Lažni halospjevi

Mario Stanić: Mene su učili da je, kad nisi prvi, isto biti drugi ili peti

Marko Cvijanović

Mario Stanić - Francuska 1998. / Arhiva NL

Mario Stanić - Francuska 1998. / Arhiva NL

Da smo mi »vatreni« bili frajeri i imali karakter kao što ljudi govore, mi bismo te 1998. godine bili prvaci svijeta. A poslije toliko godina odmaka gledati na broncu kao na velik uspjeh… Ne znam. Meni je još davno jedan stari trener u »Želji« rekao: »Sine, bio drugi ili peti isto ti je kad nisi prvi. To je kao kad se penješ iza nekoga uz lojtre… On gleda u sunce, a ti gledaš u njegovu guzicu« – kaže Stanić



Mario Stanić slovi za jednog od najobjektivnijih komentatora nogometnih tekovina na ovim prostorima. Njegov britak jezik i jasan stav osvježenje su na medijskoj sceni koja (pre)često u posljednje vrijeme ide iz krajnosti u krajnost. U Hrvatskoj je postalo normalno da izbornik Ante Čačić poslije pobjede nad Španjolskom postane trenerski velemajstor, a poslije poraza od Portugala nekoliko dana kasnije – nema pojma o svom poslu. Mario temama pristupa puno temeljitije, ne želi površno sagledavati stvari i činjenice nego ide u srž. On je u svakom slučaju jedan od pozvanijih govoriti o vječnim usporedbama aktualne reprezentacije s »vatrenima« koji su se prije osamnaest godina iz Francuske vratili s povijesnom broncom hrvatskoga nogometa. Imaju li takve usporedbe realne osnove poslije ispadanja »kockastih« u osmini finala ovogodišnjega Europskoga prvenstva u Francuskoj?


– Kako se uzme… – kaže Stanić.


Prevladava mišljenje da ste vi bili puno veći frajeri na terenu?




– To je sasvim neki drugi kontekst onoga što ja želim reći. Činjenica je da moja generacija nije nikad odigrala tri ili četiri utakmice na razini na kojoj je odigrala ova današnja reprezentacija u Francuskoj. Dakle, ta naša generacija koja je bila nit vodilja generacijama koje su dolazile, nije u nizu spojila ovakve tri ili četiri utakmice. Naša je igra tada u Francuskoj bila najsličnija ovoj igri talijanske reprezentacije na čelu s Antoniom Conteom. I mi smo igrali u sustavu 3-5-2, s tim da smo mi još k tome imali »libera«. Međutim, to je bilo drugo vrijeme. Ne može se golf iz 1989. uspoređivati s golfom iz 2009. godine. Golf je te 1989. bio najbolji, kad si sjeo u njega to je bilo savršenstvo. Želim reći, nastala je cijela fama oko usporedbi nečega što se ne može uspoređivati. Mi smo tada trčali šest ili sedam kilometara po utakmici, naši momci danas trče jedanaest, nekome je draži Boban, nekome Modrić, nekome Bilić, nekome Ćorluka. To je samo i isključivo do percepcije onoga koji uspoređuje nešto.


Osnovna je razlika u tome što je vaša generacija ostvarila rezultat?


– To je točno. Samo… Treba biti realan i konstatirati da mi u Francuskoj nismo odigrali ovakve četiri utakmice. E, sad se vraćam na ono prethodno pitanje o nama kao velikim frajerima. Da smo mi bili frajeri i imali karakter kao što ljudi govore, mi bismo te 1998. godine bili prvaci svijeta. A poslije toliko godina odmaka gledati na broncu kao na velik uspjeh… Ne znam. Meni je još davno jedan stari trener u »Želji« rekao: »Sine, bio drugi ili peti isto ti je kad nisi prvi. To je kao kad se penješ iza nekoga uz lojtre… On gleda u sunce, a ti gledaš u njegovu guzicu«.



Jesmo li u jednu ruku precijenili igrače koji nemaju petlje preuzeti odgovornost u nepovoljnim uvjetima utakmice?


– Ne slažem se baš s tom tezom. Svatko od tih momaka ima neku svoju priču. Ne mogu reći da Modrić ne preuzme odgovornost kad se nađe među trojicom protivničkih igrača i razigra Cristiana Ronalda u »Realu«. Ma… I to je kompleksna stvar. Evo, recite vi meni kako je izgledao Ronaldo u utakmici protiv Hrvatske? Frajera nije bilo nigdje, zaslužio je da ga se izvadi iz igre u bilo kojem trenutku. Eh sad, to što nitko nema hrabrosti to i napraviti, to je drugi par rukava. Na kraju, Cristiano Ronaldo kod pobjedonosnog pogotka ima Quaresmu samoga, ali mu ne želi dodati nego puca na gol. Ali dajte da vidim onoga koji će ga zbog toga izvaditi iz igre.



Slučaj Bokšić


Ne možete reći da niste imali igrače koji su bili sposobni preuzeti odgovornost i rješavati utakmice na kojima niste bili na optimalnoj razini, kao što je bila ova u Lensu protiv Portugala?


– Da, ali smo nas devetorica cijelu utakmicu radili za Šukera da bi on postigao taj pogodak odluke. Kao što rade devetorica Portugalaca za Ronalda. Naravno da je Šuker to zavrijedio, ali… Ova sadašnja momčad nema Šukera, ali ima Mandžukića koji će se polomiti, razvući protivničke linije da bi netko drugi iskoristio prostor i zabio pogodak. Nitko se, međutim, ne pita što se u našoj momčadi dogodilo s Alenom Bokšićem koji nikad u reprezentaciji nije bio na razini igara u klubovima. Ja se i danas pitam zašto nitko u reprezentaciji nije uspio iz Bokšića izvući maksimum. Čovjek je palio i žario u Europi, a u reprezentaciji ni približno. Međutim, nije bilo do njega. Ili mi kao momčad nismo bili dovoljno dobri, ili nije bila dobra taktika, ili nije bila dovoljno dobra organizacija… Istina, on je nas u Ukrajini odveo u Francusku, ali to je premalo. On je po potencijalu trebao rješavati svaku drugu utakmicu. Dakle, kad se zagrebe malo dublje, onda je stvar strahovito kompleksna.


Je li Ante Čačić dobro radio svoj posao u Francuskoj?


– Ante Čačić je u svakom slučaju u Francuskoj izvukao svoj maksimum, ali naravno da je neke stvari mogao napraviti drukčije. Njemu je nedostajao osjećaj za pravodobne zamjene, on je vjerojatno i sam svjestan da je neke poteze morao povući ranije. Međutim, to u konačnici ne znači da bismo pobijedili Portugal. Uostalom, mi smo u razdoblju u kojem smo primili pogodak bili dominantni, čak i pogodili stativu, ali poklopilo se da je Portugal zabio gol. Baš kao što se poklopilo da nama u Francuskoj pogotke zabije Thuram.


Ono što razlikuje dvije velike generacije hrvatskoga nogometa jest ozračje što ih je okruživalo ili ih okružuje?


– E, to je poanta. Dakle, što su sve ovi momci prošli… Prekidali su im utakmice, crtali svastike, pozivali na bojkot reprezentacije, oni su morali trpiti odnose unutar HNS-a… Sve se slomilo na njihovim leđima. Ostali su sami u cijeloj priči. A nas je, kad bismo dolazili igrati za hrvatsku reprezentaciju, nosila silna energija. Evo, ja sam, konkretno, znao dolaziti iz »Parme« mrtav umoran jer sam igrao paralelno na tri fronta… Odem u grad i dobijem takvu dozu adrenalina da poslije na terenu letim. E, ovi momci nemaju taj privilegij što smo ga imali mi u naše vrijeme. O tome treba pisati. Najlakše je reći ili napisati da je ispadanje u osmini finala neuspjeh i točka. Treba dublje ući u problematiku. Zbog svega ovoga o čemu sada nas dvojica pričamo ta reprezentacija ima u sebi skrivene energija koja je ostala neiskorištena. Naravno, od rezultata ne treba bježati, rezultat dirigira puno toga. Međutim, moje je mišljenje da su momci u Francuskoj pokazali put kojim treba ići.


