Zoran Prodanović Prlja, Sandro Bastiančić Jegi, Vlado Simcich Vava, Bobo Grujičić, Kristijan Ćoza, Vedran Križan, Vedran Ganić Gane, Robert Salečić DJ Sale 4 Love, Alen Tibljaš i Tomislav Maslak velika su podrška voljenom nogometnom klubu
Zoran Prodanović Prlja, Sandro Bastiančić Jegi, Vlado Simcich Vava, Bobo Grujičić, Kristijan Ćoza, Vedran Križan, Vedran Ganić Gane, Robert Salečić DJ Sale 4 Love, Alen Tibljaš i Tomislav Maslak – Riječani su, glazbenici, reperi, DJ-i kojima je osim glazbe zajedničko još nešto. Svi si oni veliki navijači HNK Rijeke, kluba koji vole i bodre i u lijepim i u teškim trenucima.
Prva tekma zaborava nema
Otkad traje vaša ljubav prema NK Rijeci?
Prlja: Nemam pojma, meni se čini da je to oduvijek.
Jegi: Od rođenja, doslovno. Dokle god seže moje pamćenje.
Vava: Valjda otkad znam za sebe jer je i moj tata veliki navijač Rijeke i ljubitelj nogometa, a snagu takve ljubavi prema klubu i tom sportu je gotovo bilo nemoguće ignorirati stoga sam se dao ugoditi prema njegovim osjetilima i prepustio se sa žudnjom odlascima na Kantridu.
Bobo: Ja imam malo kompleksiniji problem: ljubav prema tom sportu i kao navijač, ali i kao golman, a problem nastaje tamo negdje kad sam prohodao. A odgovor na konkretno pitanje je: otkad sam došao živjeti u Rijeku, 1991. godine.
Ćoza: Intenzivno, od srednje škole.
Gane: Otkad znam za sebe! Kao mulac mi je, preko starog, prvi i jedini sport bio nogomet, odnosno NK Rijeka!
Križan: Koliko traje i ljubav prema gradu. Volim svoj grad, volim nogomet, volim klub. Kao tinejdžera me nije jako zanimao nogomet, već glazba. Kako su godine išle, stvar se promijenila. Sada idem više na nogometne utakmice okolo po svijetu, nego na koncerte.
Sale: Ljubav prema Rijeci i nogometu je prešla sa oca koji je bio aktivan malonogometaš u mladosti i isto tako lud za nogometom pa je to valjda genetski poremećaj i traje negdje od moje 6. godine.
Tibljaš:Od malih nogu
Tomislav:Također, odmalena.
Pamtite li prvu utakmicu na kojoj ste bili?
Prlja: Bilo ih je nešto sitno prije toga, ali 9. lipnja 1974., Rijeka-Novi Sad, u društvu pokojnog oca, ona je utakmica koje se jako plastično sjećam. Pobjeda 4:1 i slavlje na kiši povodom povratka u tadašnju Prvu ligu.
Jegi: Ne, jer me tata vodio za ručicu, premalen sam bio da bih prepoznavao ili pamtio protivnike. Bila je 1970., ako ne i 1969. godina.
Vava:Jedna od onih prvih nakon povratka Rijeke u prvu jugoslavensku ligu, oko 1974. godine. Iako mi je najdraže bilo osvajanje Kupa u Beogradu kamo me je odveo tata, na Marakani 1978. protiv Trepče. Još se živo sjećam pobjedničkog gola Milana Radovića, odmah na početku produžetaka, onako s poda je progurao loptu u mrežu!
Bobo: Jako davno je to bilo i jako teško bih se sjetio. Kako sam rođen u Pločama, sigurno je to bilo tamo, e sad, je li to bio lokalni nogometni klub Jadran ili malonogometni susret revijalaca – stari mi je bio isto golman – teško ću se sjetiti. Ali jedno od toga je sigurno.
Ćoza: Da, 1986. godina, Rijeka – Hajduk.
Gane: Da, na utakmice sam počeo ići ’95. godine, do tada samo radio prijenosi i televizija. Prva utakmica protiv Neretve, 1:0, Dželalija iz penala. Kao jučer…
Križan:Naravno. Nono me odveo na Kantridu, centralna tribina. Rijeka-Partizan, prvenstvena tekma, kraj 70-ih. Imao je za sjesti preklopni jastučić nekog talijanskog kluba, mislim Milana, kupljenog u Trstu.S njim sam od malih nogu gledao utakmice. Jedini je u obitelji volio nogomet.
Sale: Prva koje se sjećam je ona protiv Olimpije na Kantridi, Neno Gračan za 1:0. Najupečatljivija mi je protiv Valladolida 1984. godine, kiša je lijevala, pobjegao sam iz škole i došao doma mokar do kože tek oko 23-24 i dobio batine od zabrinute majke još nije shvaćala da sam postao luđak za tribinom i nogometom.
Tibljaš: Pa i ne baš, to se uzdam u pamćenje oca.
Tomislav: Volio bih da se sjećam, ali nisam siguran nažalost.
Jeste li član Armade, i ako jeste – otkad?
Prlja: Formalno članstvo nije bitno. Bio sam član, pa onda nisam bio član, sad sam opet član… Bitan je osjećaj pripadnosti i solidarnosti. Članska iskaznica je tu u mom džepu i ponosim se njome.
Jegi: Ja nisam. Učlanio sam se 1998. da bih mogao lakše na gostovanja, ali s nadolazećim godinama krenuo sam »svojim putem«.
Vava: Nikada.
Bobo: Ja nisam.
Ćoza: Član sam HNK Rijeka.
Gane: Na papiru ne, nemam člansku iskaznicu. U srcu oduvijek!
Križan: Nisam.
Sale: Službeno nikad, ali se osjećam djelom tog pokreta jer se u tom krugu ljudi svi znaju makar iz viđenja, pogotovo stariji koji su bili na tribini kad nas je bilo i samo 300-400 na Kantridi.
Tibljaš: Nisam.
Tomislav: Nisam iako sam namjeravao se učlaniti i hoću uskoro.
Samo Kantrida
Kantrida ili Rujevica?
Vava: Kantrida zavavek! Nezamjenjiva po ljepoti i položaju.
Bobo: Kantrida, naravno.
Ćoza: Kantrida.
Gane: Kantrida!
Križan: Kantrida. Taj stadion je stvarno nešto posebno.
Sale: Uvijek Kantrida, to je naš dom zauvijek, previše lijepih i tužnih trenutaka smo proveli tamo. Nisam odmah prihvatio Rujevicu, nisam u početku odlazio tamo, ali ljubav prema Rijeci i tribini me ipak povukla nazad. Žarko se nadam da ćemo Kantridu dočekati ubrzo!
Tibljaš: Kantrida, na Rujevicu se ide gledat’ tekma, na Kantridi se družilo i gledalo tekme…
Tomislav: Kantrida nam je u krvi, a Rujevica sretna, neosvojiva tvrđava koja nam je donijela toliko veselja i vjerujem da će još puno lijepih, povijesnih trenutaka se tamo dogoditi.
Najveći fan
Što biste vi rekli, tko je najveći fan NK Rijeke među vama glazbenicima?
Prlja: Navijanje nije reality show, svi smo najveći!
Jegi: Ja, neosporno. Gane ima »potencijal«, prekratko ga znam i ne mogu znati jesam li veći od njega. Nekima od kolega s ove stranice NK Rijeka čak i nije prvi klub. Gospodin sam, nećete od mene nikada izvući ni riječ više. Respekt svima.
Vava: Hehe, mogao bih ih posvađati odgovorom, pa ću ih složiti politički korektno po abecedi: Jegi i Prlja, sasvim sigurno! Osobno, nikad neću dostići njihovu razinu strasti odlaska na tekme, bilo tu ili na gostujuće terene!
Bobo: Ja mislim da je Jegi.
Ćoza: Jegi.
Što je iz vaše navijačke perspektive bio najbolji i »najlošiji« trenutak u Rijekinoj povijesti?
Prlja: Ne mogu izdvajati takve trenutke jer sam kao navijač proživio i najgore i najbolje trenutke. Tako je bilo i bit će!
Jegi: Najboljem trenutku upravo svjedočimo, prije nekoliko tjedana rekao bih – dva europska podviga: pobjeda protiv Real Madrida 1984. i eliminacija Stuttgarta 2013. godine. Najlošiji – 2012. i grčevita borba za ostanak u prvoj HNL.
Vava:Nenadmašno je bilo ovo osvajanje prvenstva, pa onda i Kupa, točno tim redoslijedom. Ah, što se tiče ovih drugih momenata, trnci me prolaze od užasa kad se prisjetim osvajanja Kupa protiv Varteksa, kad su nas dobili s 5:1! Brrrrr! Sam pokal mi je izgubio na sjaju zbog toga! Ali, isto tako, u mom će srcu uvijek biti mjesta za zastavnika Krečaka pri onom veličanstvenom križarskom pohodu!
Bobo: Najlošiji – 26. svibnja 1999. godine, a najbolji… Hm… Zadnji žvižduk sudca na Rijeka – Cibalija 21. svibnja ove godine.
Ćoza: Najbolji trenutak je bila utakmica u Stutgartu, to je bilo STJAVA! A najlošiji utakmica s Osijekom te nesretne 1999. godine.
Gane: Bilo je tu masu dobrih utakmica, golova, trofeja, emotivnih trenutaka, ali najbolji, bez premca, ovogodišnji naslov prvaka, tj. dupla kruna. Najlošiji? ’99. Ajmo sljedeće pitanje…
Križan:Teško pitanje. Svaka je pobjeda najbolji trenutak, svaki poraz je loš trenutak. Mislim da je generacija koja je osvajala kup i dobila Real, uz ovu danas, najsvjetliji trenutak, no puno je tu okolnosti koje su drugačije. U nogometu je puno toga relativno.
Sale: Najbolji trenutak je ovogodišnje osvajanje duple krune, a odmah iza toga euforija iz Stuttgarta, pamtim i pobjedu nad Realom i slušanje radio prijenosa uzvrata iz Madrida. Najlošiji: borba za ostanak u HNL-u 1994/95.
Tibljaš: Najbolji je definitivno zadnja tekma s Cibalijom, a najgori Osijek 1999.
Tomislav: Po meni je najbolja ova 2017. i dvostruka kruna, a najlošiji je onaj trenutak 1999. kad nam je naslov izmakao u hmmm čudnim okolnostima.
Gane: Nema te mjerne jedinice koja bi to dočarala, haha! Svi smo, vjerojatno, lujke za Rijekom na svoj način.
Križan: Nema najvećeg. Tko voli klub, voli ga i navija. Svatko na svoj način.
Sale: Teško je reći tko je najveći fan, ali uvijek nekoliko nas ne propušta gotovo ni jednu tekmu. Ne bi htio nikog povrijediti ako se ne sjetim u ovom trenutku, ali najviše pamtim Prlju, Sandra i Tibljaša.
Tibljaš: Teško je to reći, ali mislim Jegi zbog sjećanja svih detalja i rezultata…
Tomislav: Ne znam… Mmožda Gane i Prlja.
Koja vam je navijačka pjesma najdraža?
Prlja: Dosadno pitanje…
Jegi: Jedna neobjavljena, evo je: Ne radim danima, ne spavam noćima, ne j…m nikoga jer Riječanin sam ja. Meni je Rijeka sve, ne mogu ja bez nje, s Rijekom nikad nema zajebancije. Moj tekst na refren od »Milord«, Edith Piaf. Preporuka Armadi, nek’ probaju.
Vava: »Kad Rijeka krene s bijelog centra«. A i ona grupe Docks je mrak. I među prvima takve vrste, s rokenrol oštricom u sebi!
Bobo: Old school – »Kad pride nedeja zapolne« i »Toronjera«. Od novijih »Način života«.
Ćoza: »Kako je dobro…«
Gane: »Način života«, pogotovo nova orkestralna verzija na koju sam se naježio, i od VIS Galije »Plavo bijela himna«.
Križan: »Volimo Rijeku«, Opatijski suveniri.
Sale: Uvjerljivo »Način života«, pogotovo ova novija orkestralna verzija, nevjerojatna je strast i energija koju je Prlja unio u nju, cijela moja ekipa je bila na rubu suza kad smo je čuli.
Tibljaš: »Najdraža Rijeko«.
Tomislav: »Samo reci riječi Rijeci«, »60. minuta«…
Neki od vas su i autori/izvođači nekih od navijačkih pjesama…
Prlja: Ja sam participirao s prijateljima navijačima u pjesmama »60. minuta«, »Način života«, a mogu se pohvaliti i time da sam u Žamariću na Zametu smislio i otpjevao onu: »Rabuzin, Rabuzin, sunce je napravio, ono riječko je…«
Jegi: Izvođač, nekoliko… Najistaknutije: »60. minuta« i »Ajmo Rijeka«. Ova zadnja nije rađena kao navijačka, u biti i nije.
Vava: »Ajmo Rijeka« je nastala iz drugih razloga, ali čini mi se da služi i u navijačke svrhe. A »60. minuta« je nastala iz radionice Blagdan Banda, pri čemu je Prljin tekst pogodio žicu fanova kluba!
Bobo: Ja nisam, ali mi je drago, naravno, čuti na stadionu neku koju sam svirao. A desi se.
Ćoza Bio sam u »zboru« na refrenu »60. minuta«.
Gane: Ja jesam, »Reci riječi Rijeci«.
Križan: Da, ako »Rijeku snova« smatrate navijačkom pjesmom.
Sale: Nažalost nisam, želja mi je napravit neki remix, ali dosad jednostavno se nisu stvari poklopile.
Tibljaš: Naravno, izvođač vise njih…
Tomislav: Da,nedavno smo objavili pjesmu »Rijeka je prvak« povodom Rijekinog prvog osvajanja prvenstva.
Najbolji afrodizijak
San se ostvario. Kako komentirate aktualna dva naslova HNK Rijeke?
Prlja: A ono, oke!!!
Jegi:Kupovi su uvijek bili utješni trofeji, ali ovaj je sjeo kao nijedan prije. Titula prvaka je i gorivo i sredstvo za umirenje. I afrodizijak, najbolji.
Idete li zajedno na utakmice?
Prlja: Ponekad.
Jegi: Tu i tamo, sve rijeđe. Gane je sjedio ispred mene na Maksimiru. U zadnje vrijeme volim pogledati utakmicu s djecom i uživam kad vidim kako sam im prenio ljubav prema klubu i gradu.
Vava: Na Rujevici nikada nisam bio! Ali prijašnjih godina Sandro mi je bio nezaobilazan kompanjon u živciranju i veselju. Kao i Anthony.
Bobo: Ja na utakmice uglavnom idem s ekipom iz Ulice Šime Ljubića. Pozdrav ekipi!
Ćoza: S bubnjarom Alenom Tibljašem sam gotovo na svakoj tekmi.
Gane: Da smo u ekipi, ne, ali po utakmicama se vidim s masu njih,ne možeš to izbjeći.
Križan: Da. Nažalost ja najmanje na ove domaće, vikendom sam uvijek na putu..
Sale: Ne idemo zajedno na utakmice, ali se uredno vidimo putem ako je gostovanje ili na poluvremenu na šanku ako je domaća. Grljenje je obavezno (smijeh). Ipak dijelimo istu ljubav.
Tibljaš: Svi idemo zajedno, nije bitno tko s kim sjedne u auto do stadiona…
Tomislav: Nismo dosada. Nažalost dosta rijetko idem na utakmice jer vikendom sviramo, često je to daleko pa se ujutro krene.
Vava: NK Kroaciji, Hašku građanskom te Dinamu želim što više ovakvih ovogodišnjih uspjeha! A Keka molim da ostane kapetanom ove međugalaktičke ekspedicije za nastavak promicanja riječke nogometne kulture širom Mliječne staze!
Bobo: Nemam komentara… Al’ baš nemam (smijeh).
Ćoza: Kao početak jednog lijepog niza…
Gane: San se ostvario, ostalo je nebitno! San je bio naslov prvaka, a mi smo otišli korak dalje i odmah dupla kruna. I neka je!
Križan:Veliki je to uspjeh. I ne samo sportski. Rekao bih i civilizacijski. Bez afera, politiziranja i svega onog što nažalost prati hrvatski nogomet. Pobijedio je dugogodišnji rad, trud, upornost i poštenje.
Sale: Ova dva naslova su nešto nevjerojatno. U ovih 15 dana sam prolio suza koliko nisam u cijelom životu, a to je teško shvatiti onome tko nije sve te frustracije dugogodišnje proživio s klubom.
Tibljaš: Moj jedini komentar je: napokon…
Tomislav: Konačno su se snovi generacija ostvarili, šteta da neki od tih svih ljudi koji su disali i živjeli za Rijeku nisu to mogli doživjeti. Potpuno zasluženo HNK Rijeka je uzeo duplu krunu!
