Zov titule

Franko Andrijašević ostaje čak i ako dođe ponuda iz Kine: ‘Najmanje što dugujem Rijeci je borba za naslov’

Marko Cvijanović

foto: arhiva NL

foto: arhiva NL

Bit ću iskren, još uvijek se osjećan dužan »Rijeci« i ljudima iz kluba koji su me prepoznali i pružili mi novu priliku u karijeri. Dakle, ostajem taman da i dođe ponuda iz Kine, ha, ha, ha… – kaže Andrijašević



Vrijeme spavanja opasno se bilo primaklo i u Hrvatskoj, kamoli ne u Nanningu gdje se već razdanjivalo. Franku Andrijaševiću, međutim, san nikako nije stizao na oči. Možda zbog vremenske razlike, možda zbog nakupljena umora, možda i zbog uzbuđenja poslije prvoga pogotka za reprezentaciju u polufinalu China Cupa protiv Čilea, a možda…


– Ni jedno, ni drugo, ni treće! Zadnje dvije noći spavao sam k’o beba, ali sad nikako. Najiskrenije… Uhvatila me i probudila glad. Nisam mogao jesti poslije utakmice i sad ništa… Čekaj doručak, ha, ha, ha… – govorio je dobro raspoloženi Franko, koji nije mogao dočekati da hotelski restoran otvori vrata i počne posluživati prvi obrok. Zbog njega su, doduše, u svakom poslu uvijek dosljedni Kinezi, mogli i morali napraviti rijetku iznimku. Uostalom, Franko je u srijedu bio zvijezda večeri u Nanningu. I ne samo u Nanningu. Njegov prvijenac u kockastom dresu odjeknuo je i u Hrvatskoj. U rodnom Splitu, Rijeci, Zagrebu…


– Poseban je osjećaj zabiti gol za Hrvatsku, pogotovo je poseban osjećaj postići prvi pogodak za A reprezentaciju. To je velika, za mnoge i najveća stvar koju možeš napraviti u svojoj karijeri. Čestitke? Bilo ih je stvarno jako puno, svi iz moje obitelji, ljudi iz kluba, prijatelji, poznanici… Drago mi je da ih raduju moji golovi, nadam se da će svi oni imati još puno razloga za zadovoljstvo u nastavku moje karijere. Vjerujem da ih neću iznevjeriti.





Postoje samo tri slučaja o nastupima očeva i sinova za najjaču hrvatsku nogometnu vrstu. Franko Andrijašević nastavio je stopama oca Stipe koji je u razdoblju između 1992. i 1994. godine upisao pet nastupa za hrvatsku A reprezentaciju. Tonči Gabrić je poslije dvaju prvih, povijesnih nastupa Hrvatske od samostalnosti (SAD, Rumunjska) 1990. godine još u sedam navrata branio boje reprezentacije, u razdoblju između 1995. i 1997. godine i pritom upisao četiri kvalifikacijska nastupa.


Dvanaest, odnosno trinaest godina kasnije pet je nastupa za »kockaste« upisao njegov sin Drago. Zlatko i Niko Kranjčar pripadaju vjerojatno najpoznatijoj hrvatskoj nogometnoj dinastiji.


Cico je bio prvi kapetan hrvatske reprezentacije od neovisnosti, u već spomenutim utakmicama protiv SAD-a i Rumunjske, a sin Niko poslije ostavio puno jači pečat upisavši u reprezentativnom dresu 81 nastup.



Desetka


Franko je ostao ugodno iznenađen činjenicom da je tek peti igrač »Rijeke« koji je postigao pogodak u reprezentativnom dresu, prije njega to je pošlo za rukom tek Mateju Mitroviću, Andreju Kramariću, Anasu Sharbiniju i Dariju Kneževiću.


– Nisam znao za taj podatak, lijepo je biti u toj rubrici.


Na leđima je nosio »težak broj« koji je, samo za ovu priliku, »posudio« od kapetana Luke Modrića. »Desetka« na dresu i pogodak – za deset!


– Centaršut je bio dobar, oštar, dobro sam poklopio loptu, čileanski vratar nije stigao reagirati. Gol se dogodio u pravom trenutku, šteta zbog poraza poslije jedanaesteraca. Što se broja na dresu tiče, bila mi je velika čast i zadovoljstvo nositi ga. A što mi je poručio izbornik poslije utakmice? Prišao mi je i rekao da je znao da ću zabiti. Hvala mu što je bio siguran, ha, ha, ha… Inače, izbornika i ljude u njegovom stožeru poznam od ranije tako da mi to i nije bila neka novost. U svakom slučaju, uspjeli su u reprezentaciju donijeti pozitivnu atmosferu opuštenosti.


Andrijašević je ponosan kako je u utakmici protiv Čilea reagirala momčad koja će u ovakvom sastavu igrati još u subotu protiv Kine i vjerojatno nikad više. S obzirom da je izbornik Ante Čačić okupio »HNL kockaste« neposredno poslije božićno-novogodišnjih blagdana i da je s njima odradio samo jedan pravi trening pred prvu utakmicu na China Cupu, izvedba je bila sasvim zadovoljavajuća.


– Baš tako. S obzirom na putešestvije od Zagreba do Nanninga zbog lošeg vremena u Istanbulu, a i svih tih okolnosti, moramo biti jako zadovoljni i ponosni što smo protiv Čilea dobro izgledali i što smo se na pravi način suprotstavili jakoj reprezentaciji. Ispada da naša liga i nije tako loša kao što neki govore.


Frankov otac Stipe je u razdoblju od kraja 1992. do sredine 1994. godine upisao pet reprezentativnih nastupa u prijateljskim utakmicama (Meksiko, Španjolska, Mađarska, Argentina, Izrael) tijekom kojih Hrvatska nije doživjela poraz. Franko je u Nanningu upisao drugi nastup, ali je dovoljno mlad da u dogledno vrijeme nadmaši oca.


– Iskreno, nisam razmišljao na način da je to nešto što u ovom trenutku želim dostići. Nije mi najvažnije prestići oca po broju utakmica u dresu reprezentacije, želim uživati u ovom trenutku, a vidjet ćemo što će donijeti budućnost. Ja se uvijek nadam najboljem pa tako i da ću upisati još nastupa za reprezentaciju. Naravno, to znači da moram imati kontinuitet dobrih igara u kojem god klubu budem igrao, jer je konkurencija u hrvatskoj reprezentaciji vrlo jaka.


Ogromna ulaganja


S obzirom na rapidnu ekspanziju kineskoga nogometnoga tržišta i činjenicu da je Andrijašević u nogometnoj »zemlji budućnosti« postigao pogodak za jednu od najboljih europskih reprezentacija, ne bi bilo čudno da na adresu riječkoga prvoligaša uskoro sleti neka nemoralna ponuda…


– Kinezi zadnjih nekoliko godina stvarno jako puno ulažu u nogomet, to se vidi na svakom koraku. Evo jednog primjera, stadion u Nanningu na kojem smo igrali protiv Čilea izgradili su još prije tri godine, a još nemaju ni klub koji će igrati na tom stadionu. Ulaganja su ogromna, Kina se razvija u pravu nogometnu zemlju i uopće ne čude ponude i transferi koji se u posljednje vrijeme ovdje ostvaruju. A nemoralna ponuda… Bit ću iskren, još uvijek se osjećan dužan »Rijeci« i ljudima iz kluba koji su me prepoznali i pružili mi novu priliku u karijeri. Dakle, ostajem taman da i dođe ponuda iz Kine, ha, ha, ha… Dao Bog da izdržimo do kraja i donesemo »Rijeci« toliko željeni naslov prvaka.


Što se Franka tiče, on je u 2017. nastavio tamo gdje je stao u 2016. godini. Njegovi pogoci su već izvjesno vrijeme konstanta. Na radost trenera »Rijeke« Matjaža Keka koji će i u nastavku sezone moći računati na golgetersku formu jednog od najvažnijih igrača u momčadi.


– Nadam se da ću zadržati formu s kraja jesenskog dijela sezone, utakmica u Nanningu pokazala je da me gol još uvijek hoće. U razdoblju što slijedi dat ću sve od sebe da se dobro pripremim, to je prvi preduvjet da i u nastavku sezone zadržim istu razinu forme. Hoće li to biti dovoljno za naslov prvaka? Uz Božju pomoć sve će to na kraju biti super.


U pauzama između treninga i utakmica u Kini sasvim je dovoljno vremena da reprezentativci iz redova »Rijeke« i »Dinama« povedu razgovor o naslovu hrvatskoga prvaka. Što kažu »dinamovci«?


– Iskreno pričamo o svemu, među nama zaista vlada dobra atmosfera. Doduše, za sada se ne priča toliko o tome kako će se na kraju rasplesti borba za naslov prvaka, aktualna tema je prijelazni rok. Uglavnom se priča o tome tko će se prodati ove zime, a tko ostaje, ha, ha, ha…