Maksimum


Samo… Pobjednički mentalitet ne stvara se na tragičnim porazima, a isti su igrači plakali u Beču 2008. i u Lensu 2016. godine?


– To je istina i od toga ne treba pobjeći. Ja nisam protiv toga da se kritizira, dapače, konstruktivna je kritika uvijek dobrodošla. Međutim, nisam za to da se kritizira na način »ti ne valjaš, ja valjam i ja bih to drukčije napravio…«. Mnogi su treneri bili u sličnim uvjetima i prošli kako su prošli, uglavnom se nisu proslavili, a sada najviše kritiziraju. Čačić je izvukao maksimum svojih sposobnosti. Na koncu, te naše reprezentativce vodi čovjek koji zarađuje šesnaest puta manje od njih. Kako da im on bude autoritet?


Trebao bi im se nametnuti autoritetom znanja…


– Ne treba nekoga nabijati na kolac tko je realno napravio više negoli se očekivalo.


Očito je Čačićev najveći problem činjenica da će ga vječno smatrati »Mamićevim izbornikom«?


– Upravo tako. Ljudi ga seciraju zbog jedne situacije na terenu u 117. minuti na koju nijedan trener na svijetu ne može utjecati. A još gore mi je kad vidim kao pljuju maloga Strinića koji je izgubio loptu na aut-liniji skroz na lijevoj strani na dvadeset metara od protivničkih vrata. U redu, netko iz moje generacije bi u toj situaciji sigurno napravio prekršaj i spriječio kontru. Međutim, i nama su se događale slične stvari. I Jarnija su odgurnuli kad je Thuram zabio gol u polufinalu Svjetskog prvenstva u Francuskoj, netko je odgurnuo Jerkana kad je Sammer dao gol za Njemačku u Engleskoj 1996. godine. Dogodi se, jednostavno se dogodi…


Zaključni rezime nastupa »kockastih« u Francuskoj?


– U Francuskoj se prvi put dogodilo da je Hrvatska u tri utakmice utakmice dominirala. Tražila je dominaciju i u četvrtoj utakmici, ali za ljubav je uvijek potrebno dvoje. Portugal se branio s jedanaest igrača iza lopte na svojoj polovici i nije bilo lako. Pa… Moja generacija je, ako se sjećate, u kvalifikacijama pred ono prvenstvo probila Irsku tek u 95. minuti. Tu našu »strašnu« generaciju je prije Francuske i Schmeichel spašavao. A bilo nam je lakše jer se nije igralo ovako zatvoreno, Portugalu je glavna ideja bila da svi stanu iza lopte. I onda Santos ispadne jako veliki stručnjak i trener. Ma dajte… Svi su na prvenstvu imali loše utakmice, Francuska se mučila, o Belgiji da i ne govorim, Njemačka je visila prvo poluvrijeme protiv Ukrajine. O čemu pričamo? Svatko ima pravo na loš dan, na lošu procjenu… Isto tako, svi danas igraju nogomet. To jest floskula i nitko je od nas ne voli triput napisati ili reći, ali pije vodu. U meni poslije svega prevladava dojam da je hrvatska momčad u Francuskoj imala zajednički duh, da se borila, dobro pokrivala, imala želju i volju… Ukratko, uspjela je vratiti kult reprezentacije što je u jednom razdoblju bio netragom nestao. Prije nego počnemo kritizirati Čačića i momčad trebali bismo se zapitati što smo to mi napravili? Gdje smo mi u cijeloj priči? Mi koji ne djelujemo, nego čekamo da nas netko spasi. Zašto ne izlazimo na ulice? Zašto ne izlazimo na izbore, a poslije izbora kukamo zbog izabranih? Tu leži poanta svega…