RIJEKA Branko Oblak svojedobno je i službeno proglašen najvećom slovenskom nogometnom legendom. Ponajviše zbog sjajne igračke karijere tijekom koje je dugo godina harao travnjacima bivše Jugoslavije (Olimpija, Hajduk), a poslije ostavio upečatljiv trag u Bundesligi (Schalke, Bayern). Njegova trenerska karijera okončana je prije devet godina u ljubljanskoj Olimpiji, ali Oblak nikad ne može pobjeći od nogometa niti nogomet uteći iz Oblaka. Bez obzira na to što u ranim sedamdesetim najviše voli vožnju biciklom i hodanje.

– Iskreno, još uvijek liječim rane od tridesetogodišnjeg bavljenja nogometom u mladosti. Mijenjao sam najprije jedno, a sada i drugo koljeno. Jedno je ispalo jako dobro tako da sam zadovoljan, bit će dobro i drugo. Stalno vozim bicikl na relaciji Ljubljana – Koper – Ljubljana, to je otprilike 120 kilometara. Najčešće vozim po staroj cesti, ali ima me i po brdima. I puno pješačim, četiri puta sam bio u Španjolskoj i propješačio takozvani Božji put od 1600 kilometara. Sve u svemu, uživam – kaže Oblak, koji kao dugogodišnji kroničar i protagonist na slovenskoj nogometnoj sceni može ponešto reći o bivšim (Matjaž Kek, Igor Bišćan) i sadašnjem treneru (Simon Rožman) riječkoga prvoligaša s obzirom na to da su prije Rijeke sva trojica znanje kalili u Sloveniji.

– Da, Simon Rožman postao je trener Rijeke nakon što se razišao s čelnicima Domžala. Više nije išlo, iako je on u jednom trenutku napravio tamo dobar rezultat. U Celju prije toga nije bio osobito uspješan. Osobno ne poznajem njegov rad, ali čujem da ga je preporučio Matjaž Kek. Ono što znam jest da ima jako veliko mišljenje o sebi, on već sad misli da je Herrera, što nije loše, ali ipak treba malo pričekati da vidimo kako će se razvijati kao trener. Njegove momčadi igraju otvoreno, ali često zna zaboraviti na obranu, a u nogometu sve počinje od obrane.

Kad je o Keku riječ, Oblak ga poznaje još iz vremena kada ga je kao igrača preporučio u Spittalu u danima oproštaja s aktivnim igranjem.

– Pitali su me tada ljudi iz Spittala o Keku, a ja sam im rekao da ga odmah uzmu. Igrao je libera, bio je jako dobar, inteligentan, dobro je čitao igru, bio solidno brz. Po tim karakteristikama se već tada moglo zaključiti da bi mogao postati trener. Kao čovjeka ga je poslije bilo teško bilo kome preporučiti, jer je čudak i pomalo svojeglav, ali takvi obično uspijevaju.

OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU.