre do njegovih usta.

Ne zato što ne bi imao što reći, nego zato što zazire od pompe i suvišne patetike. Na Korzu je bio tad i vjerojatno nikad više. Njegov je riječki dom rujevička svlačionica i okolne travnate površine.

Daleko od očiju javnosti. Daleko od teorija urota i zavjera. Priča i naklapanja. O jednoj mladenačkoj gesti zbog koje je u Rijeku stigao na mala vrata koja je pažljivo odškrinuo i zaključao se iza njih u nekom svom svijetu. To je Igor Bišćan. Onaj koji se nikad nije othrvao osebujnom karakteru, ali i onaj koji se, ruku na srce, nikad i nije pretjerano trudio othrvati…

U mladosti je slovio kao problematičan igrač, ne zbog toga što je bio neradnik jer on je na treninge dolazio prvi i s njih odlazio zadnji, već zato što je uvijek držao do svojeg »ja«, koliko god ga ono koštalo komocije i lagode.

I onda kad je, nezadovoljan statusom kod izbornika Otta Barića, s priprema »kockastih« u Čatežu pobjegao u zagrebačku noć i zauvijek zalupio vratima reprezentacije, i onda kad se suprotstavio Zdravku Mamiću u razdoblju njegove najveće moći, i onda kad je imao što reći i »objasniti« jednom zagrebačkom taksistu, i onda kad je, iziritiran njihovim uvredama, navijačima Rijeke pokazao međunožje, i onda kad je poslije osvojene »duple krune« gospodski napustio Stožice i naprasno prekinuo suradnju s vlasnikom Olimpije Milanom Mandarićem, pokušavajući mu na fin način objasniti da nema pojma o nogometu.

Svjestan grijeha iz prošlosti, po dolasku u Rijeku imao je potrebu ispričati se navijačima, ali nikad nije otišao dalje od toga. Niti im se dodvorava, niti pristaje na ucjene, šuti i radi kako najbolje zna. Ne razmeće se nadmenim izjavama, ne otkriva toplu vodu, ne bježi od odgovornosti, ne uvija stvari u celofan, kada momčad igra loše, to otvoreno priznaje, kada momčad igra dobro, u prvom redu hvali igrače, ne kuka za pojačanjima, ne žali se na loše suđenje, ne bavi se tuđim poslom, ne troši energiju na sporedne stvari…

Riječki mu navijači vjerojatno nikad neće kliktati kao prethodniku Matjažu Keku, nikad neće dosegnuti niti »kekovske« standarde, privilegije i ovlasti, njegov će kredit u javnosti biti nemjerljivo manji, ali nikad mu nitko neće moći reći da je »fake«.

Igor Bišćan uvijek je bio i ostao svoj. Često uvrnut i težak, ali svoj. Nekad je zbog toga bio pukovnik, nekad pokojnik, jednom će zbog toga biti kraljević, drugi put prosjak. Kada prima zasluge i kada trpi kritike. U mixed zoni stadiona Atatürk i na balkonu Radio Rijeke. Tako je to uvijek s osobenjacima.

A tko zna… Možda jednog dana Igor Bišćan ipak izađe iz svoje čahure pa u ležernoj šetnji Korzom saznamo kako se to osjećao u Istanbulu sa zlatnom medaljom oko vrata i srebrnim peharom s velikim ušima u rukama. Ostao je dužan barem jednu kurtoaznu rečenicu...

Marko CVIJANOVIĆ

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka